Šta su drugi pisali o antičkim srbima
Šta su drugi pisali o Srbima
Kalaj , V : . " Po istraživanjima najvrsnijih istoričara , svi slovenski narodi su se u stara vremena zvali Srbi i Sloveni , Anti su bili samo jedna grana ove familije . Dokle god su današnji Sloveni živeli slobodno i zajedno zvali su se Sorabi , Sorbi , Srbi " ( Istorija Srba )
Bavarski geograf : " Srpska imperija je bila tako velika da su iz nje nastali svi slovenski narodi . Sloveni takođe tvrde da svoje poreklo vode od Srba " , ( u jednom časopisu u Minhenu 1837 ) .
Grim Jakob: ''U stvari ime Srb izgleda gramatički kao najbolje obeležje za sve narode istog porekla i jezika. Nijedno drugo slovensko stablo nema takvu istoriju, koja bi se sa srpskom mogla uporediti", (u predgovoru za malu gramatiku od Vuka Karadžića od godine 1824).
Žunković, D.: "Slavisti 19. i 20. veka su dokazali, da su Srbi stari narod, i da su se ranije zvali Sorabi".
Kohel, nemački etnograf: "Ime Srbi je bilo ranije veliko obeleženje za sve Slovene".Bavarski geograf: "Srpskaa imperija je bila tako velika da su iz nje nastali svi slovenski narodi. Sloveni takođe tvrde da svoje poreklo vode od Srba", (u jednom časopisu u Minhenu 1837).
Veljtman, A.F.: "Slovenskom narodu pripadaju i poznati Kozaci, koji takođe potiču od Srba".
Dobrovski, J.: "Lužučki Srbi i Srbi sa Balkana su isti narod".
Šafarik J.: "...Ova dva naroda imaju svoj naziv iz ranijih vremena, kada su svi današnji Sloveni imali zajedničko ime i govorili jedan jezik iz koga je nastalo dvanajest".
Maretić, T.: "'Mnogi nemački i ruski istoričari su mišljenja da je Herodot pod imenom Tračani mislio na Srbe. U Herodotovo vreme su Srbi živeli u Maloj Aziji, na Balkanu i Trakiji".''U staroj istoriji kod Srba je postojalo pleme Ras, Raseni, Rasna, Rašani, čije ime ruševine gradova još danas u Trakiji i Srbiji nose, a dok se reke sa istim imenom nalaze u Indiji, Srbiji, Turskoj, Nemačkoj i nekadašnjim područjima antičke Srbije".
"Ime Tračani dolazi od Rašani, Trakija od Rasija"."Prvo ime Slovena je bilo Srbi".Rački, J.: "Na početku su se svi Sloveni zvali sa vlastitim imenom Srbi, što znači rod (rođak, a stranci su kasnije, specijalno Nemci, njih nazivali Vendi/Vindi. Potpuno je jasno, kaže se da su Tračani, Skiti, Vendi, ili Veneti, Tribali, Iliri, i dr. koje Herodot u svojim delima pominje svi po redu Srbi. I za vreme Ptolomeja, Tacita, Polibija i dr. većinom se govori o Tračanima, (Vendima, Antima, Tribalima, Dardancima, Ilirima, koji su takođe bili Srbi, jer u to vreme ime Sloveni nije bilo poznato".
(Istorija Srba)Grek G., profesor u Gracu: "Ime Srbi, koje je ranije pripadalo svim Slovenima je sve ređe, i danas ga nose samo stanovnici Lužica i Srbije", (u jednoj od svojih studija 1887).Grim, J.: "Već u vremenima kada je istorija ćutala, morali su Sloveni biti narod Evrope".
Dobrovski J.: "Ako bi ja jedno zajedničko ime za sve slovenske narode morao da predložim, bilo bi to Srbi" (Slovenka 1814).Kromper, M.: "Severni Sloveni su poreklom Srbi/Vendi" (Bazel, 1555).Bavarski geograf: "Srbi su bili tako moćan narod da su od njih nastali svi slovenski narodi".
Bjelovski: ''Poljaci potiču sa Dunava od srpskih plemena Tribala i Dačana.
Drugi poljski naučnici tvrde, Poljaci potiču iz srpske Ilirije, kolevke slovenskog naroda" (Kritični uvod u istoriju 1857).
Pikte, A. švajcarski istoričar: "Može se sa sigurnošću tvrditi, da je postojao jedan pra narod između Indije i krajnje granice Evrope, koji se sastojao iz Soraba, Serba i Rašana, čije je zajedničko ime bilo Srbi".
Strabon: ''U zapadnoj Aziji su živeli Srbi i Brđani-Srbobrđani".
"Srbi su imali u Maloj Aziji veliko carstvo (oko 70. god pre Hrista), čiji se car zvao Oblak.
Milojević, M.: ''U kineskim hronikama se pominje srpsko carstvo Sirbirija, i njihovi kraljevi, Bane, Janče, Ranko, a posebno srpski car Tančo sa svojih 5 sinova".
Lomanski: "Srbi su njihove tragove ostavili ne samo u današnjoj Italiji, Španiji, Portugaliji, već i na Siciliji i na obalama Afrike. Ovo potvrđuju još neki, a među njima papa Enejas Silvije.".
Strabon: "Trojandži su bili delom Srbi, delom Grci iz Male Azije i kolonisti sa Krita". Ovog mišljenja je ruski naučnik i enciklopedist Mihajl Lomonosov, srpski istoričar i teolog Marvo Orbin i srpski poeta Ivan Gundulić.
Rašanin, J.: "Srbi koji su posle propasti Troje našli spas na Balkanu, su bili u puno epova opevani, koji su se još u 18. veku mogli čuti u Srbiji".
Strabon: "Njihova (srpska) naselja su se nalazila između Balkana i Kavkaza i iza, i bili su narod crvene kose i plavih očiju".
Mojsije od Korene: "...Veliko područje se zvalo Moezija. Po znanju drugih istoričara Moezija se u antičko doba sastojala iz srpskih zemalja i prostirala se od Drine, Save i Dunava na zapadu, do Crnog mora na istoku".
"Oni tvrde u svojim studijama, da su ne samo Tračani, već i Pelazgi i Iliri bili Srbi".
Šulc, K. poljski istoričar: "Sloveni se nisu južno od Dunava pojavili u 6. veku već su ovde živeli od najstarijih vremena, kao iliro-tračani. Mnogobrojni antički svedoci, kao Strabon kažu, da Iliri i Tračani nisu sebi bili strani, jer su ovi narodi bili istog porekla, imali iste običaje i poredak, obožavali iste bogove" (Poreklo i sedišta starih Ilira, Pariz 1856).Robert, S.: "Mi smo se navikli da sedišta Slovena samo u Rusiji vidimo. Dunavska dolina je osovina i centar Slovena; Iliro-Srba/ Praslovena ili Protoslovena".''Na Baltiku su se Srbi nalazili pre nego što je Mojsije sa svojim Jevrejima morao da napusti Egipat".Fresl, J., nemački istoričar, opisuje svađu između Egipćana i Skita (Srba), ko je od njih stariji narod: "...u kojoj Srbi ubedljivo biše pobednici" (Saki i Skiti 1886).Anton, K.G.: ''Narodi koje mi prvo kao Slovene poznajemo; su se zvali Srbi". Najstarije sedište Srba se uvek zvalo Sarmatija. Kod starih pisaca glasi i Poljska, staro sedište Srba je najduže zadržala ime Sarmatija. Ravenski geograf opisuje Poljsku pod imenom Sarmatija, tačno poznaje naciju, ali ne kao Slovene; nego posebno od Skita potiču Sloveni, to znači u stvari nešto drugo, dakle Srbi su u Poljskoj već živeli kada se ime Sloven pojavilo".''Kada su Sloveni nastupili kao jedna nacija, nosili su ranije sigurno ime Srbi. To ne znači da se oni nisu mogli tako pre zvati, nego nam kaže da ni Sloveni, ni Jazigi, ni Anti, ni Heneti, ni inače neki drugi, nisu stariji i prvobitniji nego oni (Srbi) mogli biti. Isto je sigurno, da u Šleziji, Lužicama i Majsenu, nikad nisu Tojče (Nemci) živeli, i da su ove zemlje već za vreme Rimljana bile naseljene sa Sueven/Serben. Sa Brandenburgom, Pomernom i Meklemburgom, je sigurno tako bilo".
"Grci, Sloveni, Tojče, Persijanci, Jermeni, su grane jedne nacije".
''Ime Sarmati je sa nazivom Srbi identično".
''Ime Srbin je prvo i najprvobitnije ime nadžije, koja se kasnije podelila na dve polovine, prave Srbe i Jazige. Srbi se nikada nisu zvali Sloveni, nego su ga Jazigi kasnije dobili kao drugo ime".''Postojali su više imena Kerursci, Kerueti, Seruiti i Serviti. I sada smem pitati da li to nisu Srbi, kao što je već nekoliko vekova kasnije kod Vizantinaca postojala teritorija od Elbe do Visle, koja se zvala Velika Srbija".
''Kako bi Bibijus Sekester, koji je živeo tek u 4. veku, pomenuo Srbe kaoo narod toga vremena, da nije čuo za njih dakle, oni se nisu doselili, nego su tu oduvek živeli"."Ako se zna, po vestima Konstantina P. da su početkom 7. veka s druge strane Mađarske i Boemije, tj. u Poljskoj i Šleziji; Lužicama i Majzenu Srbi živeli, i da je jedna kolonija poslata za Dalmadžiju, od koje potiču današnji Srbi, znači da to glavno stablo Srba nije moglo biti tako slabo; i da se nije pre kratkog vremena tu doselilo".
"Narod Srbi su najpoznatiji. Još imamo mi kraljevinu Serviju, još se zovu Vendi na Odri i Lužicama - Srbi; Majsen i Lužice su se u srednjem veku zvale Srbija". "Srbi dobiše ime Anti, Henedi, Vendi, Venedi..."Apostol Pavle o Srbima, koje on naziva Skitima, iz usta Jozefa Fresla: "U kakvom visokom ugledu su Srbi kod prvih rimskih careva stajali kao narod, i kako stajaše iznad svih drugih potvrđuje jedna velika ličnost, čije se mišljenje kao odlučujuće ovde mora navesti. Taj koji se ovde za Srbe zalaže nije niko drugi nego Apostol Pavle. U svom pismu Kolosejcima, gradu u Frigiji, stoji na priznatom grčkom i latinskom tekstu s.III, V. 9, 10, 11 ... Nije samo da Srbin nije ovde varvar, nego među nevarvarima ima glavnu ulogu, čak najvišu... On njih ne ističe samo zbog ovih upoređenja, nego i zbog njihovih fizičkih i duhovnih osobina, koje apostol Pavle nije ni kod nijednih drugih naroda, u toj meri primetio, pa je on odlučio da njih ne samo uzviši iznad drugih nego da ih stavi na vrh nevarvara. Pošto su Pavlova putovanja više puta vodila kroz... a Srbe je svuda sretao, može se pretpostaviti da je on imao dovoljno prilika da njih dobro upozna... da Pavle nije njih samo površno poznavao, vidi se i po položajima koje je on njima poveravao, jer je on bio u njih ubeđen".
Fresl, J.: "...Starci tvrde bez milosrđa da su Skiti - Srbi najstariji narod na svetu". (Saki i Skiti 1886.).
Robert, S.: "Ilirski Srbi su najstariji među Slovenima. Sve što je danas kod drugih naroda legenda, živi još danas u ovoj nepromenljivoj Iliriji kao živi element"."Srbi je prastaro, najpovoljnije i najodomaćenije zajedničku ime svih Slovena".
Levek X.: "Grci, Latini, Nemidž, Srbi, su istog porekla, i bili su nekada isti narod".Herodot: "Tračani (Srbi) su najveći narod posle Indijaca.''
Klerk, G.: "Ime Srbin je u starosti označavalo slovenski narod".
Anshajm: "Iz sedam starih izvora se zna da su pra narod Norika skitskk Vendi".
Orbin, M.: "Glavni narod svih Slovena su Srbi".
Mins, engleski arheolog: "Vendi su bez sumnje Sloveni".
Ruski arheolozi: "Vendi su Protosloveni".
Fresl, J.: "Arnold V. tvrdi da su Kelti (Srbi) naselili Galiju već 2000 godina pre Hrista. Nije on tako daleko otišao nazad, nego mi smemo još 500-1000 godina tome dodati".Kultura Skita (Srba) i Baktrijanadža (azijskih Srba), je najstarija od svih arijskih naroda. Po tome je morao taj narod puno ranije postojati, jer samo tako je on mogao dostići tako visoki stepen kulture. Mi čitamo kod Justina (II,3), o pobedničkim ratovima Skita nad Egipćanima pod vođstvom Vesosisa, a mislio je sigurno na Sesostrisa. Ovaj je vladao od prilike od 1394. do 1328. god. pre Hrista. Od istog autora se doznaje da je Azija Skitimav(Srbima), 1500 godina plaćala tribut, i da ih je Nino, kralj Asirije, ove obaveze oslobodio. Ako se pretpostavi da je ovaj legendarni vladar vladao samo u 16. veku pre Hrista, onda su Srbi Aziju morali osvojiti već krajem četiri hiljaditih godina pre Hrista, iz čega vidimo da su oni puno ranije morali biti veliki, mnogobrojni i samostalan narod. Da 6i oni mogli izvesti ovakav ogroman ratni poduhvat, preko hiljade kilometara, u njihovoj istočnoj otadžbini su morali biti tako mnogobrojni, da 6i mogli skupiti ogromne ratne kontigente".Veljtman, A.F.: "Baltički Srbi su bili poznati pod izopačenim imenima Kimbri, Kam6ri, Cimbri, Simbri".
"Ovid naziva stanovnike grada Tomi (danas Konstanca) Skiti, deli ih u Sarmate i Gote, razlikuje gotski jezik od sarmatskog, ali ne vidi u čemu je ta razlika. On piše impertoru Avgustu: Ja živim u sred Sarmata, Besa i Geta (Trust. L III F1. XI), ja živim među Skitima i Tetima (Trust. L III F1. XI), Sarmati i Teti će čitati moja dela (Trust. L IV F1), ovde čak Sarmati i Teti znaju za tebe (Pont. L III Ep. 2), ja sam njima o tvojoj sklonosti prema meni pričao, jer sam ja njihov jezik savladao, tračko-skitski već mi neprestano zvuči u ušima, i izgleda mi da bih ja već mirno mogao pisati na getskom (Trust. L III F1. 14), oh sramote, napisah stihove na getskom sa upotrebom naših pravila u varvarskom jeziku, čestitaj mi, oni mene slave i uvrštavaju me među njihove poete" (Pont. L IV Ep. 3).
Šulc, K.: "Iliri i Tračani imaju isto poreklo i običaje".
"Isto poreklo kao oni imaju takođe i narodi koji žive u Alpima, istočnoj Italiji, pogotovo Veneti, Nordži, Vindelijci i Rasi.''"Iliro-Tračani žive na gornjem Podunavlju i Južnoj Termaniji od pra vremena"."Iliro-Tračani žive od pra vremena od Karpata, pa do severnih oblasti Hercinskih planina, i svuda do Baltičkog mora".
"Sloveni se nisu tek u 6. veku pojavili na Dunavu, već žive tu od prastarih vremena kao Iliro-Tračani".
Katančić: "Svi Iliri govore srpski".
Jagroda, N.: "Kod Rumuna Srbi je ime za sve Slovene, ime za celu rasu, jer za Rumune su Bugari takođe Srbi".
Deretić, J.: "Veljtman i drugi slovenski naučnici su mišljenja da je ime Srbin veoma staro i duboko ukorenjeno među Slovenima".
Giljferding, A.: "Na Balkanskom poluostrvu su postojale mnoge srpske države koje je samo vezao zajednički jezik.''
Šafarik, J.: "Ime Vendi je strano, pravo ime Slovena je Srbi".Deretić, J.: "Vacislav Macijovski je smatrao da je Prokopije prepravio reč Srbi na Špori".Olga Luković-Pjanović: "Špore niko ne pominje nego samo Prokopije".Leže, L.: "Sorbi i Špori je bilo neprijatno grčkom uhu, i zato Prokopije kaže da se ime Špori, ranije davalo Slovenima i Antima".Mori, A.: "Prokopije piše da Anti i Sloveni pripadaju istoj rasi, govore isti jezik i da su se ova dva naroda zvali Šporima tj. Srbima (77 Jun. str. 363).Ekerman, K.: "Vindi, Špori, Srbi, to su opšta imena Slovena".Deretić, J.: "Dobrovski i Šafarik su čvrsto uvereni da je to grčki prelik imena Srbi".
Episkop Salomon (umro 920. god.) kaže: Sarmatiae Sirbi tum dicti... id est quasi Sirbutium – Sarmati koji su se tada zvali Sir6i...što je kao Sirbuti" (Mater verborum)."Rajić, J. je čitao ime Sarmati kao Sarbati".
"Vacerod, koji je 1102. godine prepisao Mater verborum, na mnogim mestima je uz, navedene nazive dao tumačenja, na češkom jeziku. Kod naziva Sarmat, redovno daje objašnjenje da je to Srbin, čime pokazuje, da su Ptolomejevi Sarmati u stvari bili Srbi. On piše uz reč Sarmat (Sarmatae populi Zirbi)".
Šafarik, J: "U 9. i 10. veku Srbi su bili od Odre do Volge".Robert, S.: "Vendi su narod koji je živeo na ogromnom prostoru, i nosio je različita imena po predelima na kojima je živeo, a danas se uopšte zovu Srbima".Jordanes: "Vendi su bili mnogobrojni narod (natio populosa)".Munro: "Skoti su Skiti".Solovjev, S.: "Pisci 1. vekova nove ere znaju Slovene pod imenom Venda oko Visle, dalje prema istoku, među plemenima Sarmatskim, Finskim i Germanskim, susreće se ime Srba".
"Vendi na Visli, Fini i Germani i dalje na istok su Srbi".
Prokopije: "...'Na obalama Azovskog mora, žive Srbi u Utuguriji, a prostranstva dalje od njih na severu zauzima bezbrojni narod Anta".Deretić, J.: "Od početka nove ere ime Sarmata, gotovo stalno zamenjuje u Evropi ime Skita. Velika Rusija, Mala Rusija i Poljska, bile su tada obeležene kao Sarmatija".Marcijan iz Herakleje: "Zemlja Sarmatija se prostire od Boristena do Visle, i broji ukupno 56 različitih plemena''.
Ptolomej, K.: "...Jazigi i Roksolani su Sarmati, a Srbi su takođe Sarmati".
Mori: "Vendi ili Veneti su isti narod kao i Sarmati. Njihovo ime ih prirodno povezuje sa Momirovim Venetima ili Henetima".
Herodot: "Eneti i Veneti sa Crnog mora su isti oni na kraju Jadrana".
Lavis i Rambo: "Sloveni su sebe nazivali Sarmatima".
Karl fon Zede: "Prvo i opšte ime Slovena je bilo Serbli..." (Etnografija austrijske monarhije, knjiga 1, 1957).Kalaj: "Po ispitivanjima najboljih naučnika svi slovenski narodi su se u prastaro doba nazivali Srbima, a Sloveni i Anti su bili samo ogranci ove porodice" (U Istoriji Srba).
Do6rovski, J.: "Srb nije ništa drugo nego Sarmat, skraćeno i preokrenuto".
Karion, J.: "Od imena Sarmati je nastalo ime Sarbrat, zamenom slova".
Vadijanus: ''Postoje dve Sarmatije, azijska od Dona do Azovskog mora, pa na istok i evropska, od Dona do Germanije, i od Baltičkog mora pa do Dunava".
"Jezigi i Dačani su Sarmati, Gete Rimljani nazivaju Dačanima, pa baš prestonicu Dačana i Geta zovu Serbogetuša".Bergman, T.: "... narod Sarmatske grane je predak Slovena, Venda i Litvanaca".Vadijanus, P.: "Skitija se neprestano zvala Sarmatija. Poljska je deo velike Sarmatije. Iliri se vulgarno nazivaju Sloveni".Latum, R.: ''Pod imenom Sarmati, obuhvatamo Litvance i Slovene. Naziv Sarmati je bolji od drugih naziva".Deretić, J.: "Latum kaže da su od svih Jafetovaca Sarmati najduže sačuvali njihovo staro verovanje. Oni govore jezik koji je najbliži sanskritu".Robert, S.: " ...Knjiga Mater Verborum stvarno kaže da su stanovnici Sarmatije bili Sr6i... Ime Srbin je upotrebljavano kao ime Vendi, za obeležje celokupne srpske rase"."Ti ruski Srbi još u 10. veku pre Hrista su predstavljali veliki narod"."Za plemena Štajerske, Kranjske, Koruške i vendskog zaliva, isti pisci kažu da su ih nazivali ne samo Vendima, nego i Srbima, a tim istim imenom su ih posebno nazivali nemački vitezi, naslednici Karla Velikog"
"Sloveni pod imenom Venda istovremeno borave, pre Hrista, na obalama Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora, tako ih isto geografi početkom hrišćanske ere predstavljaju kao Srbe, koji su zaposedali Poljsku, i staru Prusiju, a u isto vreme stepe Južne Rusije, i oblasti oko Jadranskog mora, gde su Sloveno-Srbi sačuvali do današnjih dana njihovo prvobitno ime".''Proto-Srbi sa današnjeg Dunava i od Crnog mora su pretci svih Slovena".Deretić J.: "Robert izvodi poreklo imena Veneta, Veneda, Vinda, od imena sunčanog božanstva Vid, u smislu sunčeve svetlosti".
Kalkondile, L.: "Srbi su najstariji i najveći narod na ovoj zemlji. Da li su oni iz Ilirije u Tribaliju i Meziju došli; ili da li su sa druge strane Dunava, i krajnjih delova Evrope... iz Sarmatije, koja se sada zove Rusija, ili iz hladnih nenaseljenih delova sveta krenuli preko Dunava i došli do Jonskog mora, gde su svu zemlju do Venecije osvojili i naselili; ili, da li su iz područja Jonskog mora, kao iz njihove prve domovine krenulu u severne zemlje, u Sarmatiju ili Rusiju, o tome ne želim ja da se prepirem. Ali toliko ja znam da su ovi narodi uprkos svih razlika u imenima, ipak po običajima i jeziku, još uvek potpuno isti, potpuno jedni isti. Njihova sedišta su po celoj Evropi razbačena, i prostiru se među ostalom čak do planina Tajgentos i Tenaris, u području Lakonije na Peloponezu".
Strabon: ''Na okeanu (Severnom - srpskom moru), žive među drugim narodima Kimbri - Srbi" (VII 291s).
Mela, P.: Na ovom jutskom - kimberijskom (srpskom) poluostrvu žive Kimbri i Teutoni" (III32).''Uovom zalivu koga smo mi zvali Kodanski, štrči ostrvo Skandinavija na kome do sada žive Teutoni" (III31).Plinije: "Druga grupa su Ingueoni, koji se sastoje od Kimbra, Teutona i plemena Kata". (Ovde Plinije misli na Kimbre i Teutone na Šlezvik-Holštajnskoj zapadnoj obali (14/99).)Tacit, K.: ''U ovom zalivu Germanije žive pored okeana Kim6ri (Srbi)" (Germanija 37).Plutarh: "Od početka 1. veka posle Hrista, Grci i Rimljani poluostrvo na Severnom okaanu zovu Kimbersko (srbsko)", (Marius II).
Plinije: "Severni okean (severno srpsko more) je većinom plovno... do kimberskih planina".
Avgust Cezar: "Moja flota jedri preko Okeana od ušća Rajne, pri izlasku sunca do područja Kimbra" (Monumentum Ancyaranum S.26, 65,14f M).
C. J. L.: "O natpisu nađenom kod Miltenberga na Majni: u području Teutona (VIII 2,1 n. 66 10). "
"O dvema pronađenim kamenim pločama sa natpisom: Kimberskom merkuru" (VIII2, 1n. 6404 i 6605).
"Kod Hajdelberga je pronađena kamena ploča sa posvetom: Kimberskom merkuru" (VIII2,1, n. 6402).
"Kamena ploča sa posvetom u Majndžu, možda u Obernburgu na Majni: Kimberskom merkuru" (VIII2,1 n. 6742).Strabon: ''Kimberi poseduju još 17. god pre Hrista zemlju u kojoj su ranije živeli; oni poslaše Avgustu kotao kao poklon, koji je kod njih svetinja, i moliše ga za prijateljstvo i amnestiju, za ono što se ranije dogodilo". Žunković, D.: ''Postoji puno kultura koje sebe smatraju vodećim, u svakom smislu i nadmoćnosti, ali neko mora doći do uverenja da su to sve slovenske kulture... zbog toga mi u budućnosti moramo, prilikom predstavljanja najstarije ljudske istorije, početi sa istorijom Slovena".
Hesiod: "Ligurski kralj Kiknos je vladao narodom Luga u Ćilibarskoj zemlji". Pitej: ''U Štetinskom zalivu, na tri glavna ušća Odre, i četiri drugih između ostrva Rugena i Kap Arkona žive Lugi." "Iza Avije (morske obale), u unutrašnjosti, žive Lugi."''Esti (baltički Srbi) govore slično Britancima, što znači kao i Elevoni/ Suevi/Serbi na donjoj Odri."
''Esti stoje pod Suebskim kulturnim uticajem, i politički pripadaju Suebiji (Srbiji)".
"...Narod se zove Hibri, Cimbri, Liguri".
"...Hibri su Cimbri (Simbri/Srbi), opet Liguri su Lugi, zemlja Ligura / Ligurenland".
Plutarh "Ambroni su deo Cimbra".
Plinije: "Ovde je Cimberland, zemlja Cimbra, Srba (Srpska zemlja)".
Štihennot, D.: "Vendski pomorski narod izazva dorsko-etrursku selidbu". "Plinije pominje na Baltiku Sabe (Srbe)".Falmerajer, J.F.: Najprvobitniji narodi današnje Grčke su slovenski narodi".
Veljtman, A.F.: "Vilkinaland - Velika zemlja - Velika Srbija - Severna Srbija. Po takozvanom Bavarskom geografu Žerivanu, po drugim spisima Zerivani, Veliko srpstvo, ili Veliko srpsko carstvo, odakle, veruje se potiču Sloveni".
"U imenu Srba, po grčkom Kimbri, po latinskom Cimbri, po galskom Sembi, po Nestoru Severi, Sabiri, Severijani, treba tražiti prevodni smisao Normana iz Severne Srbije; po prevodu Gota - Dakija; Norge - Rige, Normane; odakle latinski Norikum znači Alpska Srbija; Norcija - Skandinavska Srbija".
"Ime Burgundi , Burguzi, nastalo je od Vindila - Venda".
"U Italiji su živeli Sabini ili Sevlijani (drugi kažu Savini, Serbeli, Sibelini i Suelti)"."Langobardi na levoj strani Elbe je Lugovski okrug (U Hanoveranskoj kraljevini gde su još ostaci prastanovnika Drevljana i Gliljanja)". "Lug se nalazi na drugoj strani Elbe, i po nazivu vojnih stanica su bili Lugi, Lesi i Lužani.''Na taj način su Lužani, Bardovski ili Langobardi, prozvani, umesto Sloveni - Vinili, Burgundi-Vindili"."Od drugog veka pre Hrista opšti naziv za Slovene je bio Vendi. Ptolomej i Dion. Kasnije su u svoje vreme nazivali Goricu (Erzgebirge) Ruske Gore, Vendskom, Vendalijom, Vendland, Vendlend i tako je nastala Vendalija"."Vani, Venedi, Veneti, Vindi, Veni, Vindili, su samo različite forme imena Venda".
"Suevi su Srbi. Sueoni, Simioni, Suioni, Sitoni su takođe Srbi."
Venelin: "Atilovo carstvo je srpsko carstvo".
Žunković , D : . . . " Slavisti 19 i 20 veka su dokazali , da su Srbi stari narod , i da su se ranije zvali Sorabi " . Kohel , nemački etnograf : " Ime Srbi je bilo ranije veliko obeleženje za sve Slovene " .
Dobrovski , J : . " Lužički Srbi i Srbi sa Balkana su isti narod " .
Kohel, nemački etnograf: "Ime Srbi je bilo ranije veliko obeleženje za sve Slovene".
Šafarik J.: "...Ova dva naroda imaju svoj naziv iz ranijih vremena, kada su svi današnji Sloveni imali zajedničko ime i govorili jedan jezik iz koga je nastalo dvanajest".
Maretić, T.: "'Mnogi nemački i ruski istoričari su mišljenja da je Herodot pod imenom Tračani mislio na Srbe. U Herodotovo vreme su Srbi živeli u Maloj Aziji, na Balkanu i Trakiji".
''U staroj istoriji kod Srba je postojalo pleme Ras, Raseni, Rasna, Rašani, čije ime ruševine gradova još danas u Trakiji i Srbiji nose, a dok se reke sa istim imenom nalaze u Indiji, Srbiji, Turskoj, Nemačkoj i nekadašnjim područjima antičke Srbije".
"Ime Tračani dolazi od Rašani, Trakija od Rasija".
"Prvo ime Slovena je bilo Srbi".
Rački, J.: "Na početku su se svi Sloveni zvali sa vlastitim imenom Srbi, što znači rod (rođak, a stranci su kasnije, specijalno Nemci, njih nazivali Vendi/Vindi. Potpuno je jasno, kaže se da su Tračani, Skiti, Vendi, ili Veneti, Tribali, Iliri, i dr. koje Herodot u svojim delima pominje svi po redu Srbi. I za vreme Ptolomeja, Tacita, Polibija i dr. većinom se govori o Tračanima, (Vendima, Antima, Tribalima, Dardancima, Ilirima, koji su takođe bili Srbi, jer u to vreme ime Sloveni nije bilo poznato".
Grek G., profesor u Gracu: "Ime Srbi, koje je ranije pripadalo svim Slovenima je sve ređe, i danas ga nose samo stanovnici Lužica i Srbije", (u jednoj od svojih studija 1887)
Grim, J.: "Već u vremenima kada je istorija ćutala, morali su Sloveni biti narod Evrope".
Dobrovski J.: "Ako bi ja jedno zajedničko ime za sve slovenske narode morao da predložim, bilo bi to Srbi" (Slovenka 1814).
Kromper, M.: "Severni Sloveni su poreklom Srbi/Vendi" (Bazel, 1555).
Bavarski geograf: "Srbi su bili tako moćan narod da su od njih nastali svi slovenski narodi".
Šta su drugi pisali o Srbima
Kalaj , V : . " Po istraživanjima najvrsnijih istoričara , svi slovenski narodi su se u stara vremena zvali Srbi i Sloveni , Anti su bili samo jedna grana ove familije . Dokle god su današnji Sloveni živeli slobodno i zajedno zvali su se Sorabi , Sorbi , Srbi " ( Istorija Srba )
Bavarski geograf : " Srpska imperija je bila tako velika da su iz nje nastali svi slovenski narodi . Sloveni takođe tvrde da svoje poreklo vode od Srba " , ( u jednom časopisu u Minhenu 1837 ) .
Grim Jakob: ''U stvari ime Srb izgleda gramatički kao najbolje obeležje za sve narode istog porekla i jezika. Nijedno drugo slovensko stablo nema takvu istoriju, koja bi se sa srpskom mogla uporediti", (u predgovoru za malu gramatiku od Vuka Karadžića od godine 1824).
Žunković, D.: "Slavisti 19. i 20. veka su dokazali, da su Srbi stari narod, i da su se ranije zvali Sorabi".
Kohel, nemački etnograf: "Ime Srbi je bilo ranije veliko obeleženje za sve Slovene".Bavarski geograf: "Srpskaa imperija je bila tako velika da su iz nje nastali svi slovenski narodi. Sloveni takođe tvrde da svoje poreklo vode od Srba", (u jednom časopisu u Minhenu 1837).
Veljtman, A.F.: "Slovenskom narodu pripadaju i poznati Kozaci, koji takođe potiču od Srba".
Dobrovski, J.: "Lužučki Srbi i Srbi sa Balkana su isti narod".
Šafarik J.: "...Ova dva naroda imaju svoj naziv iz ranijih vremena, kada su svi današnji Sloveni imali zajedničko ime i govorili jedan jezik iz koga je nastalo dvanajest".
Maretić, T.: "'Mnogi nemački i ruski istoričari su mišljenja da je Herodot pod imenom Tračani mislio na Srbe. U Herodotovo vreme su Srbi živeli u Maloj Aziji, na Balkanu i Trakiji".''U staroj istoriji kod Srba je postojalo pleme Ras, Raseni, Rasna, Rašani, čije ime ruševine gradova još danas u Trakiji i Srbiji nose, a dok se reke sa istim imenom nalaze u Indiji, Srbiji, Turskoj, Nemačkoj i nekadašnjim područjima antičke Srbije".
"Ime Tračani dolazi od Rašani, Trakija od Rasija"."Prvo ime Slovena je bilo Srbi".Rački, J.: "Na početku su se svi Sloveni zvali sa vlastitim imenom Srbi, što znači rod (rođak, a stranci su kasnije, specijalno Nemci, njih nazivali Vendi/Vindi. Potpuno je jasno, kaže se da su Tračani, Skiti, Vendi, ili Veneti, Tribali, Iliri, i dr. koje Herodot u svojim delima pominje svi po redu Srbi. I za vreme Ptolomeja, Tacita, Polibija i dr. većinom se govori o Tračanima, (Vendima, Antima, Tribalima, Dardancima, Ilirima, koji su takođe bili Srbi, jer u to vreme ime Sloveni nije bilo poznato".
(Istorija Srba)Grek G., profesor u Gracu: "Ime Srbi, koje je ranije pripadalo svim Slovenima je sve ređe, i danas ga nose samo stanovnici Lužica i Srbije", (u jednoj od svojih studija 1887).Grim, J.: "Već u vremenima kada je istorija ćutala, morali su Sloveni biti narod Evrope".
Dobrovski J.: "Ako bi ja jedno zajedničko ime za sve slovenske narode morao da predložim, bilo bi to Srbi" (Slovenka 1814).Kromper, M.: "Severni Sloveni su poreklom Srbi/Vendi" (Bazel, 1555).Bavarski geograf: "Srbi su bili tako moćan narod da su od njih nastali svi slovenski narodi".
Bjelovski: ''Poljaci potiču sa Dunava od srpskih plemena Tribala i Dačana.
Drugi poljski naučnici tvrde, Poljaci potiču iz srpske Ilirije, kolevke slovenskog naroda" (Kritični uvod u istoriju 1857).
Pikte, A. švajcarski istoričar: "Može se sa sigurnošću tvrditi, da je postojao jedan pra narod između Indije i krajnje granice Evrope, koji se sastojao iz Soraba, Serba i Rašana, čije je zajedničko ime bilo Srbi".
Strabon: ''U zapadnoj Aziji su živeli Srbi i Brđani-Srbobrđani".
"Srbi su imali u Maloj Aziji veliko carstvo (oko 70. god pre Hrista), čiji se car zvao Oblak.
Milojević, M.: ''U kineskim hronikama se pominje srpsko carstvo Sirbirija, i njihovi kraljevi, Bane, Janče, Ranko, a posebno srpski car Tančo sa svojih 5 sinova".
Lomanski: "Srbi su njihove tragove ostavili ne samo u današnjoj Italiji, Španiji, Portugaliji, već i na Siciliji i na obalama Afrike. Ovo potvrđuju još neki, a među njima papa Enejas Silvije.".
Strabon: "Trojandži su bili delom Srbi, delom Grci iz Male Azije i kolonisti sa Krita". Ovog mišljenja je ruski naučnik i enciklopedist Mihajl Lomonosov, srpski istoričar i teolog Marvo Orbin i srpski poeta Ivan Gundulić.
Rašanin, J.: "Srbi koji su posle propasti Troje našli spas na Balkanu, su bili u puno epova opevani, koji su se još u 18. veku mogli čuti u Srbiji".
Strabon: "Njihova (srpska) naselja su se nalazila između Balkana i Kavkaza i iza, i bili su narod crvene kose i plavih očiju".
Mojsije od Korene: "...Veliko područje se zvalo Moezija. Po znanju drugih istoričara Moezija se u antičko doba sastojala iz srpskih zemalja i prostirala se od Drine, Save i Dunava na zapadu, do Crnog mora na istoku".
"Oni tvrde u svojim studijama, da su ne samo Tračani, već i Pelazgi i Iliri bili Srbi".
Šulc, K. poljski istoričar: "Sloveni se nisu južno od Dunava pojavili u 6. veku već su ovde živeli od najstarijih vremena, kao iliro-tračani. Mnogobrojni antički svedoci, kao Strabon kažu, da Iliri i Tračani nisu sebi bili strani, jer su ovi narodi bili istog porekla, imali iste običaje i poredak, obožavali iste bogove" (Poreklo i sedišta starih Ilira, Pariz 1856).Robert, S.: "Mi smo se navikli da sedišta Slovena samo u Rusiji vidimo. Dunavska dolina je osovina i centar Slovena; Iliro-Srba/ Praslovena ili Protoslovena".''Na Baltiku su se Srbi nalazili pre nego što je Mojsije sa svojim Jevrejima morao da napusti Egipat".Fresl, J., nemački istoričar, opisuje svađu između Egipćana i Skita (Srba), ko je od njih stariji narod: "...u kojoj Srbi ubedljivo biše pobednici" (Saki i Skiti 1886).Anton, K.G.: ''Narodi koje mi prvo kao Slovene poznajemo; su se zvali Srbi". Najstarije sedište Srba se uvek zvalo Sarmatija. Kod starih pisaca glasi i Poljska, staro sedište Srba je najduže zadržala ime Sarmatija. Ravenski geograf opisuje Poljsku pod imenom Sarmatija, tačno poznaje naciju, ali ne kao Slovene; nego posebno od Skita potiču Sloveni, to znači u stvari nešto drugo, dakle Srbi su u Poljskoj već živeli kada se ime Sloven pojavilo".''Kada su Sloveni nastupili kao jedna nacija, nosili su ranije sigurno ime Srbi. To ne znači da se oni nisu mogli tako pre zvati, nego nam kaže da ni Sloveni, ni Jazigi, ni Anti, ni Heneti, ni inače neki drugi, nisu stariji i prvobitniji nego oni (Srbi) mogli biti. Isto je sigurno, da u Šleziji, Lužicama i Majsenu, nikad nisu Tojče (Nemci) živeli, i da su ove zemlje već za vreme Rimljana bile naseljene sa Sueven/Serben. Sa Brandenburgom, Pomernom i Meklemburgom, je sigurno tako bilo".
"Grci, Sloveni, Tojče, Persijanci, Jermeni, su grane jedne nacije".
''Ime Sarmati je sa nazivom Srbi identično".
''Ime Srbin je prvo i najprvobitnije ime nadžije, koja se kasnije podelila na dve polovine, prave Srbe i Jazige. Srbi se nikada nisu zvali Sloveni, nego su ga Jazigi kasnije dobili kao drugo ime".''Postojali su više imena Kerursci, Kerueti, Seruiti i Serviti. I sada smem pitati da li to nisu Srbi, kao što je već nekoliko vekova kasnije kod Vizantinaca postojala teritorija od Elbe do Visle, koja se zvala Velika Srbija".
''Kako bi Bibijus Sekester, koji je živeo tek u 4. veku, pomenuo Srbe kaoo narod toga vremena, da nije čuo za njih dakle, oni se nisu doselili, nego su tu oduvek živeli"."Ako se zna, po vestima Konstantina P. da su početkom 7. veka s druge strane Mađarske i Boemije, tj. u Poljskoj i Šleziji; Lužicama i Majzenu Srbi živeli, i da je jedna kolonija poslata za Dalmadžiju, od koje potiču današnji Srbi, znači da to glavno stablo Srba nije moglo biti tako slabo; i da se nije pre kratkog vremena tu doselilo".
"Narod Srbi su najpoznatiji. Još imamo mi kraljevinu Serviju, još se zovu Vendi na Odri i Lužicama - Srbi; Majsen i Lužice su se u srednjem veku zvale Srbija". "Srbi dobiše ime Anti, Henedi, Vendi, Venedi..."Apostol Pavle o Srbima, koje on naziva Skitima, iz usta Jozefa Fresla: "U kakvom visokom ugledu su Srbi kod prvih rimskih careva stajali kao narod, i kako stajaše iznad svih drugih potvrđuje jedna velika ličnost, čije se mišljenje kao odlučujuće ovde mora navesti. Taj koji se ovde za Srbe zalaže nije niko drugi nego Apostol Pavle. U svom pismu Kolosejcima, gradu u Frigiji, stoji na priznatom grčkom i latinskom tekstu s.III, V. 9, 10, 11 ... Nije samo da Srbin nije ovde varvar, nego među nevarvarima ima glavnu ulogu, čak najvišu... On njih ne ističe samo zbog ovih upoređenja, nego i zbog njihovih fizičkih i duhovnih osobina, koje apostol Pavle nije ni kod nijednih drugih naroda, u toj meri primetio, pa je on odlučio da njih ne samo uzviši iznad drugih nego da ih stavi na vrh nevarvara. Pošto su Pavlova putovanja više puta vodila kroz... a Srbe je svuda sretao, može se pretpostaviti da je on imao dovoljno prilika da njih dobro upozna... da Pavle nije njih samo površno poznavao, vidi se i po položajima koje je on njima poveravao, jer je on bio u njih ubeđen".
Fresl, J.: "...Starci tvrde bez milosrđa da su Skiti - Srbi najstariji narod na svetu". (Saki i Skiti 1886.).
Robert, S.: "Ilirski Srbi su najstariji među Slovenima. Sve što je danas kod drugih naroda legenda, živi još danas u ovoj nepromenljivoj Iliriji kao živi element"."Srbi je prastaro, najpovoljnije i najodomaćenije zajedničku ime svih Slovena".
Levek X.: "Grci, Latini, Nemidž, Srbi, su istog porekla, i bili su nekada isti narod".Herodot: "Tračani (Srbi) su najveći narod posle Indijaca.''
Klerk, G.: "Ime Srbin je u starosti označavalo slovenski narod".
Anshajm: "Iz sedam starih izvora se zna da su pra narod Norika skitskk Vendi".
Orbin, M.: "Glavni narod svih Slovena su Srbi".
Mins, engleski arheolog: "Vendi su bez sumnje Sloveni".
Ruski arheolozi: "Vendi su Protosloveni".
Fresl, J.: "Arnold V. tvrdi da su Kelti (Srbi) naselili Galiju već 2000 godina pre Hrista. Nije on tako daleko otišao nazad, nego mi smemo još 500-1000 godina tome dodati".Kultura Skita (Srba) i Baktrijanadža (azijskih Srba), je najstarija od svih arijskih naroda. Po tome je morao taj narod puno ranije postojati, jer samo tako je on mogao dostići tako visoki stepen kulture. Mi čitamo kod Justina (II,3), o pobedničkim ratovima Skita nad Egipćanima pod vođstvom Vesosisa, a mislio je sigurno na Sesostrisa. Ovaj je vladao od prilike od 1394. do 1328. god. pre Hrista. Od istog autora se doznaje da je Azija Skitimav(Srbima), 1500 godina plaćala tribut, i da ih je Nino, kralj Asirije, ove obaveze oslobodio. Ako se pretpostavi da je ovaj legendarni vladar vladao samo u 16. veku pre Hrista, onda su Srbi Aziju morali osvojiti već krajem četiri hiljaditih godina pre Hrista, iz čega vidimo da su oni puno ranije morali biti veliki, mnogobrojni i samostalan narod. Da 6i oni mogli izvesti ovakav ogroman ratni poduhvat, preko hiljade kilometara, u njihovoj istočnoj otadžbini su morali biti tako mnogobrojni, da 6i mogli skupiti ogromne ratne kontigente".Veljtman, A.F.: "Baltički Srbi su bili poznati pod izopačenim imenima Kimbri, Kam6ri, Cimbri, Simbri".
"Ovid naziva stanovnike grada Tomi (danas Konstanca) Skiti, deli ih u Sarmate i Gote, razlikuje gotski jezik od sarmatskog, ali ne vidi u čemu je ta razlika. On piše impertoru Avgustu: Ja živim u sred Sarmata, Besa i Geta (Trust. L III F1. XI), ja živim među Skitima i Tetima (Trust. L III F1. XI), Sarmati i Teti će čitati moja dela (Trust. L IV F1), ovde čak Sarmati i Teti znaju za tebe (Pont. L III Ep. 2), ja sam njima o tvojoj sklonosti prema meni pričao, jer sam ja njihov jezik savladao, tračko-skitski već mi neprestano zvuči u ušima, i izgleda mi da bih ja već mirno mogao pisati na getskom (Trust. L III F1. 14), oh sramote, napisah stihove na getskom sa upotrebom naših pravila u varvarskom jeziku, čestitaj mi, oni mene slave i uvrštavaju me među njihove poete" (Pont. L IV Ep. 3).
Šulc, K.: "Iliri i Tračani imaju isto poreklo i običaje".
"Isto poreklo kao oni imaju takođe i narodi koji žive u Alpima, istočnoj Italiji, pogotovo Veneti, Nordži, Vindelijci i Rasi.''"Iliro-Tračani žive na gornjem Podunavlju i Južnoj Termaniji od pra vremena"."Iliro-Tračani žive od pra vremena od Karpata, pa do severnih oblasti Hercinskih planina, i svuda do Baltičkog mora".
"Sloveni se nisu tek u 6. veku pojavili na Dunavu, već žive tu od prastarih vremena kao Iliro-Tračani".
Katančić: "Svi Iliri govore srpski".
Jagroda, N.: "Kod Rumuna Srbi je ime za sve Slovene, ime za celu rasu, jer za Rumune su Bugari takođe Srbi".
Deretić, J.: "Veljtman i drugi slovenski naučnici su mišljenja da je ime Srbin veoma staro i duboko ukorenjeno među Slovenima".
Giljferding, A.: "Na Balkanskom poluostrvu su postojale mnoge srpske države koje je samo vezao zajednički jezik.''
Šafarik, J.: "Ime Vendi je strano, pravo ime Slovena je Srbi".Deretić, J.: "Vacislav Macijovski je smatrao da je Prokopije prepravio reč Srbi na Špori".Olga Luković-Pjanović: "Špore niko ne pominje nego samo Prokopije".Leže, L.: "Sorbi i Špori je bilo neprijatno grčkom uhu, i zato Prokopije kaže da se ime Špori, ranije davalo Slovenima i Antima".Mori, A.: "Prokopije piše da Anti i Sloveni pripadaju istoj rasi, govore isti jezik i da su se ova dva naroda zvali Šporima tj. Srbima (77 Jun. str. 363).Ekerman, K.: "Vindi, Špori, Srbi, to su opšta imena Slovena".Deretić, J.: "Dobrovski i Šafarik su čvrsto uvereni da je to grčki prelik imena Srbi".
Episkop Salomon (umro 920. god.) kaže: Sarmatiae Sirbi tum dicti... id est quasi Sirbutium – Sarmati koji su se tada zvali Sir6i...što je kao Sirbuti" (Mater verborum)."Rajić, J. je čitao ime Sarmati kao Sarbati".
"Vacerod, koji je 1102. godine prepisao Mater verborum, na mnogim mestima je uz, navedene nazive dao tumačenja, na češkom jeziku. Kod naziva Sarmat, redovno daje objašnjenje da je to Srbin, čime pokazuje, da su Ptolomejevi Sarmati u stvari bili Srbi. On piše uz reč Sarmat (Sarmatae populi Zirbi)".
Šafarik, J: "U 9. i 10. veku Srbi su bili od Odre do Volge".Robert, S.: "Vendi su narod koji je živeo na ogromnom prostoru, i nosio je različita imena po predelima na kojima je živeo, a danas se uopšte zovu Srbima".Jordanes: "Vendi su bili mnogobrojni narod (natio populosa)".Munro: "Skoti su Skiti".Solovjev, S.: "Pisci 1. vekova nove ere znaju Slovene pod imenom Venda oko Visle, dalje prema istoku, među plemenima Sarmatskim, Finskim i Germanskim, susreće se ime Srba".
"Vendi na Visli, Fini i Germani i dalje na istok su Srbi".
Prokopije: "...'Na obalama Azovskog mora, žive Srbi u Utuguriji, a prostranstva dalje od njih na severu zauzima bezbrojni narod Anta".Deretić, J.: "Od početka nove ere ime Sarmata, gotovo stalno zamenjuje u Evropi ime Skita. Velika Rusija, Mala Rusija i Poljska, bile su tada obeležene kao Sarmatija".Marcijan iz Herakleje: "Zemlja Sarmatija se prostire od Boristena do Visle, i broji ukupno 56 različitih plemena''.
Ptolomej, K.: "...Jazigi i Roksolani su Sarmati, a Srbi su takođe Sarmati".
Mori: "Vendi ili Veneti su isti narod kao i Sarmati. Njihovo ime ih prirodno povezuje sa Momirovim Venetima ili Henetima".
Herodot: "Eneti i Veneti sa Crnog mora su isti oni na kraju Jadrana".
Lavis i Rambo: "Sloveni su sebe nazivali Sarmatima".
Karl fon Zede: "Prvo i opšte ime Slovena je bilo Serbli..." (Etnografija austrijske monarhije, knjiga 1, 1957).Kalaj: "Po ispitivanjima najboljih naučnika svi slovenski narodi su se u prastaro doba nazivali Srbima, a Sloveni i Anti su bili samo ogranci ove porodice" (U Istoriji Srba).
Do6rovski, J.: "Srb nije ništa drugo nego Sarmat, skraćeno i preokrenuto".
Karion, J.: "Od imena Sarmati je nastalo ime Sarbrat, zamenom slova".
Vadijanus: ''Postoje dve Sarmatije, azijska od Dona do Azovskog mora, pa na istok i evropska, od Dona do Germanije, i od Baltičkog mora pa do Dunava".
"Jezigi i Dačani su Sarmati, Gete Rimljani nazivaju Dačanima, pa baš prestonicu Dačana i Geta zovu Serbogetuša".Bergman, T.: "... narod Sarmatske grane je predak Slovena, Venda i Litvanaca".Vadijanus, P.: "Skitija se neprestano zvala Sarmatija. Poljska je deo velike Sarmatije. Iliri se vulgarno nazivaju Sloveni".Latum, R.: ''Pod imenom Sarmati, obuhvatamo Litvance i Slovene. Naziv Sarmati je bolji od drugih naziva".Deretić, J.: "Latum kaže da su od svih Jafetovaca Sarmati najduže sačuvali njihovo staro verovanje. Oni govore jezik koji je najbliži sanskritu".Robert, S.: " ...Knjiga Mater Verborum stvarno kaže da su stanovnici Sarmatije bili Sr6i... Ime Srbin je upotrebljavano kao ime Vendi, za obeležje celokupne srpske rase"."Ti ruski Srbi još u 10. veku pre Hrista su predstavljali veliki narod"."Za plemena Štajerske, Kranjske, Koruške i vendskog zaliva, isti pisci kažu da su ih nazivali ne samo Vendima, nego i Srbima, a tim istim imenom su ih posebno nazivali nemački vitezi, naslednici Karla Velikog"
"Sloveni pod imenom Venda istovremeno borave, pre Hrista, na obalama Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora, tako ih isto geografi početkom hrišćanske ere predstavljaju kao Srbe, koji su zaposedali Poljsku, i staru Prusiju, a u isto vreme stepe Južne Rusije, i oblasti oko Jadranskog mora, gde su Sloveno-Srbi sačuvali do današnjih dana njihovo prvobitno ime".''Proto-Srbi sa današnjeg Dunava i od Crnog mora su pretci svih Slovena".Deretić J.: "Robert izvodi poreklo imena Veneta, Veneda, Vinda, od imena sunčanog božanstva Vid, u smislu sunčeve svetlosti".
Kalkondile, L.: "Srbi su najstariji i najveći narod na ovoj zemlji. Da li su oni iz Ilirije u Tribaliju i Meziju došli; ili da li su sa druge strane Dunava, i krajnjih delova Evrope... iz Sarmatije, koja se sada zove Rusija, ili iz hladnih nenaseljenih delova sveta krenuli preko Dunava i došli do Jonskog mora, gde su svu zemlju do Venecije osvojili i naselili; ili, da li su iz područja Jonskog mora, kao iz njihove prve domovine krenulu u severne zemlje, u Sarmatiju ili Rusiju, o tome ne želim ja da se prepirem. Ali toliko ja znam da su ovi narodi uprkos svih razlika u imenima, ipak po običajima i jeziku, još uvek potpuno isti, potpuno jedni isti. Njihova sedišta su po celoj Evropi razbačena, i prostiru se među ostalom čak do planina Tajgentos i Tenaris, u području Lakonije na Peloponezu".
Strabon: ''Na okeanu (Severnom - srpskom moru), žive među drugim narodima Kimbri - Srbi" (VII 291s).
Mela, P.: Na ovom jutskom - kimberijskom (srpskom) poluostrvu žive Kimbri i Teutoni" (III32).''Uovom zalivu koga smo mi zvali Kodanski, štrči ostrvo Skandinavija na kome do sada žive Teutoni" (III31).Plinije: "Druga grupa su Ingueoni, koji se sastoje od Kimbra, Teutona i plemena Kata". (Ovde Plinije misli na Kimbre i Teutone na Šlezvik-Holštajnskoj zapadnoj obali (14/99).)Tacit, K.: ''U ovom zalivu Germanije žive pored okeana Kim6ri (Srbi)" (Germanija 37).Plutarh: "Od početka 1. veka posle Hrista, Grci i Rimljani poluostrvo na Severnom okaanu zovu Kimbersko (srbsko)", (Marius II).
Plinije: "Severni okean (severno srpsko more) je većinom plovno... do kimberskih planina".
Avgust Cezar: "Moja flota jedri preko Okeana od ušća Rajne, pri izlasku sunca do područja Kimbra" (Monumentum Ancyaranum S.26, 65,14f M).
C. J. L.: "O natpisu nađenom kod Miltenberga na Majni: u području Teutona (VIII 2,1 n. 66 10). "
"O dvema pronađenim kamenim pločama sa natpisom: Kimberskom merkuru" (VIII2, 1n. 6404 i 6605).
"Kod Hajdelberga je pronađena kamena ploča sa posvetom: Kimberskom merkuru" (VIII2,1, n. 6402).
"Kamena ploča sa posvetom u Majndžu, možda u Obernburgu na Majni: Kimberskom merkuru" (VIII2,1 n. 6742).Strabon: ''Kimberi poseduju još 17. god pre Hrista zemlju u kojoj su ranije živeli; oni poslaše Avgustu kotao kao poklon, koji je kod njih svetinja, i moliše ga za prijateljstvo i amnestiju, za ono što se ranije dogodilo". Žunković, D.: ''Postoji puno kultura koje sebe smatraju vodećim, u svakom smislu i nadmoćnosti, ali neko mora doći do uverenja da su to sve slovenske kulture... zbog toga mi u budućnosti moramo, prilikom predstavljanja najstarije ljudske istorije, početi sa istorijom Slovena".
Hesiod: "Ligurski kralj Kiknos je vladao narodom Luga u Ćilibarskoj zemlji". Pitej: ''U Štetinskom zalivu, na tri glavna ušća Odre, i četiri drugih između ostrva Rugena i Kap Arkona žive Lugi." "Iza Avije (morske obale), u unutrašnjosti, žive Lugi."''Esti (baltički Srbi) govore slično Britancima, što znači kao i Elevoni/ Suevi/Serbi na donjoj Odri."
''Esti stoje pod Suebskim kulturnim uticajem, i politički pripadaju Suebiji (Srbiji)".
"...Narod se zove Hibri, Cimbri, Liguri".
"...Hibri su Cimbri (Simbri/Srbi), opet Liguri su Lugi, zemlja Ligura / Ligurenland".
Plutarh "Ambroni su deo Cimbra".
Plinije: "Ovde je Cimberland, zemlja Cimbra, Srba (Srpska zemlja)".
Štihennot, D.: "Vendski pomorski narod izazva dorsko-etrursku selidbu". "Plinije pominje na Baltiku Sabe (Srbe)".Falmerajer, J.F.: Najprvobitniji narodi današnje Grčke su slovenski narodi".
Veljtman, A.F.: "Vilkinaland - Velika zemlja - Velika Srbija - Severna Srbija. Po takozvanom Bavarskom geografu Žerivanu, po drugim spisima Zerivani, Veliko srpstvo, ili Veliko srpsko carstvo, odakle, veruje se potiču Sloveni".
"U imenu Srba, po grčkom Kimbri, po latinskom Cimbri, po galskom Sembi, po Nestoru Severi, Sabiri, Severijani, treba tražiti prevodni smisao Normana iz Severne Srbije; po prevodu Gota - Dakija; Norge - Rige, Normane; odakle latinski Norikum znači Alpska Srbija; Norcija - Skandinavska Srbija".
"Ime Burgundi , Burguzi, nastalo je od Vindila - Venda".
"U Italiji su živeli Sabini ili Sevlijani (drugi kažu Savini, Serbeli, Sibelini i Suelti)"."Langobardi na levoj strani Elbe je Lugovski okrug (U Hanoveranskoj kraljevini gde su još ostaci prastanovnika Drevljana i Gliljanja)". "Lug se nalazi na drugoj strani Elbe, i po nazivu vojnih stanica su bili Lugi, Lesi i Lužani.''Na taj način su Lužani, Bardovski ili Langobardi, prozvani, umesto Sloveni - Vinili, Burgundi-Vindili"."Od drugog veka pre Hrista opšti naziv za Slovene je bio Vendi. Ptolomej i Dion. Kasnije su u svoje vreme nazivali Goricu (Erzgebirge) Ruske Gore, Vendskom, Vendalijom, Vendland, Vendlend i tako je nastala Vendalija"."Vani, Venedi, Veneti, Vindi, Veni, Vindili, su samo različite forme imena Venda".
"Suevi su Srbi. Sueoni, Simioni, Suioni, Sitoni su takođe Srbi."
Venelin: "Atilovo carstvo je srpsko carstvo".
Žunković , D : . . . " Slavisti 19 i 20 veka su dokazali , da su Srbi stari narod , i da su se ranije zvali Sorabi " . Kohel , nemački etnograf : " Ime Srbi je bilo ranije veliko obeleženje za sve Slovene " .
Dobrovski , J : . " Lužički Srbi i Srbi sa Balkana su isti narod " .
Kohel, nemački etnograf: "Ime Srbi je bilo ranije veliko obeleženje za sve Slovene".
Šafarik J.: "...Ova dva naroda imaju svoj naziv iz ranijih vremena, kada su svi današnji Sloveni imali zajedničko ime i govorili jedan jezik iz koga je nastalo dvanajest".
Maretić, T.: "'Mnogi nemački i ruski istoričari su mišljenja da je Herodot pod imenom Tračani mislio na Srbe. U Herodotovo vreme su Srbi živeli u Maloj Aziji, na Balkanu i Trakiji".
''U staroj istoriji kod Srba je postojalo pleme Ras, Raseni, Rasna, Rašani, čije ime ruševine gradova još danas u Trakiji i Srbiji nose, a dok se reke sa istim imenom nalaze u Indiji, Srbiji, Turskoj, Nemačkoj i nekadašnjim područjima antičke Srbije".
"Ime Tračani dolazi od Rašani, Trakija od Rasija".
"Prvo ime Slovena je bilo Srbi".
Rački, J.: "Na početku su se svi Sloveni zvali sa vlastitim imenom Srbi, što znači rod (rođak, a stranci su kasnije, specijalno Nemci, njih nazivali Vendi/Vindi. Potpuno je jasno, kaže se da su Tračani, Skiti, Vendi, ili Veneti, Tribali, Iliri, i dr. koje Herodot u svojim delima pominje svi po redu Srbi. I za vreme Ptolomeja, Tacita, Polibija i dr. većinom se govori o Tračanima, (Vendima, Antima, Tribalima, Dardancima, Ilirima, koji su takođe bili Srbi, jer u to vreme ime Sloveni nije bilo poznato".
Grek G., profesor u Gracu: "Ime Srbi, koje je ranije pripadalo svim Slovenima je sve ređe, i danas ga nose samo stanovnici Lužica i Srbije", (u jednoj od svojih studija 1887)
Grim, J.: "Već u vremenima kada je istorija ćutala, morali su Sloveni biti narod Evrope".
Dobrovski J.: "Ako bi ja jedno zajedničko ime za sve slovenske narode morao da predložim, bilo bi to Srbi" (Slovenka 1814).
Kromper, M.: "Severni Sloveni su poreklom Srbi/Vendi" (Bazel, 1555).
Bavarski geograf: "Srbi su bili tako moćan narod da su od njih nastali svi slovenski narodi".
loading...
Reč "Tračani" je grčki oblik imena za serbijske Rasane ili Raščane. Stara Raška je bila na obali Crnog mora, koje se nekada prema serbijskom vladaru Pontu zvalo Pontsko more.Stari Srbi, Pra serbi, odnosno Serbi, koje su zapadnjaci nazvali Slovenima su starosedeoci poluostrva na kome mi danas živimo. Oni su sa ovog prostora, pre Hrista, preduzimali tri pohoda na Indiju i to pod vođstvom Nina, sina Belovog iz Nize (Nisa), Serba, sina Makeridovog i Aleksandra Karanovića, Velikog.
Drevna država Srbina cara Nina (oko 2.000. god. st.e.) bila je svetsko carstvo kome je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike.
- Ilirska, Dačka i Karpatska Srbija
U časopisu "Naše slovo" ekskluzivno je objavljen prilog dr J.I. Deretića o Srbima, narodu najstarijem.
Zahvaljujuci krupnim uspesima nove srpske samorodne istorijske škole na polju istraživanja stare srpske istorije, mi danas možemo govoriti o tragovima stare srpske državnosti, o prvim srpskim državama, u kome vremenu su se one pojavile i kakve su bile. Radi se o drevnim vremenima kada države nisu imale tako razvijene sisteme i ustanove kao današnje države. Pre svega treba da odredimo šta znači država u antičkom vremenu. Država iz toga vremena je bila organizovana društvena zajednica zasnovana na običajnom pravu.
Pošto smo mi Srbi Evropljani, da vidimo koji državni oblici su postojali u drevnoj Evropi. Da napomenemo i to da prvobitna Evropa, za stare Grke, nije mnogo prelazila granice Srbije i nije pokrivala celo Helmsko (danas Balkansko) Poluostrvo. U prvobitnu Evropu oni nisu ubrajali ni njihovu Grčku. Evropa je za njih bila Srbija i nista više, a mi, za razliku od njih, u prvobitnu Evropu ubrajamo i Grčku. Bez obzira na suženi prostor prvobitne Evrope, mi danas govorimo o Evropi u današnjim geografskim razmerama.
U antičkom vremenu u Evropi su postojale dve vrste država i to: grad država - polis, to je država grckog tipa, po ustrojstvu monarhija ili plemićka republika. Razvoj državne ideje kod Grka stvorio je državu grad, polis i nista dalje od toga. To je za njih bila idealna država i ni jedan grčki filozof nije mogao da osmisli drukčiju državu za Grke od polisa. Razvoj srpske državne ideje išao je u potpuno suprotnom pravcu. Srpsku državu stvara i oličava vladar, gospodar, i ona je široka onoliko koliko je bila velika njegova moć, zapravo koliko je on teritorije uspeo da stavi pod svoju vlast. Često se radilo o vrlo širokim prostranstvima, što znači, grčka gradska i građanska država stajala je naspram srpske teritorijalne i plemićke države. Ovako različiti razvoji državne ideje imali su uticaja i na stvaranje zvanja i plemićkih titula u srpskom i grčkom jeziku. Kod Grka imamo samo jednu titulu za kralja i cara, koja je u početku bila i titula upravnika grada - vasileis. Pored nje postoji samo jos jedna - anaks, to je knez. Kod Srba, koji su u svojoj tradiciju imali samo plemićku državu, imamo određenu titulu za svaki čin i svako dostojanstvo. Po tim titulama mi danas možemo, vrlo često, zaključiti o kakvoj se upravi radi na određenim teritorijama i da li je tu postojala samostalna država ili se radilo o predstavnicima neke druge države. Zato je potrebno da sve te titule, sva ta zvanja objasnimo počevsi od najnižih.
Deo stanovništva koji je ostao u svojoj postojbini, po dolasku drugih grupacija naroda, nazivana su različitim imenima. Iliri, Kelti i Tračani. Samo se manje ali poslednjih godina i sve više zna da su to, u stvari, Serbijska plemena. Pleme pod nazivom Iliri je živelo između Drima i Neretve. Ime su dobili po njihovom vladaru - Istri. Grci su, međutim, kao slabi poznavaoci geografije, mnogo širi prostor nazvali Ilirijom.
"Kelti" je stara grčka reč i ime za Hete, odnosno Gete. Kod određenih Serbijskih plemena Geti su bili vojni i vladajući društveni stalež. Srbi su koristili muško ime Getije. Drugim rečima, Kelti su serbijska plemena kod kojih je na posebne časti bio određeni društveni sloj za koga oni imaju posebni naziv - geti.
Drevna država Srbina cara Nina (oko 2.000. god. st.e.) bila je svetsko carstvo kome je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike.
- Ilirska, Dačka i Karpatska Srbija
U časopisu "Naše slovo" ekskluzivno je objavljen prilog dr J.I. Deretića o Srbima, narodu najstarijem.
Zahvaljujuci krupnim uspesima nove srpske samorodne istorijske škole na polju istraživanja stare srpske istorije, mi danas možemo govoriti o tragovima stare srpske državnosti, o prvim srpskim državama, u kome vremenu su se one pojavile i kakve su bile. Radi se o drevnim vremenima kada države nisu imale tako razvijene sisteme i ustanove kao današnje države. Pre svega treba da odredimo šta znači država u antičkom vremenu. Država iz toga vremena je bila organizovana društvena zajednica zasnovana na običajnom pravu.
Pošto smo mi Srbi Evropljani, da vidimo koji državni oblici su postojali u drevnoj Evropi. Da napomenemo i to da prvobitna Evropa, za stare Grke, nije mnogo prelazila granice Srbije i nije pokrivala celo Helmsko (danas Balkansko) Poluostrvo. U prvobitnu Evropu oni nisu ubrajali ni njihovu Grčku. Evropa je za njih bila Srbija i nista više, a mi, za razliku od njih, u prvobitnu Evropu ubrajamo i Grčku. Bez obzira na suženi prostor prvobitne Evrope, mi danas govorimo o Evropi u današnjim geografskim razmerama.
U antičkom vremenu u Evropi su postojale dve vrste država i to: grad država - polis, to je država grckog tipa, po ustrojstvu monarhija ili plemićka republika. Razvoj državne ideje kod Grka stvorio je državu grad, polis i nista dalje od toga. To je za njih bila idealna država i ni jedan grčki filozof nije mogao da osmisli drukčiju državu za Grke od polisa. Razvoj srpske državne ideje išao je u potpuno suprotnom pravcu. Srpsku državu stvara i oličava vladar, gospodar, i ona je široka onoliko koliko je bila velika njegova moć, zapravo koliko je on teritorije uspeo da stavi pod svoju vlast. Često se radilo o vrlo širokim prostranstvima, što znači, grčka gradska i građanska država stajala je naspram srpske teritorijalne i plemićke države. Ovako različiti razvoji državne ideje imali su uticaja i na stvaranje zvanja i plemićkih titula u srpskom i grčkom jeziku. Kod Grka imamo samo jednu titulu za kralja i cara, koja je u početku bila i titula upravnika grada - vasileis. Pored nje postoji samo jos jedna - anaks, to je knez. Kod Srba, koji su u svojoj tradiciju imali samo plemićku državu, imamo određenu titulu za svaki čin i svako dostojanstvo. Po tim titulama mi danas možemo, vrlo često, zaključiti o kakvoj se upravi radi na određenim teritorijama i da li je tu postojala samostalna država ili se radilo o predstavnicima neke druge države. Zato je potrebno da sve te titule, sva ta zvanja objasnimo počevsi od najnižih.
Deo stanovništva koji je ostao u svojoj postojbini, po dolasku drugih grupacija naroda, nazivana su različitim imenima. Iliri, Kelti i Tračani. Samo se manje ali poslednjih godina i sve više zna da su to, u stvari, Serbijska plemena. Pleme pod nazivom Iliri je živelo između Drima i Neretve. Ime su dobili po njihovom vladaru - Istri. Grci su, međutim, kao slabi poznavaoci geografije, mnogo širi prostor nazvali Ilirijom.
"Kelti" je stara grčka reč i ime za Hete, odnosno Gete. Kod određenih Serbijskih plemena Geti su bili vojni i vladajući društveni stalež. Srbi su koristili muško ime Getije. Drugim rečima, Kelti su serbijska plemena kod kojih je na posebne časti bio određeni društveni sloj za koga oni imaju posebni naziv - geti.
Jedanaest titula
Kao prvo zvanje imamo "kmeta", koji je mogao biti, ali se to ne podrazumeva, iz plemićkog reda. Kmet je predodređena osoba za neku dužnost i ima isto značenje što i u latinskom komes. Ove dve reči imaju, pored istog značenja, i isti koren.
Zatim imamo zvanje "kneza" ili knjaza. Nosilac ovog zvanja je obavezno plemić i ono pokriva vrlo široki raspon dostojanstva. Može biti da se radi o malom seoskom knezu, a može biti da se radi o državnom poglavaru. Postojanje kneza na određenom prostoru ne znači obavezno da tu postoji i država, ali moglo se desiti da postoji. Evo, na primer, u staroj Rumi, kasnije nazvanoj Roma, peti vladar po redu bio je Tarkvin, koji je vladao oko 600. godine st.e. Tada su u Rumi vladali Raseni i u jednom njihovom zapisu stoji: "Tarkin knjaz Rumass". Po tome mi znamo da su vladari Rume bili do tada kneževi, a ne kraljevi, i to je ujedno najstariji pomen kneževske titule u istoriji koji smo do sada pronašli. Poznato je da su kod Srba i šire kod Slovena kneževi bili na čelu države, ali zbog široke primene toga zvanja mi nismo sigurni, kada je u pitanju antičko vreme, da tamo gde je knez postoji i država. Ime Sloveni nije bilo poznato u antičkom vremenu. Svi Sloveni su se tada nazivali Srbima, pa kada danas govorimo o srpskoj staroj istoriji, to se odnosi i na savremene Slovene, ranije Srbe.
Kao treće imamo zvanje "vojvode", i to je čisto vojna titula. Međutim, imali smo državnog poglavara i sa tom titulom, kao sto je bio Veliki Vojvoda od Svetog Save Stefan Hranić. Za dobijanje vojvodske titule nije bilo potrebno da kandidat bude plemić, ali sa njenim dobivanjem on je postajao plemić. Kod starih Srba bio je običaj, tamo gde nije postojala stajaća vojska nego namo narodna, da svake godine biraju vojvodu. Prilikom izbora stavljali su mu u zadatak šta on treba da učini u toku jedne godine. Ovaj običaj je bio na snazi i u staroj Rumi, samo sa tom razlikom što su vojvodu zvali konsul.Četvrta titula je "ban", koja je takođe čisto vojna titula. Ban je prevashodno vojni zapovednik neke pokrajine ili grada, postavljen od strane nekog poglavara države. Bilo je slučajeva da se banovska dužnost i titula postala nasledna, kao što se to desilo u Bosni. Međutim, postojanje bana ne podrazumeva postojanje posebne države, nego, naprotiv, to govori da ta teritorija pripada nekoj državi, kao sto je Bosna bila teritorija države Srbije.
Peto zvanje je jedna vojna titula, "brano", davana vođi nekog vojnog pohoda ili vojnom zapovedniku u ratu. Ovu titulu je imao vođa srpskih ustanika u Posavini u vreme cara Avgusta.
Od tog zvanja nastalo je lično ime Branko kod Srba. U rimskim izvorima pominje se kao Brenus.
Šesto zvanje je "bato", koje je veoma staro i davano je vođi koji je imao vojnu i građansku vlast. Ovu titulu imao je vođa srpskih ustanika na predelu Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, Raške i Posavine. Po tome se vidi da je ova titula bila veća od titule brano. Bato je sklopio mir sa Avgustovim posinkom i izaslanikom Tiberijem, koji je bio vrhovni vojni zapovednik rimske vojske u Srbiji.
Sedmo zvanje je "verhogetornik", što je čisto vojna ratna titula. Verhogetornik je vrhovni zapovednik Geta, vojnog i prosvetnog staleža kod starih Srba. Srpsko društvo se uvek svrstavalo u četiri staleža. Pripadnici prva dva staleža, koje su činili ratnici i sveštenici, nazivali su se Getima. Ova titula se samo jednom pominje, i to u Rodaniji, (savremenoj Francuskoj) u vreme rimskog osvajanja ove zemlje.
Osmo zvanje je "župan", koji je dvojnik bana i koga takođe postavlja neki vladar za vršioca građanske vlasti u nekoj pokrajini. Bilo je slučajeva da je župan bio poglavar države, kao Stefan Nemanja, ali to je bio izuzetak, jer župan je u stvari samo državni činovnik.
Deveto zvanje je "karan", široko upotrebljavano u antičkom vremenu i gotovo iščezlo u srednjem veku. Ova titula je davana nekom princu iz vladarske kuće, srodniku kralja ili cara, prilikom njegovog postavljenja na dužnost glavnog vojnog i civilnog zapovednika u nekoj pokrajini, gradu ili čak logoru. To je obično bila privremena dužnost i karan nije poglavar države nego samo privremeni činovnik. Jedan od srpskih vladara, kralj ili car Pelonije, čija je prestonica bila grad Bela Zora, savremeni Veles, postavio je svoga karana u Vodeni, gradu koji se nalazi u Makedoniji, danas u Grčkoj, oko 814. godine st.e. Nije poznato ime toga karana i ostao je u istoriji poznat samo po toj tituli. On je ostao u Vodeni kao stalni gospodar i bio je osnivač jedne dinastije koja je po njemu dobila prezime Karanović. Grci ovo prezime pominju kao "Karanides" isto kao sto pominju Nemanjice kao "Nemanides". Karanovići su jedna od najslavnijih srpskih dinastija, iz koje su Filip II i Aleksandar III Veliki. Najstariji pomen karana potiče iz vremena kritske dinastije Mino. Kod nas Srba je ostala široka uspomena na titulu karana. Staro ime grada Kraljeva je Karanovac, a i danas ima viče mesta po Srbiji koja se zovu Karanovac ili Karanovci, kao i prezimena Karan ili Karanović.
Deseta titula je "kralj", a gde postoji kralj tu postoji i država. Ta reč potiče od istog korena kao i karan, i pre nego sto je postala vladarsko zvanje, ta titula je davana najhrabrijim i najsposobnijim ljudima nekog plemena ili saveza više plemena. Kralj je bio uzor, primer za ugled i merilo ponašanja. Sasvim isto značenje je imala rimska titula reks koja je nastala od regulus.
Pomen kralja nalazimo u predrimskoj Galiji, odnosno staroj srpskoj Rodaniji, gde je od te titule ostala uspomena u imenu Karl.
Kao prvo zvanje imamo "kmeta", koji je mogao biti, ali se to ne podrazumeva, iz plemićkog reda. Kmet je predodređena osoba za neku dužnost i ima isto značenje što i u latinskom komes. Ove dve reči imaju, pored istog značenja, i isti koren.
Zatim imamo zvanje "kneza" ili knjaza. Nosilac ovog zvanja je obavezno plemić i ono pokriva vrlo široki raspon dostojanstva. Može biti da se radi o malom seoskom knezu, a može biti da se radi o državnom poglavaru. Postojanje kneza na određenom prostoru ne znači obavezno da tu postoji i država, ali moglo se desiti da postoji. Evo, na primer, u staroj Rumi, kasnije nazvanoj Roma, peti vladar po redu bio je Tarkvin, koji je vladao oko 600. godine st.e. Tada su u Rumi vladali Raseni i u jednom njihovom zapisu stoji: "Tarkin knjaz Rumass". Po tome mi znamo da su vladari Rume bili do tada kneževi, a ne kraljevi, i to je ujedno najstariji pomen kneževske titule u istoriji koji smo do sada pronašli. Poznato je da su kod Srba i šire kod Slovena kneževi bili na čelu države, ali zbog široke primene toga zvanja mi nismo sigurni, kada je u pitanju antičko vreme, da tamo gde je knez postoji i država. Ime Sloveni nije bilo poznato u antičkom vremenu. Svi Sloveni su se tada nazivali Srbima, pa kada danas govorimo o srpskoj staroj istoriji, to se odnosi i na savremene Slovene, ranije Srbe.
Kao treće imamo zvanje "vojvode", i to je čisto vojna titula. Međutim, imali smo državnog poglavara i sa tom titulom, kao sto je bio Veliki Vojvoda od Svetog Save Stefan Hranić. Za dobijanje vojvodske titule nije bilo potrebno da kandidat bude plemić, ali sa njenim dobivanjem on je postajao plemić. Kod starih Srba bio je običaj, tamo gde nije postojala stajaća vojska nego namo narodna, da svake godine biraju vojvodu. Prilikom izbora stavljali su mu u zadatak šta on treba da učini u toku jedne godine. Ovaj običaj je bio na snazi i u staroj Rumi, samo sa tom razlikom što su vojvodu zvali konsul.Četvrta titula je "ban", koja je takođe čisto vojna titula. Ban je prevashodno vojni zapovednik neke pokrajine ili grada, postavljen od strane nekog poglavara države. Bilo je slučajeva da se banovska dužnost i titula postala nasledna, kao što se to desilo u Bosni. Međutim, postojanje bana ne podrazumeva postojanje posebne države, nego, naprotiv, to govori da ta teritorija pripada nekoj državi, kao sto je Bosna bila teritorija države Srbije.
Peto zvanje je jedna vojna titula, "brano", davana vođi nekog vojnog pohoda ili vojnom zapovedniku u ratu. Ovu titulu je imao vođa srpskih ustanika u Posavini u vreme cara Avgusta.
Od tog zvanja nastalo je lično ime Branko kod Srba. U rimskim izvorima pominje se kao Brenus.
Šesto zvanje je "bato", koje je veoma staro i davano je vođi koji je imao vojnu i građansku vlast. Ovu titulu imao je vođa srpskih ustanika na predelu Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, Raške i Posavine. Po tome se vidi da je ova titula bila veća od titule brano. Bato je sklopio mir sa Avgustovim posinkom i izaslanikom Tiberijem, koji je bio vrhovni vojni zapovednik rimske vojske u Srbiji.
Sedmo zvanje je "verhogetornik", što je čisto vojna ratna titula. Verhogetornik je vrhovni zapovednik Geta, vojnog i prosvetnog staleža kod starih Srba. Srpsko društvo se uvek svrstavalo u četiri staleža. Pripadnici prva dva staleža, koje su činili ratnici i sveštenici, nazivali su se Getima. Ova titula se samo jednom pominje, i to u Rodaniji, (savremenoj Francuskoj) u vreme rimskog osvajanja ove zemlje.
Osmo zvanje je "župan", koji je dvojnik bana i koga takođe postavlja neki vladar za vršioca građanske vlasti u nekoj pokrajini. Bilo je slučajeva da je župan bio poglavar države, kao Stefan Nemanja, ali to je bio izuzetak, jer župan je u stvari samo državni činovnik.
Deveto zvanje je "karan", široko upotrebljavano u antičkom vremenu i gotovo iščezlo u srednjem veku. Ova titula je davana nekom princu iz vladarske kuće, srodniku kralja ili cara, prilikom njegovog postavljenja na dužnost glavnog vojnog i civilnog zapovednika u nekoj pokrajini, gradu ili čak logoru. To je obično bila privremena dužnost i karan nije poglavar države nego samo privremeni činovnik. Jedan od srpskih vladara, kralj ili car Pelonije, čija je prestonica bila grad Bela Zora, savremeni Veles, postavio je svoga karana u Vodeni, gradu koji se nalazi u Makedoniji, danas u Grčkoj, oko 814. godine st.e. Nije poznato ime toga karana i ostao je u istoriji poznat samo po toj tituli. On je ostao u Vodeni kao stalni gospodar i bio je osnivač jedne dinastije koja je po njemu dobila prezime Karanović. Grci ovo prezime pominju kao "Karanides" isto kao sto pominju Nemanjice kao "Nemanides". Karanovići su jedna od najslavnijih srpskih dinastija, iz koje su Filip II i Aleksandar III Veliki. Najstariji pomen karana potiče iz vremena kritske dinastije Mino. Kod nas Srba je ostala široka uspomena na titulu karana. Staro ime grada Kraljeva je Karanovac, a i danas ima viče mesta po Srbiji koja se zovu Karanovac ili Karanovci, kao i prezimena Karan ili Karanović.
Deseta titula je "kralj", a gde postoji kralj tu postoji i država. Ta reč potiče od istog korena kao i karan, i pre nego sto je postala vladarsko zvanje, ta titula je davana najhrabrijim i najsposobnijim ljudima nekog plemena ili saveza više plemena. Kralj je bio uzor, primer za ugled i merilo ponašanja. Sasvim isto značenje je imala rimska titula reks koja je nastala od regulus.
Pomen kralja nalazimo u predrimskoj Galiji, odnosno staroj srpskoj Rodaniji, gde je od te titule ostala uspomena u imenu Karl.
Srpska država 2.000 godina pre Hrista
Jedanaesta i najvisa titula je "car", cije postojanje obavezno podrazumeva i postojanje drzave, isto kao i u slucaju kralja. Ovo je vrlo stara titula i pojavljuje se oko 2.000 godina pre Hrista. Ova titula je nastala od uloge boga Varune, koji je smatran carem bogova i vladarom nebeske tvrdjave-vara. Titula se pojavljuje istovremeno kada i prva srpska drzava, sa Ninom Belovim, koji se u starom Zavetu zove Nebrod, a u staroj srpskoj tradiciji jos i Bak. Prema Euzebiju Pamfilu, Nino je ziveo 52 godine, od 2054. do 2002. godine. Nino je posao iz Srbije oko 2025. godine, osvojio je Malu Aziju, Misir, bliski Istok i sve do reke Inda. To je bio prvi prodor Arijevaca u Indiju. Ostavio je svoju zenu Semiramu da dovrsi izgradnju Vavilona, a on se vratio u Srbiju oko 2007. godine. Po povratku u Srbiju proslavio je prvi trijam u cast njegove velike pobede. Stari Srbi su svake trece godine proslavljali trijam od vremena Ninovog
povratka pa sve do srednjeg veka.
Nino je imao titulu cara, sto se moze procitati iz jednog nadjenog zapisa u Mesopotamiji, u kome stoji ime "Ninssar". Na Bliskom Istoku su pisali car kao "sar" ili "ssar". I Misirci su ovu titulu pisali kao sar. Vladari iz dinastije Lagica, koji su vladali u Misiru i zvali se svi Ptolomejima, sve do poslednjeg od njih - Kleopatre, nosili su titulu "ka" i car. "Ka" je misirski bozanski princip koji faraonima daje bog Ta. Ovu titulu je od Lagica preuzeo Kaj Julije, prilikom njegove zenidbe sa Kleopatrom, a ona na latinskom ima svoj oblik: ka
et sar, kaesar.
Ninovo carstvo je bilo svetsko carstvo kome je pripadala bar polovina savremene Evrope, deo Azije i deo Afrike. Posto se to carstvo vremenom raspalo, obnovio ga je Serbo Makeridov, oko 1325. godine st.e., koji se u Starom Zavetu pominje kao Asur. U slavu svoga prethodnika Nina sagradio je cuveni grad Ninivu. Serbova drzava je bila takodje jedno svetsko carstvo, koje se prostiralo kao i
Ninovo, na tri kontinenta. Serbo je takodje prodro u Indiju i osvojio celu dolinu reke Inda od izvora pa sve do Indijskog Okeana. Srbi su ovu reku nazivali - Nil, a ime Ind je nastalo od Sind, sto sanskritisti tumace da ima isto znacenje sto i reka. Ja mislim da to ima veze sa dubokim vodama, kao sto se kaze - Sinje More. Serbovi potomci vladali su nekoliko vekova Asirijom, koja se u stvari zvala Surbija.
Preskocicemo Prijamovu Troju, brojne srpske drzave u Maloj Aziji, Minovski Krit i rasensku, odnosno rasku drzavu u Italiji i vracamo se u savremenu Srbiju. Znamo da je postojao jedan vladar u Beloj Zori, pa bilo da je imao zvanje kralja ili cara, tu je postojala njegova drzava u devetom veku st.e. Karanov naslednik u Vodeni, njegov sin Koilo ili Kojo nije imao titulu ni kralja ni cara, ali je mozda tu vec postojala drzava. Tek je njegov unuk, Perdika I uzeo jedno od tih zvanja oko 700. godine st.e. Neosporno je da je to posigurno bio pocetak jedne nove srpske drzave u Evropi. Ova drzava se nije, jos tada, zvala Makedonija, nego Pelonija. Makedonijom je nazvata kasnije. Pored drzave koju su osnovali Karanovici pomenucemo drzavu cara Vardila, iz prve polovine cetvrtog
veka st.e. Vardilo je bio iz plemena Anta, koji se pominju jos i oko hiljadu godina kasnije i koji su u petom veku st.e. bili u dolini reke Tare. On je pocetkom cetvrtog veka uspeo da okupi i ujedini brojna srpska plemena i stvori prostranu i mocnu drzavu sa prestonicom u Skadru. Vardilo je imao u svojoj vlasti i Makedoniju, gde su Karanovici vladali kao njegovi vazali. Vardilovu drzavu Grci nazivaju Ilirijom i to je prva srpska drzava koju stranci nazivaju tim imenom, ali nece biti i poslednja. Tako su nazivali i drzavu cara Agrona, sa prestonicom takodje u Skadru, oko polovine treceg veka st.e., koju Joanis Zonara naziva doslovno Srpskom Imperijom. Kada je to bila Agronova drzava, onda je to neminovno bila i Vardilova, kao i drzava Filipa I Karanovica, koja se sirila na prostoru bivse Vardilove drzave. Bez obzira na to da li su te drzave nazivali Ilirijom ili Makedonijom, one su stvarno bile Srpske Imperije.
Jedanaesta i najvisa titula je "car", cije postojanje obavezno podrazumeva i postojanje drzave, isto kao i u slucaju kralja. Ovo je vrlo stara titula i pojavljuje se oko 2.000 godina pre Hrista. Ova titula je nastala od uloge boga Varune, koji je smatran carem bogova i vladarom nebeske tvrdjave-vara. Titula se pojavljuje istovremeno kada i prva srpska drzava, sa Ninom Belovim, koji se u starom Zavetu zove Nebrod, a u staroj srpskoj tradiciji jos i Bak. Prema Euzebiju Pamfilu, Nino je ziveo 52 godine, od 2054. do 2002. godine. Nino je posao iz Srbije oko 2025. godine, osvojio je Malu Aziju, Misir, bliski Istok i sve do reke Inda. To je bio prvi prodor Arijevaca u Indiju. Ostavio je svoju zenu Semiramu da dovrsi izgradnju Vavilona, a on se vratio u Srbiju oko 2007. godine. Po povratku u Srbiju proslavio je prvi trijam u cast njegove velike pobede. Stari Srbi su svake trece godine proslavljali trijam od vremena Ninovog
povratka pa sve do srednjeg veka.
Nino je imao titulu cara, sto se moze procitati iz jednog nadjenog zapisa u Mesopotamiji, u kome stoji ime "Ninssar". Na Bliskom Istoku su pisali car kao "sar" ili "ssar". I Misirci su ovu titulu pisali kao sar. Vladari iz dinastije Lagica, koji su vladali u Misiru i zvali se svi Ptolomejima, sve do poslednjeg od njih - Kleopatre, nosili su titulu "ka" i car. "Ka" je misirski bozanski princip koji faraonima daje bog Ta. Ovu titulu je od Lagica preuzeo Kaj Julije, prilikom njegove zenidbe sa Kleopatrom, a ona na latinskom ima svoj oblik: ka
et sar, kaesar.
Ninovo carstvo je bilo svetsko carstvo kome je pripadala bar polovina savremene Evrope, deo Azije i deo Afrike. Posto se to carstvo vremenom raspalo, obnovio ga je Serbo Makeridov, oko 1325. godine st.e., koji se u Starom Zavetu pominje kao Asur. U slavu svoga prethodnika Nina sagradio je cuveni grad Ninivu. Serbova drzava je bila takodje jedno svetsko carstvo, koje se prostiralo kao i
Ninovo, na tri kontinenta. Serbo je takodje prodro u Indiju i osvojio celu dolinu reke Inda od izvora pa sve do Indijskog Okeana. Srbi su ovu reku nazivali - Nil, a ime Ind je nastalo od Sind, sto sanskritisti tumace da ima isto znacenje sto i reka. Ja mislim da to ima veze sa dubokim vodama, kao sto se kaze - Sinje More. Serbovi potomci vladali su nekoliko vekova Asirijom, koja se u stvari zvala Surbija.
Preskocicemo Prijamovu Troju, brojne srpske drzave u Maloj Aziji, Minovski Krit i rasensku, odnosno rasku drzavu u Italiji i vracamo se u savremenu Srbiju. Znamo da je postojao jedan vladar u Beloj Zori, pa bilo da je imao zvanje kralja ili cara, tu je postojala njegova drzava u devetom veku st.e. Karanov naslednik u Vodeni, njegov sin Koilo ili Kojo nije imao titulu ni kralja ni cara, ali je mozda tu vec postojala drzava. Tek je njegov unuk, Perdika I uzeo jedno od tih zvanja oko 700. godine st.e. Neosporno je da je to posigurno bio pocetak jedne nove srpske drzave u Evropi. Ova drzava se nije, jos tada, zvala Makedonija, nego Pelonija. Makedonijom je nazvata kasnije. Pored drzave koju su osnovali Karanovici pomenucemo drzavu cara Vardila, iz prve polovine cetvrtog
veka st.e. Vardilo je bio iz plemena Anta, koji se pominju jos i oko hiljadu godina kasnije i koji su u petom veku st.e. bili u dolini reke Tare. On je pocetkom cetvrtog veka uspeo da okupi i ujedini brojna srpska plemena i stvori prostranu i mocnu drzavu sa prestonicom u Skadru. Vardilo je imao u svojoj vlasti i Makedoniju, gde su Karanovici vladali kao njegovi vazali. Vardilovu drzavu Grci nazivaju Ilirijom i to je prva srpska drzava koju stranci nazivaju tim imenom, ali nece biti i poslednja. Tako su nazivali i drzavu cara Agrona, sa prestonicom takodje u Skadru, oko polovine treceg veka st.e., koju Joanis Zonara naziva doslovno Srpskom Imperijom. Kada je to bila Agronova drzava, onda je to neminovno bila i Vardilova, kao i drzava Filipa I Karanovica, koja se sirila na prostoru bivse Vardilove drzave. Bez obzira na to da li su te drzave nazivali Ilirijom ili Makedonijom, one su stvarno bile Srpske Imperije.
|
|
Miloš S. Milojević, istraživač i ratnik koji je živeo u devetnaestom veku, ostavio je na hiljade stranica rukopisa o istoriji Srba kojima se izgubio trag. Gotovo da nema knjige onih autora koji se bave poreklom Slovena, odnosno Srba, zagovornika da Srbi nisu došljaci na Balkan, a da se bar na jednom mestu ne pomene ime Miloša S. Milojevića. Slično je i sa sagovornicima na tu temu, pristalicama takozvane autohtonističke škole.
Iza ovog naučnika koji je živeo u devetnaestom veku zvanično je ostalo malo dela , ali pristalice njegove teorije i pobornici njegovog rada govore o sanducima zaostavštine i hiljadama stranicama u rukopisu . Činjenica je da posle smrti njegovu rukopisnu zaostavštinu nije prihvatila nijedna srpska ustanova . Ostalo je zabeleženo da se na tavanu Prvostepenog suda Okruga beogradskog , posle oslobođenja 1918 . Godine , nalazio pun sanduk Milojevićevih rukopisa . Oni koji tragaju za njegovom zaostavštinom tvrde da je na tom tavanu bilo čak sedamnaest takvih sanduka sa rukopisima i ličnim stvarima .
U knjizi " Srbi ... narod najstariji " Olga Luković - Pjanović na jednom mestu je napisala : " Zbog nepijateljskog gledanja stranih sila na rad Miloša Milojevića , a i zbog zavedenih srpskih sinova , koji su poslušno sledili te tuđe mračne moći , o ovom našem velikom čoveku punom ljudskih i naučnih vrlina nikada nije bila urađena jedna valjana biografija . Taj posao , takođe , čeka sutrašnju Srpsku akademiju znanja ! Apsolutno je neophodno da se pronađe Milojevićeva zaostavština , koja se možda čuva u beogradskoj Narodnoj biblioteci , jer možda su još , kojom srećom , te četiri hiljade strana prave istorije Srba u pripremi sačuvane . Možda se s tim rukopisom nalazi i devet svezaka rukopisa , takođe neobjavljenih , pa četvrta knjiga " Srpskih običaja " i poveće delo " Nemanjice " . Takođe je veoma važno da se pronađe ta njegova etnografska i geografska mapa Srba i srpskih zemalja u Turskoj i Austriji , jer je sasvim pouzdano da će se pomoću nje najbolje ustanoviti gde je još sve bilo Srba u njegovo vreme " .
TRAGAČ ZA ISTINOM
Ko je bio čovek oko čijih radova se i danas , iako je umro pre više od sto godina , među naučnicima lome koplja ? Tragajući za njegovom zaostavštinom u zvaničnim ustanovama se uglavnom nailazi na zid ćutanja . Ili neznanja . Tek tu i tamo se pojavi pokoja Milojevićeva prepiska , fototipsko izdanje knjige , ali od građe zbog koje je gurnut na marginu - ni traga . Retko se , zaključak je , javljaju takve suprotnosti u oceni nečijeg rada kao što je to slučaj sa Milošem S . Milojevićem .
Stefan Milojević bio je sveštenik u mačvanskom selu Crna Bara . U njegovom domu 16 . Oktobra 1840 . Godine bilo je bučno i svečano . Rodio mu se sin Miloš . Napredno dete posle završene osnovne škole u Glogovcu odlazi u Beograd , gde na Beogradskom liceju uči pravne nauke . Željan znanja , posle završene gimnazije stiže u Moskvu i na Državnom univerzitetu sa odličnim uspehom za tri godine završava pravne nauke . Pored ostalih predmeta , Milojević je kod tada čuvenog profesora J . Bođanskog slušao i uporednu filologiju slovenskih živih i izumrlih plemena . Tada se upoznao i sa zavidnim dostignućima ruske lingvistike , etnologije , arheologije i istoriografije . Došao je i do literature na ruskom u kojoj su istraživani drevni jezici , počevši od sanskrita , zatim do dela koja su se bavila istorijom Indije , Rusije , Kine , Egipta , Kavkaza , Balkana , baltičkog prostora . Posle svih tih proučenih dela Milojević se definitivno svrstao u grupu onih naučnika pristalica autohtonističke istorijske škole koja je nudila dokaze da su Srbi najstariji balkanski narod , te da su na ovim područjima živeli mnogo pre Rimljana i Grka .
U to vreme na Velikoj školi i u Srpskom učenom društvu srpski istoričari su već bili prihvatili takozvanu germansku istorijsku školu koja je stigla iz slavističkog centra Bečkog univerziteta . Prema toj školi , koja je svoju teoriju nametnula nama kao naučnu osnovu , Sloveni su stigli na Balkan u sedmom veku . Glavni zagovornici ove teorije bili su Stojan Novaković , Milojevićev zemljak iz Šapca i školski drug , i Ilarion Ruvarac , arhimandrit .
Po povratku iz Moskve Milojević se 1865 zapošljava kao pisar u Okružnom sudu u Valjevu . . Do 1878 U vreme srpsko - turskih ratova od 1876 . . Godine osnovao je i poveo u rat dobrovoljačke jedinice Moravsko - dobričko - dobrovoljački ustaški kor , Dobrovoljačko - ustaški raško - ibarski kor i Deževsko - ibarsko - ustaški kor . Njegovi dobrovoljci , pred kojima je uvek prvi jurišao , nikada se nisu povukli sa bojnog polja , a ostalo je zabeleženo da su u bitkama oslobodili čak četiri stotine srpskih sela .
Milojević ratuje , putuje , predaje u školama i istražuje korene Srba . U skromnoj biografiji , između ostalog , piše : " Putovao je prerušen . Sad je bio majstor zidar , sad zograf ( ' moler ' ) koji je stupao u pogodbe za izradu crkvenih živopisa , a kadšto se - gde i kad treba - javljao i pravim imenom i smerom svojim " . -
Ratovao je Milojević na nekoliko frontova . Godine 1881 . Za časopis " Istok " , kako je sam zapisao , za dva dana i noć napisao je članak koji je kasnije pretočen u knjigu " Naši manastiri i kaluđerstvo " sa 120 strana . U uvodu on veli : " Od nekog doba neprestano se potrza u našim novinama , osobito takozvanim ' preko ' , pa još i u našim ovde skupštinama , čas naročito , a čas opet i kao mimored , pitanje o našem kaluđerstvu , manastirima , a naročito manastirskim imanjima . To je u poslednjoj , odveć plodotvornoj , svakojakim i svevazmožnim zaključcima i ozakonjenjima , skupštini donesen i zaključak da se naši manastiri smanje , svedu na nekakve ' istorijske manastire ' u samoj stvari i zapravo unište , a kaluđerski red sa svim istraje i iživi u našoj narodnosti " .
Na nedavno održanoj promociji karte " Srpski belezi na Kosovu i Metohiji " direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Mileta Milić , između ostalog , rekao je i kako je prvi popis srpskih belega na Kosmetu sačinio Miloš S . Milojević . U arhivi SANU postoji i pismo koje je Milojević 1870 godine poslao Srpskom učenom društvu o prvom popisu arheoloških starina u Zapadnoj Srbiji . . U istoj ustanovi postoji još jedno pismo koje je Milojević poslao nekom od tadašnjih ministara gde kaže " da će on , iako bolestan , ići na Kosmet radi nekog pregovora , jer je u Prištini u po bela dana u centru ubijen jedan pop . Sve to ima veze sa " Albanskom ligom " koja se povezuje i prelazi u ruke austro - madžarske koja nemirima hoće da iznudi od Evrope ovlašćenje da taj kraj posednu " . ( Pismo nosi datum 4. . Januar 1881 . Godine .
SRBI PRE RIMLJANA
Pokušavajući da dokaže da su Srbi starosedeoci na ovim područjima , Milojević ostavlja i ovakav zapis : " Da je srpska crkva starija i od rimske i grčke , osim potvrde pape Jovana II, pisane kralju srpskom Mihailu , kojom tvrdi da je srpska crkva starija i od grčke i od rimske , svedoče tolike silne bivše episkopije , postojavše do Konstantina Velikog , među kojima samo da pomenem : Sredačku ( Sofijsku ) , Skopljansku , Nišku , Beogradsku , Vodensku , Morozviždsku , Remešku itd , svedoče još toliki sveci i mučenici Srbi , koji se boriše protiv idolopoklonika i muhamedanaca , jeretika i bezbožnika Bugara i ostalih , kao brojni episkopi " .
Onima koji su mislili drugačije od Milojevića , a nije ih bilo malo , sigurno su smetale i ovakve Milojevićeve beleške . U jednom od zapisa Miloš S . Milojević piše " da su Srbi kao roblje rimsko , živeći od iskoni u svim ovim svojim sadašnjim zemljama , a tada još i od Italije ili Sredozemnog mora , pa do Grčkog , i od Jadranskog pa do Crnog , imali i svoje hramove i svoje sveštenstvo , i uređenu svoju crkvenu upravu u licu svojih arhiepiskopa , koji su najpre , i to od prvog veka po Hristu pa sve do četvrtog , sedeli u predgrađu Sirmijumovom , drugoj rimskoj prestolnici , takozvanoj , i još i danas nazivajućoj se Mitrovici na Savi , zbog čega je se od tih srpskih mitropolita , ili arhijera , to predgrađe nekadašnjeg ogromnog Sirmijuma tako i prozvalo , pa su odavde , navalom Huna u četvrtom veku po Hristu , morali izmaći se dalje , zajedno sa državnom rimskom vlašću u Zvečan , današnje razvaline u dnu Kosova , i u predgrađu istoga staniv se opet mu dali svoj naziv Mitrovica , koja još i danas postoji , na Kosovu , u poslednjem svom ropscu kao varoš " .
Kada je došlo do sudara " prsa u prsa " germanske i Milojevićeve autohtonističke škole , ovaj naš velikan 1881 godine piše ovako : . " Srpskom učenom društvu nije stalo bilo ni do prostora srpskih zemalja , koje Porfirogenit u svom delu " De Admin " navodi , koji prostor većinom obuhvata i bivša Pećka srpska patrijaršija , a u kome i sada žive Srbi , već ono gura srpske zemlje i još sada tamo živeći srpski narod u svakojake tuđince , samo da ne budu Srbi , a u svojim školskim knjigama i istorijama dokazuje dokle je plot kneževine Srbije , da su i Srbi dotle itd ... Evo samo radi bruke i sramote naše i naših previsoko naučenih zapadnih pitomaca i državnika , koji znaju koliko se krompira u svakom loncu godišnje svoj Đermaniji skuva , koliko se čaša piva , kakvog i gde , proizvede i popije , koliko se i kakvih kotleta pojede , šampanjskog vina proizvede i popije u svoj Francuskoj , koliko se i kakvih , od koje porode , goveda , od koliko godina itd . bifteka napravi i pojede u Engleskoj , proizvede i popije konjaka , punča itd , a ne znaju i neće da znaju da još žive Srbi kao što i u gornjem svom delu Porfirogenit kaže , koji je najhrđavije pisao za Srbe i sveo ih što je mogao na najmanji prostor " .
JEDNA ZVEZDA SE UGASILA
I pored evidentnih teškoća na koje je nailazio u svojim istraživanjima , nekoliko Milojevićevih dela ipak je ugledalo svetlost dana . . Tokom 1871 godine , dok se klešta bojkota nisu sastavila , " Glasnik " Srpskog učenog društva objavio mu je tri dela : " Pravila svete Petke Paraskeve srpske " , " Pravila svetom Simeunu srpskom " i " Opšti list srpske patrijaršije u Peći " . Prikupio je , mahom po Staroj Srbiji , sistematizovao i podelio po vrstama i motivima oko sedam stotina narodnih pesama , objavljenih u tri sveske 1869 , 1870 . I 1875 . Godine pod naslovom " Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog " .
Gotovo u isto vreme , takođe u tri knjige , 1871 . 1872 . I 1877 . Godine , objavio je " Putopis dela Prave ( Stare ) Srbije " . Najznačajnije njegovo delo " Odlomci istorije Srba i srpskih i jugoslovenskih zemalja u Turskoj i Austriji " izašlo je u dve knjige 1872 . Godine 1873 izdao je istorijsko - etnografsku geografsku mapu Srba i srpskih ( jugoslovenskih ) zemalja u Turskoj i Austriji , a 1881 , kao . dodatak ovoj mapi , " Narodopisni i zemljopisni pregled srednjeg dela Prave ( Stare ) Srbije " sa etnografskom mapom srpskih zemalja u kneževinama : Srbiji , Crnoj Gori , Bugarskoj , Kraljevini Rumuniji , Austro - Ugarskoj i Turskoj carevini .
Krajevi koji su verovali Milojeviću i njegovom radu oduživali su mu se još za života . Tako je postao počasni član gradskih opština Prokuplja , Vranja , Kuršumlije , Niša , počasni član opština Draguške , Velikoplanske i Končićke u srezu Prokupačkom , okruga Topličkog . Za iskazanu hrabrost u srpsko - turskim ratovima odlikovan je Srebrnom i Zlatnom medaljom za hrabrost i Takovskim krstom petog , četvrtog i trećeg stepena , dobitnik je Ratne spomenice i još mnogih drugih odličja .
Miloš S . Milojević je umro iznenada 1897 . Godine . Istraživači njegovog života i rada , doduše oni koji uporno tragaju za njegovom zaostavštinom , pominju kao mogućnost da je Milojević - otrovan . Bilo kako bilo , činjenica je da se o njegovom radu i danas u nekim krugovima ćuti , a u nekim govori šapatom . A jedan nekrologičar ovim rečima je otpočeo izveštaj o smrti Miloša Milojevića : " Jedna zvezda na srpskom nebu utrnula je . Ona beše neobičnog sjaja , te i ako zvezda osvetljavaše daleku ... daleku prošlost naroda srpskoga , osvetljavaše tamne kutove prostrane otadžbine Srbinove , i na toj svetlosti mi poznadosmo što nismo poznavali , videsmo braću našu , srpski narod u svoj Srbiji od iznad Kaloče i Moriša , pa do Beloga mora , i od sinjeg Jadranskog mora , pa do reke Alte , Osme i Donje Marice " .
Iza ovog naučnika koji je živeo u devetnaestom veku zvanično je ostalo malo dela , ali pristalice njegove teorije i pobornici njegovog rada govore o sanducima zaostavštine i hiljadama stranicama u rukopisu . Činjenica je da posle smrti njegovu rukopisnu zaostavštinu nije prihvatila nijedna srpska ustanova . Ostalo je zabeleženo da se na tavanu Prvostepenog suda Okruga beogradskog , posle oslobođenja 1918 . Godine , nalazio pun sanduk Milojevićevih rukopisa . Oni koji tragaju za njegovom zaostavštinom tvrde da je na tom tavanu bilo čak sedamnaest takvih sanduka sa rukopisima i ličnim stvarima .
U knjizi " Srbi ... narod najstariji " Olga Luković - Pjanović na jednom mestu je napisala : " Zbog nepijateljskog gledanja stranih sila na rad Miloša Milojevića , a i zbog zavedenih srpskih sinova , koji su poslušno sledili te tuđe mračne moći , o ovom našem velikom čoveku punom ljudskih i naučnih vrlina nikada nije bila urađena jedna valjana biografija . Taj posao , takođe , čeka sutrašnju Srpsku akademiju znanja ! Apsolutno je neophodno da se pronađe Milojevićeva zaostavština , koja se možda čuva u beogradskoj Narodnoj biblioteci , jer možda su još , kojom srećom , te četiri hiljade strana prave istorije Srba u pripremi sačuvane . Možda se s tim rukopisom nalazi i devet svezaka rukopisa , takođe neobjavljenih , pa četvrta knjiga " Srpskih običaja " i poveće delo " Nemanjice " . Takođe je veoma važno da se pronađe ta njegova etnografska i geografska mapa Srba i srpskih zemalja u Turskoj i Austriji , jer je sasvim pouzdano da će se pomoću nje najbolje ustanoviti gde je još sve bilo Srba u njegovo vreme " .
TRAGAČ ZA ISTINOM
Ko je bio čovek oko čijih radova se i danas , iako je umro pre više od sto godina , među naučnicima lome koplja ? Tragajući za njegovom zaostavštinom u zvaničnim ustanovama se uglavnom nailazi na zid ćutanja . Ili neznanja . Tek tu i tamo se pojavi pokoja Milojevićeva prepiska , fototipsko izdanje knjige , ali od građe zbog koje je gurnut na marginu - ni traga . Retko se , zaključak je , javljaju takve suprotnosti u oceni nečijeg rada kao što je to slučaj sa Milošem S . Milojevićem .
Stefan Milojević bio je sveštenik u mačvanskom selu Crna Bara . U njegovom domu 16 . Oktobra 1840 . Godine bilo je bučno i svečano . Rodio mu se sin Miloš . Napredno dete posle završene osnovne škole u Glogovcu odlazi u Beograd , gde na Beogradskom liceju uči pravne nauke . Željan znanja , posle završene gimnazije stiže u Moskvu i na Državnom univerzitetu sa odličnim uspehom za tri godine završava pravne nauke . Pored ostalih predmeta , Milojević je kod tada čuvenog profesora J . Bođanskog slušao i uporednu filologiju slovenskih živih i izumrlih plemena . Tada se upoznao i sa zavidnim dostignućima ruske lingvistike , etnologije , arheologije i istoriografije . Došao je i do literature na ruskom u kojoj su istraživani drevni jezici , počevši od sanskrita , zatim do dela koja su se bavila istorijom Indije , Rusije , Kine , Egipta , Kavkaza , Balkana , baltičkog prostora . Posle svih tih proučenih dela Milojević se definitivno svrstao u grupu onih naučnika pristalica autohtonističke istorijske škole koja je nudila dokaze da su Srbi najstariji balkanski narod , te da su na ovim područjima živeli mnogo pre Rimljana i Grka .
U to vreme na Velikoj školi i u Srpskom učenom društvu srpski istoričari su već bili prihvatili takozvanu germansku istorijsku školu koja je stigla iz slavističkog centra Bečkog univerziteta . Prema toj školi , koja je svoju teoriju nametnula nama kao naučnu osnovu , Sloveni su stigli na Balkan u sedmom veku . Glavni zagovornici ove teorije bili su Stojan Novaković , Milojevićev zemljak iz Šapca i školski drug , i Ilarion Ruvarac , arhimandrit .
Po povratku iz Moskve Milojević se 1865 zapošljava kao pisar u Okružnom sudu u Valjevu . . Do 1878 U vreme srpsko - turskih ratova od 1876 . . Godine osnovao je i poveo u rat dobrovoljačke jedinice Moravsko - dobričko - dobrovoljački ustaški kor , Dobrovoljačko - ustaški raško - ibarski kor i Deževsko - ibarsko - ustaški kor . Njegovi dobrovoljci , pred kojima je uvek prvi jurišao , nikada se nisu povukli sa bojnog polja , a ostalo je zabeleženo da su u bitkama oslobodili čak četiri stotine srpskih sela .
Milojević ratuje , putuje , predaje u školama i istražuje korene Srba . U skromnoj biografiji , između ostalog , piše : " Putovao je prerušen . Sad je bio majstor zidar , sad zograf ( ' moler ' ) koji je stupao u pogodbe za izradu crkvenih živopisa , a kadšto se - gde i kad treba - javljao i pravim imenom i smerom svojim " . -
Ratovao je Milojević na nekoliko frontova . Godine 1881 . Za časopis " Istok " , kako je sam zapisao , za dva dana i noć napisao je članak koji je kasnije pretočen u knjigu " Naši manastiri i kaluđerstvo " sa 120 strana . U uvodu on veli : " Od nekog doba neprestano se potrza u našim novinama , osobito takozvanim ' preko ' , pa još i u našim ovde skupštinama , čas naročito , a čas opet i kao mimored , pitanje o našem kaluđerstvu , manastirima , a naročito manastirskim imanjima . To je u poslednjoj , odveć plodotvornoj , svakojakim i svevazmožnim zaključcima i ozakonjenjima , skupštini donesen i zaključak da se naši manastiri smanje , svedu na nekakve ' istorijske manastire ' u samoj stvari i zapravo unište , a kaluđerski red sa svim istraje i iživi u našoj narodnosti " .
Na nedavno održanoj promociji karte " Srpski belezi na Kosovu i Metohiji " direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Mileta Milić , između ostalog , rekao je i kako je prvi popis srpskih belega na Kosmetu sačinio Miloš S . Milojević . U arhivi SANU postoji i pismo koje je Milojević 1870 godine poslao Srpskom učenom društvu o prvom popisu arheoloških starina u Zapadnoj Srbiji . . U istoj ustanovi postoji još jedno pismo koje je Milojević poslao nekom od tadašnjih ministara gde kaže " da će on , iako bolestan , ići na Kosmet radi nekog pregovora , jer je u Prištini u po bela dana u centru ubijen jedan pop . Sve to ima veze sa " Albanskom ligom " koja se povezuje i prelazi u ruke austro - madžarske koja nemirima hoće da iznudi od Evrope ovlašćenje da taj kraj posednu " . ( Pismo nosi datum 4. . Januar 1881 . Godine .
SRBI PRE RIMLJANA
Pokušavajući da dokaže da su Srbi starosedeoci na ovim područjima , Milojević ostavlja i ovakav zapis : " Da je srpska crkva starija i od rimske i grčke , osim potvrde pape Jovana II, pisane kralju srpskom Mihailu , kojom tvrdi da je srpska crkva starija i od grčke i od rimske , svedoče tolike silne bivše episkopije , postojavše do Konstantina Velikog , među kojima samo da pomenem : Sredačku ( Sofijsku ) , Skopljansku , Nišku , Beogradsku , Vodensku , Morozviždsku , Remešku itd , svedoče još toliki sveci i mučenici Srbi , koji se boriše protiv idolopoklonika i muhamedanaca , jeretika i bezbožnika Bugara i ostalih , kao brojni episkopi " .
Onima koji su mislili drugačije od Milojevića , a nije ih bilo malo , sigurno su smetale i ovakve Milojevićeve beleške . U jednom od zapisa Miloš S . Milojević piše " da su Srbi kao roblje rimsko , živeći od iskoni u svim ovim svojim sadašnjim zemljama , a tada još i od Italije ili Sredozemnog mora , pa do Grčkog , i od Jadranskog pa do Crnog , imali i svoje hramove i svoje sveštenstvo , i uređenu svoju crkvenu upravu u licu svojih arhiepiskopa , koji su najpre , i to od prvog veka po Hristu pa sve do četvrtog , sedeli u predgrađu Sirmijumovom , drugoj rimskoj prestolnici , takozvanoj , i još i danas nazivajućoj se Mitrovici na Savi , zbog čega je se od tih srpskih mitropolita , ili arhijera , to predgrađe nekadašnjeg ogromnog Sirmijuma tako i prozvalo , pa su odavde , navalom Huna u četvrtom veku po Hristu , morali izmaći se dalje , zajedno sa državnom rimskom vlašću u Zvečan , današnje razvaline u dnu Kosova , i u predgrađu istoga staniv se opet mu dali svoj naziv Mitrovica , koja još i danas postoji , na Kosovu , u poslednjem svom ropscu kao varoš " .
Kada je došlo do sudara " prsa u prsa " germanske i Milojevićeve autohtonističke škole , ovaj naš velikan 1881 godine piše ovako : . " Srpskom učenom društvu nije stalo bilo ni do prostora srpskih zemalja , koje Porfirogenit u svom delu " De Admin " navodi , koji prostor većinom obuhvata i bivša Pećka srpska patrijaršija , a u kome i sada žive Srbi , već ono gura srpske zemlje i još sada tamo živeći srpski narod u svakojake tuđince , samo da ne budu Srbi , a u svojim školskim knjigama i istorijama dokazuje dokle je plot kneževine Srbije , da su i Srbi dotle itd ... Evo samo radi bruke i sramote naše i naših previsoko naučenih zapadnih pitomaca i državnika , koji znaju koliko se krompira u svakom loncu godišnje svoj Đermaniji skuva , koliko se čaša piva , kakvog i gde , proizvede i popije , koliko se i kakvih kotleta pojede , šampanjskog vina proizvede i popije u svoj Francuskoj , koliko se i kakvih , od koje porode , goveda , od koliko godina itd . bifteka napravi i pojede u Engleskoj , proizvede i popije konjaka , punča itd , a ne znaju i neće da znaju da još žive Srbi kao što i u gornjem svom delu Porfirogenit kaže , koji je najhrđavije pisao za Srbe i sveo ih što je mogao na najmanji prostor " .
JEDNA ZVEZDA SE UGASILA
I pored evidentnih teškoća na koje je nailazio u svojim istraživanjima , nekoliko Milojevićevih dela ipak je ugledalo svetlost dana . . Tokom 1871 godine , dok se klešta bojkota nisu sastavila , " Glasnik " Srpskog učenog društva objavio mu je tri dela : " Pravila svete Petke Paraskeve srpske " , " Pravila svetom Simeunu srpskom " i " Opšti list srpske patrijaršije u Peći " . Prikupio je , mahom po Staroj Srbiji , sistematizovao i podelio po vrstama i motivima oko sedam stotina narodnih pesama , objavljenih u tri sveske 1869 , 1870 . I 1875 . Godine pod naslovom " Pesme i običaji ukupnog naroda srpskog " .
Gotovo u isto vreme , takođe u tri knjige , 1871 . 1872 . I 1877 . Godine , objavio je " Putopis dela Prave ( Stare ) Srbije " . Najznačajnije njegovo delo " Odlomci istorije Srba i srpskih i jugoslovenskih zemalja u Turskoj i Austriji " izašlo je u dve knjige 1872 . Godine 1873 izdao je istorijsko - etnografsku geografsku mapu Srba i srpskih ( jugoslovenskih ) zemalja u Turskoj i Austriji , a 1881 , kao . dodatak ovoj mapi , " Narodopisni i zemljopisni pregled srednjeg dela Prave ( Stare ) Srbije " sa etnografskom mapom srpskih zemalja u kneževinama : Srbiji , Crnoj Gori , Bugarskoj , Kraljevini Rumuniji , Austro - Ugarskoj i Turskoj carevini .
Krajevi koji su verovali Milojeviću i njegovom radu oduživali su mu se još za života . Tako je postao počasni član gradskih opština Prokuplja , Vranja , Kuršumlije , Niša , počasni član opština Draguške , Velikoplanske i Končićke u srezu Prokupačkom , okruga Topličkog . Za iskazanu hrabrost u srpsko - turskim ratovima odlikovan je Srebrnom i Zlatnom medaljom za hrabrost i Takovskim krstom petog , četvrtog i trećeg stepena , dobitnik je Ratne spomenice i još mnogih drugih odličja .
Miloš S . Milojević je umro iznenada 1897 . Godine . Istraživači njegovog života i rada , doduše oni koji uporno tragaju za njegovom zaostavštinom , pominju kao mogućnost da je Milojević - otrovan . Bilo kako bilo , činjenica je da se o njegovom radu i danas u nekim krugovima ćuti , a u nekim govori šapatom . A jedan nekrologičar ovim rečima je otpočeo izveštaj o smrti Miloša Milojevića : " Jedna zvezda na srpskom nebu utrnula je . Ona beše neobičnog sjaja , te i ako zvezda osvetljavaše daleku ... daleku prošlost naroda srpskoga , osvetljavaše tamne kutove prostrane otadžbine Srbinove , i na toj svetlosti mi poznadosmo što nismo poznavali , videsmo braću našu , srpski narod u svoj Srbiji od iznad Kaloče i Moriša , pa do Beloga mora , i od sinjeg Jadranskog mora , pa do reke Alte , Osme i Donje Marice " .
Jirgen Španut
Nemac Jirgen Španut , istražujući nemačku istoriju , otkriva srpska groblja na tlu Španije , Portugalije i Bretanje od 3.000 godina pre Hrista . On takođe u pećini kod mesta Mas - d ' Azil u Francuskoj otkriva belutke , koji predstavljaju prve početke stvaranja pisma , počev od ledenog pa do ranoistorijskog perioda . A u mestu Glozel otkrio je kamenje na kome je našao iklesane jelene , medvede i životinje koje mogu biti panteri ili divlji konji , sa oznakama koje pripisuje filistinskom ili sinajskom pismu .Ove iskopine procenjene su na devet do deset milenijuma starosti pre Hrista . Francuski arheolog Morle nazvao je to pismo azbuka Glozel , a Jirgen Španut navodi : " Oni koji su izmislili ovo pismo su postavili kamen temeljac naše civilizacije " . On misli da se radi o Filistincima , a po uporedbi sa nasom ćirilicom proizlazi da se radi o Srbima . Platon smatra da je isto kraljevstvo vladalo Sredozemljem i Egiptom i preko Tirenskog mora protezalo svoj uticaj sve do Gibraltara . Na sve to Ilija Živančević napisao je da je Slovenstvo bilo rastureno od Vladivostoka do Jadrana , kao kičma čovečanstva .Najstariji haldejski , asirski i misirski rukopisi i kameni spomenici ljudske civilizacije stari su oko sedam hiljada godina . Po njima najmanje toliko je stara i srpska istorija . U tim spomenicima spominje se ime Srbin , ali ne i Sloven . I " Kineski dvorski dnevnik " , koji je neprekidno pisan od oko dve hiljadite godina pre Hrista , sadrži podatke da su tada Srbi živeli u azijskoj Sarmatiji i u zemljama iza Dona . Tada je srpski narod živeo na prostorima od Sibirije do italijanske Venecije . Francuz Rober Siprijan razvio je teoriju o poreklu svih Slovena od Iliro - Srba , tj . od podunavskih balkanskih Srba , koji su se prostirali od Baltičkog i Crnog mora do Kavkaza i Kaspijskog jezera .Srbe donjeg Dunava on naziva proto - Srbi ili prvobitni Srbi i za proto - Srbe tvrdi da su ta područja nastanjivali ranije od vremena u kome je živeo Mojsije . Za kasniji dolazak Srba na Balkan Siprijan kaže da su oni samo došli sabraći u pomoć u borbama protiv Rimljana . Nije čudo da su od tada neki narodi modifikovali jezik pa čak i davali sebi druga imena , zbog ogromnih razdaljina i otežanog komuniciranja . Imena Čeha , Hrvata i Rusa pominju se prvi put u pisanim spomenicima od sestog veka n.e. , nekoliko hiljada godina posle Srba . O tome Safarik pise : " Nikada do šestoga veka nije pomenuto ime Čeh , Leh ili Sloven , a i o Poljacima i Rusima pisana istorija govori tek u devetom veku . " .Prema zapisima Jornanda i Prokopija , Vendi i Srbi su dva imena jednog istog narodnog stabla . Lužički Srbi za sebe kažu da su oni iz balkanske Srbije , što potvrđuju nemački istoričari Setgen ( Schoettgen ) i Krajsih ( Kreisig ) , uzimajući za osnov ista imena ljudi , reka , planina i drugih geografskih pojmova . Poljaci su u novijim istraživanjima utvrdili prisustvo Slovena ( Srba ) na baltičkoj obali od pre 2.000 godina pre Hrista . To su bili Protosloveni ( Protosrbi ) , čiji su potomci današnji Lužički Srbi . Olga Luković - Pjanović kaže da su Bosna i Slavonija bile srpske i zvale se " Bela Srbija " , a prostirala se sve do današnjih nemačkih granica . Rober Siprijan zaključuje da su Srbi najstarije stablo slovenske rase i da su ih na Zapadu nazivali Vendi , kao i da su žitelji Sarmatije autohtoni Srbi .Po Iliji Živančeviću Dušanov Zakonik predstavlja samo kontinuitet tradicionalnog vendskog porekla , a Valter Vist ( Valter Vuest ) piše da je sanskritski jezik nastao iz vendskog , ali mu ne moze odrediti vreme . On tvrdi da je u Indiju došao sa severozapada , a po svim upoređivanjima jedina je mogućnost da je to bio srpski jezik . To je u saglasnosti i sa Ilijom Živančevićem , koji kaže : " . Sloveni su ostalim narodina dali reč " I on kao vreme nastanka sanskritskog jezika određuje 4.500 godina pre Hrista , dok Emil Burnuf ( Emil Burnouff ) nalazi da je to bilo daleko pre , čak u doba " mrače praistorije " . On nije usamljen u tvrdnji da su grči i latinski jezici nastali iz pelazgijskog jezika . A za narod Pelazga kaže da su živeli u Sredozemlju i po Alpima . Pelazge su mnogi proslovekovni autori identifikovali sa starovekovnim Srbima .Jedan ogranak Srba , koji je iz Sarbarske , preko Male azije , stigao na Balkan 3.000 godina pre Hrista , naselio je Staru Rašku ( Trakiju ) , a jedan deo istih se morskim putem spustio do Krita u tri talasa 1.800 , 1.500 i 1.400 godina pre Hrista . Pobedili su Krićane ali su se sa njima izmešali i pretopili u novi narod - Grke ili Jeline . Podaci govore da ni imena grada Atine i istoimene boginje nisu grčka . Ima zapisa koji tvrde da su i Akropolis sagradili Srbi . Sami Grci za sebe veruju da su oni nastali od naroda zvanog Pelazgi i da su govorili " varvarskim " jezikom , a nalazi ukazuju da su to bili Srbi .Olga Luković - Pjanović za Grke kaže da su oni ostatak hordi asirskih i Ramzesovih trupa , koje su se pomešale sa srpskim plemenima , a takav stav zastupa i sam Herodot . Na Kritu se zadržalo jedno pleme Borusi , koje se nije mešalo sa Krićanima . Kada su se i oni uputili na sever , zaposeli su obalu Baltika i održali svoj jezik sve do pre 200 godina , od kada su ih Nemci germanizovali i preimenovali u Pruse ( Projzen izgovaraju Nemci napisano Preusen ) . Srbi sa Peloponeza naselili su oblasti iznad Save i Dunava stvorivsi prvu Panonsku Srbiju . O samoj Troji zapisi Mihaila Lomonosova i Mavra Orbinija , kao i pevanje Ivana Gundulića , idu u prilog umešanosti Srba u trojanski rat . Padom Troje Srbi su u drugom talasu 1860 godina pre Hrista , opet došli na Balkan i proširili se do Venecije .Katarina Velika , ruska carica , je lužičko - srpskog porekla , što su istoričari potvrdili po tituli njenoga oca ( bio je princ oblasti Anhatt , Zerbst - Serbiste ) . Katarinu su u mladosti zvali " Severna Semiramida " . Ona je sama za sebe govorila da je slovenske rase i pisala Grimu 1784 godine da je slovenski jezik bio prvobitni jezik ljudskoga roda , a kako kaže naš narod : . " Carska se ne poriče " .Nikola Frere , kako navodi Šafarik , smatrao je srpski majkom tračkog i grčkog jezika . Šafarik u svom delu " Starožitnosti " piše : " Srbi žive u Evropi od najdavnijih vremena ili od praistorijskog doba , a tako rasprostranjen narod vodi svoje poreklo od najdalje prošlosti " . On tvrdi da su Srbi nastanjivali gotovo celu Evropu i mnoge delove Azije , pa otuda ona naša stara izreka : " Govori srpski da te ceo svet razume " . Za srpski jezik Šafarik kaže da je : " Tako originalan , čist , gramatički savršen i bogat , te nije mogao da se oblikuje bez postojanja jednog jedinstvenog prvobitnog i samostalnog naroda " . A stari srpski jezik bio je sasvim sličan današnjem , savremenom , što je retkost u istoriji jezika . Kad je reč o pismu još niko se nije ni približio Vukovom pravilu : " Piši kao što govoriš , čitaj kako je napisano " .Sigismund Herbestajn navodi da su Srbi živeli na celoj obali Jadranskog mora , od Venecije do Konstantinopolja , uključujući tu i srpski Carigrad , pa navodi Miziju , kao balkansku oblast , koju su grci i Rimljani delili na Gornju i Donju Miziju , te dalje Lužičke Srbe i Srbe u današnjoj Mađarskoj . Rober Siprijan za Dunav kaže da je srpska reka , a Srbe naziva početnim narodom i majkom naroda a srpski jezik - jezikom majkom . Nestor Kijevski , Leonik Halkokondilo i Rober Siprijan se slažu i svi nazivaju podunavski basen praslovenskom kolevkom Evrope .Podunavlje , prva srpska postojbinaMiloš Milojević piše da su Srbi od iskona živeli na svojim sadašnjim zemljama , od Italije ili Sredozemnog mora do Grčke i od Jadranskog do Crnog mora , tu su imali svoje sveštenstvo i uređenu crkvenu upravu u licu svojih arhiepiskopa sa sedištem , između prvog i četvrtog veka n . e . u Sirmijumu , drugoj rimskoj prestonici , današnjoj Sremskoj Mitrovici . U četvrtom veku , pod navalom Huna , povukli su se u Zvečan , na Kosovo , gde su takođe stvorili Kosovsku Mitrovicu . Po Milojevićevim nalazima srpska crkva starija je od rimske i grčke .Zna se da su Srbi u prastara vremena bili monoteisti ( verovali su u jednoga boga ) , dok je mnogoboštvo nastalo kasnije u Grčkoj . Prema Veselinu Čajkanoviću srpska religija pretežno je indo - evropska i u njoj ima najviše elemenata iz indo - evropskih vremena . Kazimir Šulc navodi pismo apostola Pavla , prema kome je on ( apostol Pavle ) propovedao " Hristovo Jevanđelje " , Hristovu veru kod Srba , od Jerusalema do Italije .Draško Šćekić u svojoj knjizi " Sorabi - istina o srpstvu od iskone " iznosi da su Srbi na našim današnjim prostorima živeli više od 7.500 godina . On takođe tvrdi da su Srbi zvanično počeli da broje godine od 5508 . Godine pre Hrista , prema čemu se navodi da je despot Stefan Đurađ Branković poginuo 6935 godine i da je knez Lazar poginuo na Kosovu 6893 godine . . . Prema tome , autor ovoga teksta pise ovo godine 7511 . U Kanadi . Šćekić takođe navodi da su Mesopotamci počeli brojati godine 3.200 a Egipcani 3.000 godina pre Hrista , Rimljani od 743 . Godine pre n.e. ( godina stvaranja Rima ) , Grci od 776 . godine pre nove ere , od prvih olimpijskih igara . Prema tome Srbi su počeli meriti vreme davno pre svih . Prema tom srpskom kalendaru Car Dušan je proklamovao svoj Zakonik na praznik Vaznesenja , 6857 godine . 21. Maja . .Dušanov Zakonik ima gotovo svetovni karakter , baziran na hiljadugodišnjim tradicijama srpskog naroda , koje se nalaze u Vedama , a one nose pečat neprolazne mudrosti izvan vremena i prostora . Svi današnji slovenski narodi bili su ujedinjeni pod imenom Srbi , govorili su zajedničkim jezikom , iz koga se kasnije razvilo 12. različitih govora . Šćekić takođe prikazuje , kad je reč o prakolevci srpstva , Indiji , da je tamo nastala prva Srbija , pod imenom Sarbarska . Odatle su oko 4.500 godina pre Hrista započele prve seobe i to u tri pravca : prva u pravcu rajske zemlje Mesopotamije , druga ka srednjoj Aziji , a treća ka severnoj Aziji , današnjoj Rusiji , gde je stvorena plemenska država nazvana Sirbidija , Sirbirija ili Sirbija - Sibir . Ovo je u saglasnosti i sa drugim autorima koji će u daljem tekstu biti prikazani .U vreme kralja Milutina ( 1282 . Do 1321 . ) Na srpskom dvoru jelo se zlatnim viljuškama i kašikama , a u Evropi je viljuška prvi put uvedena u KSVI veku , u vreme Henrika III i to je doživljeno kao izuzetan događaj .U traganjima za srpskim korenima Ognjen Radulović navodi da je Balkansko poluostrvo bio prvi naseljeni region iz koga su kasnije naseljavani ostali delovi Evrope . Srbi se ovde nisu doselili , već su tu živeli od svoga početka i odatle su se raseljavali . Podunavlje je kolevka evropske , pa i svetske civilizacije . Prema tome , sadašnji stanovnici Balkana su potomci plemena Rašana , koji su tu živeli od najstarijih vremena . Istoriju Tribala , trinaest vekova pre Hrista , Herodot smešta u Pomoravlje , kako kaže zapadno od reke Istkar , gde iz ilirske zemlje reka Angro teče na sever i uliva se u Astkar .To prema sadašnjem stanju odgovara slivu zapadne i velike Morave i Dunava . U knjizi " Civilizacija Germana i Vikinga " izdatoj 1976 . Godine u Švajcarskoj , Patrik Lut ( Patrik Laut ) pise da su 2.000 godina pre Hrista u Skandinavske prostore došli narodi iz Podunavskih ravnica . Za mnoge istrazivače ostali su " misteriozan " narod . Drugi Švajcarac Judžin Pitar ( Judžin Pittard ) kaže da su ti " misteriozni " narodi naselili i obale Norveške i Škotske , a smatrali su ih pripadnicima dinarske rase , bili su visokog stasa i lepi . Po Pitaru kretali su se od Venecije , preko Centralne Evrope i Nemačke , do Švedske i Norveške , a druga grana prešla je moreuz Kale i nastanila britanska ostrva . Sve su to bili naši pretci , Srbi .Obelisk iz Ksantosa sadrži natpis uklesan u kamenu , koji pretstavlja zbirku zakona starih Srba . Ovaj zakonik stariji je nekoliko vekova od Mojsijevog . Prema Ptolomejevoj " Azijskoj i Evropskoj Sarmatiji i delu Indije " u Grčkoj na ostrvu Halkidiki jedno mesto , na kome je persijski car Kserks preveo 1,700.000 vojnika u petom veku pre Hrista , još uvek se zove Prevlaka . Senzaciju u svetu izazvao je ruski istoričar Jurij Miroljubov 1954 . Godine kada je počeo da objavljuje prevode " Velesove knjige " , koja pretstavlja hrastove daščice na kojima je urezana slovenska hronika od 650 godina pre Hristovog rođenja . Svetislav Bilbija prvi je dešifrovao etrursko pismo , primetivši da etrurska slova potsećaju na slova Vukove ćirilice . Kada ih je počeo čitati s'desna u levo , uspeo je da sklapa reči koje su imale isti koren kao mnoge reči u savremenom srpskom jeziku . Prethodno su se mnogi zapadni naučnici bezuspešno mučili da dešifruju etrurski jezik , uporno odbijajući da za to upotrebe slovenski , dakle srpski .Tako je nađen ključ za etrursku bravu . Bilbija je zatim našao da se ćirilica razvila iz klinastog pisma Nizana , naroda u literaturi zabeleženi kao Hiti iz Male Azije , koji su 2.000 godina pre Hrista u oblasti Likiji podigli grad Srb . Uporedivši zapise sa obeliska iz Ksantosa sa znacima Vukove ćirilice Bilbija je pročitao sve spomenike etrurskog naroda i time utvrdio da svi ti narodi potiču iz Podunavlja , sa područja na kome danas žive Srbi . Poznato je da su Etrurci pre Latina živeli u današnjoj Italiji i sebe su nazivali Rašanima . Opšte je prihvaćeno tumačenje naučnika da reč Ras označava soj , rasu , pripadnost plemenu koje govori istim jezikom . Mi danas znamo da su Rašani bili žitelji Nemanjine države i još postoje ruševine grada Ras . Prema tome govoriti o Etrurcima , znači govoriti o Rašanima koji su živeli na području vinčanske kulture , severozapadno od Prokuplja .Komentarišući istraživanja profesora Deretića , Ognjen Radulović navodi da su Rimljani prelaskom Jadranskog mora , krenuli u osvajačke pohode i naišli na Ilire , a kasnije i na Tračane , narode koji su naseljavali te oblasti . Iliri su zapravo bili Veneti ili Vendi - srpski narod , a Rimljani su im dali ime Iliri prema tadasnjem vladaru koji se zvao Ilija , koji je vladao u području današnje Hercegovine i dela Crne Gore . I na ostrvu Rabu postojao je grad Sarba . Za Tračane se navodi da su bili vrlo žilav narod , a po brojnosti odmah iza Indusa .Prema istraživanjima dr . Milorada Stojića , Tribali su naseljavali oblasti celog srpskog Podunavlja , kompletno Pomoravlje , donju Posavinu , deo Kolubare , istočnu Srbiju , severozapadnu Bugarsku i prostirali se na jug do Skoplja . Kontinuitet Tribala na ovim područjima traje od trinaestog veka pre nove ere , pa do drugog veka posle Hrista . Imali su uređenu državno - pravnu teritoriju , što svedoči njihov grb , koji se pojavljuje posle propasti srednjovekovne srpske države . Srpska država Nemanjića imala je svoj grb : na crvenom štitu dvoglavi beli orao , a grb Tribalije se javlja od sedamnaestog do osamnaestog veka kao grb Šumadije .U novije vreme brojni istraživači smatraju da su Iliri i Sarmati , odnosno Sloveni jedinstven etnos . Herodot je tvrdio da su Veneti i Iliri isti narod , a Ptolomej da Veneti čine deo Sarmatije . Milan Budimir opisuje pojave Veneta na obalama Atlantika , Baltika , u Alpima , u dolini reke Po , na Balkanu ( Dalmacija , Tesalija , ušće Dunava ) i u severnoj Anadoliji . Nas književnik Miloš Crnjanski naveo je imena na desetine geografskim pojmova u Britaniji koji odgovaraju nazivima na tlu naše zemlje . Anonimni autor iz sedmog veka pisao je da su postojale tri Srbije : jedna do Grčke , druga u Dačiji , a treća u Sarmatiji . Celokupnu ovu oblast osvojili su Rimljani , pod svojim imenom Ilirik . Upravni centar bio im je u Sirmijumu , gde vladavina " ilirskih i dačkih careva " traje od 248 . Do 392 . Godine nove ere .Srbi u severozapadnoj EvropiZa Hrvate se govori da se to ime pominje prvi put od šestoga veka nove ere i da se odnosilo na Srbe koji su živeli po planinskim predelima , hrbatima , slično današnjem nazivu Zagorci . Sam hrvatski istoričar V . Kljajić u svojoj istoriji " Seoba Hrvata " piše da se deo Srba nazivao Goranima ili Horvatima , što nije označavalo narod nego plemena . Česi su ih nazivali Hrbatima , a Šafarik navodi da reč Hrvat označava brđanina . Po Dalimilu i Šafariku , Hrvata , kao naroda , uopšte nije bilo . Ruski istoričar Nikola Durnov kaže : " Milioni Srba primivši katoličanstvo pretvoriše se u Hrvate " . On u " Ruskom Straniku " opisuje Zagreb kao prestonicu pokatoličenog srpstva . U " Varšavskom dnevniku " general Gurka pisao je 1880 godine : . " Nikad Rusija neće sankcionisati istorijsko nasilje , da se stvori zasebno od srpskog naroda hrvatska katolička kraljevina , gde živi srpski pokatolišeni narod " .Na prostorima današnje Galicije i Poljske od pre preko tri milenijuma postojala je Bela Srbija . Njen drugi deo obuhvatao je prostore današnje Češke i Bavarske . Česi su živeli u Beloj Srbiji , a samo ime Čeh imalo je počasni karakter . Oko reke Morave živeli su Moravci . Bliski Moravcima bili su Slovaci , čije poreklo takođe datira od Srba po tvrdnji austrijskog istoričara Sinise , kao što su i Srbi Korutanci , današnji Slovenci , prema nemačkom istoričaru Dimleru . Oni Srbi koji su živeli po gajevima i šumama dobili su ime Lesi ili Šumadinci ( šuma se na ruskom zove les ) , a oni koji su živeli u nizinama nazvani su Poljacima . Poljski istrazivač Jozef Kostriževski potvrdio je ime Poljske , koje je došlo od srpske reči polje , a odnosilo se na zemljoradnju . Po Jovanu Luciju , Bela Srbija bila je u Karpatskim gorama , a Šafarik je pisao da je za Tatrama , današnji delovi Poljske i Rusije , živeo veliki srpski narod . Upravo iz tih prostora Bele Srbije dogodila se poslednja velika seoba Srba početkom sedmoga veka nove ere , preciznije 632 godine .Veliki je broj naučnika koji Indiju smatra srpskom prapostojbinom . Svi se oni slažu da su seobe Srba iz Indije započele pre šest do sedam hiljada godina i da su trajale oko hiljadu godina . Jedan od zagovornika srpskog porekla iz Indije je i dr . Nenad Đorđević , koji u svojoj obimnoj studiji " Istorija Srba " dokazuje da i mi pripadamo indo - evropskom stablu . On tvrdi da Srbi od svog postanka nose svoje ime . Postoji teorija da su se prve seobe Srba odvijale u pravcu kretanja sunca , od istoka ka zapadu .Za kolevku svih evropskih naroda smatra se Indija , odakle su seobe za zapad započele pre petnaest hiljada godina.
loading...