Rimska legija
Rimska imperije je bila čisto militarističko društvo, imperija osnovana vojnim putem , društveno uređenje kao i mentalitet je bio podređen militarizmu. U nastanku Rimske republike vojni rok je bio obavezan za svu mušku populaciju, dok u kasnijem periodu carstva stvara se profesionalna vojska sa velikom ulogom u civilnom životu. Mnogi imperatori su došli na vlast iz redova armije. Pogledajmo kako je to sve funkcionisalo.
Rimska legija (od lat. legio, prema glagolu legere, „držati se skupa“) bila je osnovna jedinica rimske kopnene vojske. Legionar je bio vojnik – pripadnik legije.
Savremeni ekvivalent legije kao vojne jedinice po veličini, odnosnu broju pripadnika, bi otprilike bila jedna brigada. Jedna legija se obično teritorijalno vezivala za jednu rimsku provinciju u kojoj se brinula za njenu bezbjednost i vojnu odbranu. Značajan je broj i primera mobilnosti legija što je bilo naročito izraženo tokom rimskih vojnih ratova. Tako je npr. legija pod nazivom Legio VI Ferrata pratila Cezara (100-44. godine pne.) od Galije, preko Hispanije i Balkana do Egipta, a nakon njegovog ubistva služila je i u područjima koja danas nose ime Mala Azija i Bliski istok. Rimska vojska je brojala oko 60 legija u vremenu uspona i oko 18 legija u vreme kriza. Sa prelaskom Rimske Republike u Rimsku Imperiju, rimska vojska je profesionalizovana a struktura legije je pretrpela velike promene.
Zbog velikog vojnog uspeha koje su postigle Rimska Republika i kasnije, Rimska Imperija, legija je dugo vremena bila smatrana kao uzor vojne efikasnosti i sposobnosti.
Veličina jedne legije varirala je tokom istorije antičkog Rima od 4.200 legionara (30 manipola od po 120) i 300 konjanika (equites) vremenu Republike do 5.200 vojnika plus pomoćne trupe u imperijalnom dobu (10 kohorti, od toga njih 9 po 480 legionara dok je prva kohorta brojala gotovo dvostruko više – 800 legionara).
Smatra se da je Rim ukupno formirao nekoliko stotina legija a do danas je identifikano oko 50, sa njihovim nazivima, datumima formiranja i raspuštanja, simbolima, bitkama u kojima su učestvovale i područjima gde su bile raspoređene.
Prva epoha (VIII-VI veka p.n.e.)
U početku su sastav legija činili isključivo neoženjeni građani Rima stari od 17 do 46 godina koji su mogli priuštiti troškove naoružavanja. Legije su se formirale sa početkom godišnjih vojnih kampanja i u sastavu su imale oko 3.000 pešaka i 300 konjanika. koji su bili podeljeni u grupe od po 1000 pešaka i 100 konjanika. Pojedinačne formacije pšaka i konjanika imale su svoje komandire; tribunus militum za pešake i tribuni celerum za konjanike. Basileus (kralj na grčkom jeziku) je bio komandant legije i između ostalog, odgovoran za njeno raspuštanje nakon vojne kampanje u datoj godini. Legije su se tada borile uglavnom u zbijenoj formaciji falange. Ovakva je formacija bila uspešna na ravnom terenu ali ne i na brdovito-planinskom, pa je zbog toga rimska vojska trpela poraze u borbama protiv Samnita na terenu današnje centralne Italije). Značajne taktičko-formacijske promene su morale biti primenjene kako bi legija bila vojno efikasna i na takvim terenima. Rim je brzo uviđao svoje slabosti i žurno nalazio rješenja ne ustručavajući se ni od preuzimanja taktike, modela i inovacija svojih protivnnika.
Reforma Servija Tulija (polovina VI veka p.n.e.)
U doba monarhije, pod Servijem Tulijem kao šestim kraljem Rima, sprovedena je reforma kojom je stanovništvo na osnovu popisa podeljeno u 5 klasa prema prihodima koji su ostvarivali i prema tome, sposobnosti vojnog opremanja:
-prva klasa, classici sa godišnjim prihodima od više od 100.000 sesteraca; 80 centurija pešaka, od toga: 40 centurija muškaraca starosti od 45 godina i više iz čijih redova se bira gradska policija i 40 centurija muškaraca starosti 17-45 godina, budućih vojnika.
-druga klasa, 20 centurija, sa prihodima između 100.000 i 75.000 asa (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih);
-treća klasa, 20 centurija lake pešadije sa prihodima između 75.000 i 50.000 sesteraca (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih);
-četvrta klasa, još 20 centurija lake pešadije sa prihodima između 50.000 i 25.000 sesteraca (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih)
-peta klasa, 30 centurija čiji su pripadnici imali prihode od samo 11.000-25.000 sesteraca (zanatlije, od toga 3 centurije stolara);
-šesta klasa, proletarii, bez prihoda, jedna centurija.
Osim pešadijskih centurija, klasa konjanika-vitezova (sa prihodima od najmanje 400.000) obezbeđivala je 18 centurija konjanika dok su proleteri davali 5 centurija tehničko-intendantskih službi.
Period posle pobede nad Samnitima (IV-III vek p.n.e.)
U vreme Republike, prvobitno su legionari bili razvrstavani po tipu u tri glavne grupe i tri pomoćne.
Glavne:
· hastati,
· principes i
· triarii
Pomoćne:
· rorarii,
· leves i
· accensi
Kasnije su leves i rorarii prerasli u velites. Svaka legija sastojala se, između ostalog, od 30 manipola: 10 hastata + 10 principes + 10 triarii, a leves i velites su bili raspoređeni po manipolama.
Grupe su se razlikovale prema ratničkom iskustvu njihovih pripadnika i prema ekonomskoj moći. U Rimskoj Republici, barem u početku, svaki vojnik morao je sam nabavljati svoju opremu. U pešadiji su triarii bili najbolje opremljeni a accensi, budući iz pete klase građana, najslabije.
Leves (kasnije prerasli u velites), iz četvrte klase, bili su lagano naoružani lukom i strelom ili kopljima i praćkama. Njihova oprema nije bila kvalitetna i nisu imali gotovo nikakvu zaštitu. Nisu bili organizovani u posebne jedinice već integrisani po manipolama.
Ni velites nisu imali oklop ali su raspolagali donekle boljom opremom; imali su drvene okrugle štitove, prečnika oko 90 cm, manja koplja, kratak mač i bodež. Bili su prepoznatljivi po vučjoj koži koju su nosili na leđima i vučjom glavom na vrhu šlema.
Rimska imperije je bila čisto militarističko društvo, imperija osnovana vojnim putem , društveno uređenje kao i mentalitet je bio podređen militarizmu. U nastanku Rimske republike vojni rok je bio obavezan za svu mušku populaciju, dok u kasnijem periodu carstva stvara se profesionalna vojska sa velikom ulogom u civilnom životu. Mnogi imperatori su došli na vlast iz redova armije. Pogledajmo kako je to sve funkcionisalo.
Rimska legija (od lat. legio, prema glagolu legere, „držati se skupa“) bila je osnovna jedinica rimske kopnene vojske. Legionar je bio vojnik – pripadnik legije.
Savremeni ekvivalent legije kao vojne jedinice po veličini, odnosnu broju pripadnika, bi otprilike bila jedna brigada. Jedna legija se obično teritorijalno vezivala za jednu rimsku provinciju u kojoj se brinula za njenu bezbjednost i vojnu odbranu. Značajan je broj i primera mobilnosti legija što je bilo naročito izraženo tokom rimskih vojnih ratova. Tako je npr. legija pod nazivom Legio VI Ferrata pratila Cezara (100-44. godine pne.) od Galije, preko Hispanije i Balkana do Egipta, a nakon njegovog ubistva služila je i u područjima koja danas nose ime Mala Azija i Bliski istok. Rimska vojska je brojala oko 60 legija u vremenu uspona i oko 18 legija u vreme kriza. Sa prelaskom Rimske Republike u Rimsku Imperiju, rimska vojska je profesionalizovana a struktura legije je pretrpela velike promene.
Zbog velikog vojnog uspeha koje su postigle Rimska Republika i kasnije, Rimska Imperija, legija je dugo vremena bila smatrana kao uzor vojne efikasnosti i sposobnosti.
Veličina jedne legije varirala je tokom istorije antičkog Rima od 4.200 legionara (30 manipola od po 120) i 300 konjanika (equites) vremenu Republike do 5.200 vojnika plus pomoćne trupe u imperijalnom dobu (10 kohorti, od toga njih 9 po 480 legionara dok je prva kohorta brojala gotovo dvostruko više – 800 legionara).
Smatra se da je Rim ukupno formirao nekoliko stotina legija a do danas je identifikano oko 50, sa njihovim nazivima, datumima formiranja i raspuštanja, simbolima, bitkama u kojima su učestvovale i područjima gde su bile raspoređene.
Prva epoha (VIII-VI veka p.n.e.)
U početku su sastav legija činili isključivo neoženjeni građani Rima stari od 17 do 46 godina koji su mogli priuštiti troškove naoružavanja. Legije su se formirale sa početkom godišnjih vojnih kampanja i u sastavu su imale oko 3.000 pešaka i 300 konjanika. koji su bili podeljeni u grupe od po 1000 pešaka i 100 konjanika. Pojedinačne formacije pšaka i konjanika imale su svoje komandire; tribunus militum za pešake i tribuni celerum za konjanike. Basileus (kralj na grčkom jeziku) je bio komandant legije i između ostalog, odgovoran za njeno raspuštanje nakon vojne kampanje u datoj godini. Legije su se tada borile uglavnom u zbijenoj formaciji falange. Ovakva je formacija bila uspešna na ravnom terenu ali ne i na brdovito-planinskom, pa je zbog toga rimska vojska trpela poraze u borbama protiv Samnita na terenu današnje centralne Italije). Značajne taktičko-formacijske promene su morale biti primenjene kako bi legija bila vojno efikasna i na takvim terenima. Rim je brzo uviđao svoje slabosti i žurno nalazio rješenja ne ustručavajući se ni od preuzimanja taktike, modela i inovacija svojih protivnnika.
Reforma Servija Tulija (polovina VI veka p.n.e.)
U doba monarhije, pod Servijem Tulijem kao šestim kraljem Rima, sprovedena je reforma kojom je stanovništvo na osnovu popisa podeljeno u 5 klasa prema prihodima koji su ostvarivali i prema tome, sposobnosti vojnog opremanja:
-prva klasa, classici sa godišnjim prihodima od više od 100.000 sesteraca; 80 centurija pešaka, od toga: 40 centurija muškaraca starosti od 45 godina i više iz čijih redova se bira gradska policija i 40 centurija muškaraca starosti 17-45 godina, budućih vojnika.
-druga klasa, 20 centurija, sa prihodima između 100.000 i 75.000 asa (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih);
-treća klasa, 20 centurija lake pešadije sa prihodima između 75.000 i 50.000 sesteraca (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih);
-četvrta klasa, još 20 centurija lake pešadije sa prihodima između 50.000 i 25.000 sesteraca (10 centurija starijih muškaraca i deset mlađih)
-peta klasa, 30 centurija čiji su pripadnici imali prihode od samo 11.000-25.000 sesteraca (zanatlije, od toga 3 centurije stolara);
-šesta klasa, proletarii, bez prihoda, jedna centurija.
Osim pešadijskih centurija, klasa konjanika-vitezova (sa prihodima od najmanje 400.000) obezbeđivala je 18 centurija konjanika dok su proleteri davali 5 centurija tehničko-intendantskih službi.
Period posle pobede nad Samnitima (IV-III vek p.n.e.)
U vreme Republike, prvobitno su legionari bili razvrstavani po tipu u tri glavne grupe i tri pomoćne.
Glavne:
· hastati,
· principes i
· triarii
Pomoćne:
· rorarii,
· leves i
· accensi
Kasnije su leves i rorarii prerasli u velites. Svaka legija sastojala se, između ostalog, od 30 manipola: 10 hastata + 10 principes + 10 triarii, a leves i velites su bili raspoređeni po manipolama.
Grupe su se razlikovale prema ratničkom iskustvu njihovih pripadnika i prema ekonomskoj moći. U Rimskoj Republici, barem u početku, svaki vojnik morao je sam nabavljati svoju opremu. U pešadiji su triarii bili najbolje opremljeni a accensi, budući iz pete klase građana, najslabije.
Leves (kasnije prerasli u velites), iz četvrte klase, bili su lagano naoružani lukom i strelom ili kopljima i praćkama. Njihova oprema nije bila kvalitetna i nisu imali gotovo nikakvu zaštitu. Nisu bili organizovani u posebne jedinice već integrisani po manipolama.
Ni velites nisu imali oklop ali su raspolagali donekle boljom opremom; imali su drvene okrugle štitove, prečnika oko 90 cm, manja koplja, kratak mač i bodež. Bili su prepoznatljivi po vučjoj koži koju su nosili na leđima i vučjom glavom na vrhu šlema.
Formacije teške pešadije:
·U prvoj liniji su bili hastati, najmlađi i najneiskusniji borci. Bili su naoružani Hastati kratkim kopljima za bacanje i teškim kopljem. Nosili su lagani oklop (od kože ili sa metalnim pločama na prsima), štit koji je dosezao do pojasa, kratak mač i bodež.
·Iza njih su bili principes, obučeni i vešti legionari, teže oklopljeni, sa štitom sličnim hastatima, dva teža koplja i jednim lakim kao i kratkim mačem i bodežom. Prvobitno su zauzimali prvi borbeni red ali kasnije su to mesto prepustili mlađim hastatima.
·Zadnju, treću liniju, formirali su triarii, veterani koji su bili rezervna snaga legije. Oni su bili najvještiji borci, prekaljeni u borbama i služili su kao rezerva. Birani su među najboljima iz prve klase, među veteranima koji su sebi mogli priuštiti najbolji oklop i opremu. Najčešće su nosili oklop od bronze, imali su dugo koplje, veliki štit, kratki mač i bodež. Njihov šlem je imao duge štitnike za obraze i peruške na vrhu.
Pored njih, tu su bili i rorarii i accensi; ovi prvi su bili mladi i neiskusni vojnici, loše opremljeni, bili su rezerva i popunjavali su eventualne praznine u formacijama nastalim tokom borbi. Accensi su bili još siromašniji i, ako su učestvovali u borbi, koristili su praćke i kamenje. Zapravo, oni su bili vojno-istorijski ostaci nekadašnje četvrte i pete linije kod hoplita. Triarii, rorarii i accensi su bili organizovani u 3 manipole od po 180 vojnika.
Pomoćne trupe su imale okrugli štit za razliku od prethodno opisanih trupa koje su imale četvrtaste. Imali su drugorazednu ulogu u vojskama starih Rimljana.
Taktika borbe od IV do II veka p.n.e.
U čvrstoj, gvozdenoj disciplini i hrabrosti vojnika ležala je prava snaga rimskih legija. U borbi su vojnici bili poređani u tri linije: u prvoj liniji su bili hastati i oni su morali podneti prvi udarac neprijatelja; u drugoj liniji su bili principes; a u trećoj triarii, najiskusniji i najjači veterani koji su ulazili u borbu u kritičnim momentima ili da odbiju napad neprijateljske konjice. Equites, rimska konjica, je bila raspoređena na krilima kako bi mogla zaći iza neprijateljskih redova ili uništiti neprijatelja kad su mu razbijene formacije. Leves i velites su ometali neprijatelja na početku bitke, ispitujući njegovu moć ili da ga primoraju na blisku borbu.
U vreme Republike, legije su bile podeljene ne manipole (parove centurija). U vreme Imperije uvode se kohorte .
Velites iz prve linije, brzo su se kretali jer nisu imali oklop koji ih je sputavao, izazivali su neprijatelja bacanjem lakih kopalja i sl. a zatim bi se povlačili među redove oklopljenih klasa ili davali podršku konjanicima.
Hastati su zatim popunjavali prostor koji su prethodno držali velites. Imali su koplja koja su bacali na neprijatelja sa udaljenosti od 10 do 30 metara pre upuštanja u borbu prsa u prsa. Ako hastati ne bi napravili proboj, postupak se ponavljao sa principes. Retko se dešavalo da i triarii moraju učestvovati u boju, onda su koristili probojna koplja duga oko 3 metra i nastupali su u redovima poput falange.
Tako je nastala latinska izreka Res ad Triarios rediit, što znači „stvar je poverena triarijima“, jer su stvari postale ozbiljne i igra se zadnjim adutom na raspolaganju.
Konjica i pomoćna pešadija
Konjicu su formirali equites i pomoćne jedinice Italika koji još činili i laku pješadiju i strelce. Konjica je bila opremljena lagano, sa okruglim štitom, dugim mačem i nekim od kopalja. Za vreme Republike, legije su imale po 4200 legionara, podeljenih u manipole od po 120-150 ljudi (hastati i principes) i po 60 triarija; konjica je bila podeljena u turmae od po 30 konjanika kojima su komandovali decurioni.
Hijerarhija
Svakim je manipolom komandovao centurion izabran iz svoje jedinice – centurije. Bili su prepoznatljivi po većoj peruški na šlemu i „komandnim štapom“. Najvažniji je bio komandant trijaria – primus vilus i jedan je od retkih koji je jahao konja tokom marša. Biran je kao najhrabriji i najvještiji vojnik. Štab je činilo 6 vojnih tribuna; jedan tribunus laticlavius i pet tribuni angusticlavi, a glavnokomandujući je bio legatus legionis.
Legija krajem II veka pne.
Gaj Marije je sproveo vojnu reformu kojom je profesionalizovao rimsku vojsku i zaveo regrutaciju za sve građane dobrovoljce, kako Rimljane tako i Italike i nije pravio podelu na klase i prihode. Iako Italici nisu imali posede, njihovo prisustvo u vojsci Rima omogućilo je postizanje brojčane superiornosti u poređenju sa skoro svim vojskama tog vremena. Naravno, brojnost nije bila jedina snaga rimske vojske; odlična obuka i neuništiva disciplina izazivali su strah i zavist tadašnjih civilizacija.
Gaius Marius je uveo i standardizaciju opreme (država je obezbeđivala opremu za legionare) i povećao je broj vojnika u legiji na 4800 i uveo podelu na kohorte. Nakon reforme, hastati, principes i triari postali su samo nazivi i ubrzo su izčezli iz upotrebe. Sada su svi legionari nosili majicu/košulju ispletenu od gvozdene žice odnosno gvozdenih prstenova uvezanih u gustu mrežu, po dva piluma (koplja za proboj neprijateljskih štitova), kratki mač gladius (dug oko 70 cm, oštrog vrha, namenjen probadanju neprijatelja), scutum (visoki štit koji je pokrivao telo od članaka do brade) i tradicionalni bodež – pugio .
Dakle, sa reformom su velites, hastati, principes i triarii postali zastareli. Bitna inovacija bila je podela legije na 10 kohorti sa po 6 centurija. Ovako je bilo lakše komandovati legijom a jedinice su bile kompaktnije.
Legionari su postali profesionalci kojima je država davala potrebnu opremu a uz nju su imali i torbu od kože u kojoj su nosili zalihe hrane za nekoliko dana (što im je davalo određenu autonomiju tokom marša) i alate za izgradnju logora, popravke, poljoprivredu (tokom ratova legija je mogla biti izolovana na neprijateljskoj teritoriji i sama obezbediti hranu) i sl. Osam legionara (koji su činili najmanju jedinicu u rimskoj vojsci, tzv. contumbernium) delilo je jedan šator od kože i bio je prevožen na muli. Iako su ovako imali veću autonomiju, legionari su se kretali sporije zbog opterećenja velike opreme.
Imperijalna legija, velika reforma (kraj I veka p.n.e.)
Oktavijan Avgust je uveo reformu kojom je promenio strukturu legije i promenio ukupan broj vojnika na 5.500, uglavnom pešaka, i po 120 konjanika. Imperijalna legija je bila podeljena na 10 kohorti sa po 6 centurija. Prva kohorta je brojila 960 legionara (ostalih 9 po 480) i nosila je simbol Orao legije (aquila – aquilifer).
Hijerarhija je ostala ista kao u vreme Gaja Julija Cezara. Sada su pojedinačne kohorte nosile Signifer, ukrašeni štap presvučen u kožu lava i medveda, i po tome su se raspoznavale. Oficiri su sada imali sledeće činove:
·59 centuriona, najveći po činu bio je Primus Pilus;
·1 tribun kao komandant konjice na period od 6 meseci;
·5 tribuna angusticlavii, iz konjice, svaki komanduje dvema kohortama;
·1 praefectus castrorum, upravnik logora;
·1 tribun laticlavio, iz aristokracije rimskog Senata;
·1 legatus legionis iz reda senatora i kome je poverena komanda nad jednom legijom u provincijama sa više legija. U provincijama sa jednom legijom komandu je imao guverner, tzv. legatus Augusti pro praetore.
·1 praefectus legionis iz konjice, za svaku legiju u Egiptu. Nakon II veka i za legije u Mezopotamiji.
·1 praefectus legionis, od 197. godine, na čelu Legio II Parthica.
Od drugih novina tu su i 9 kohorti koje su čuvale imperatora i njegovu porodicu (čuvena Pretorijanska garda) i stalne pomoćne trupe regrutovane u provincijama.
Legija u kasnom imperijalnom dobu
Neke od promena u kasnom imperijalnom periodu uključivale su regrutovanje građana iz provincija van Italije (omogućeno im je i posedovanje oficirskog statusa), mogli su se ženiti, broj konjanika se uvećao sa 120 na 750 itd.
I način ratovanja se promenio, ponajviše zbog germanske pretnje. Germani su u početku bili samo pešadijska vojska ali su kasnije savladali i konjaničke veštine. Tadašnje rimske legije nisu mogle adekvatno reagovati na brze upade i povlačenje grupa konjanika.
Sa novim reformama srž legija se smanjila na 1500 ljudi. Ovo je doduše oslabilo njenu strukturu ali joj je dalo veću elastičnost i brzinu. Konstantin je povećao ukupan broj legija ali je smanjio broj legionara u njima radi pomenute fleksibilnosti i ograničenja mogućnosti za pobune.
Comitatus su smeštani u centar provincije, spremni na intervenciju u slučaju potrebe. U graničnim područjima bili su limitanei, lake trupe čiji je zadatak bio usporavanje neprijatelja dok ne stignu pojačanja.
Legije više nisu bile elitne jedinice koje su Rim učinile velikim, ali je nova situacija zahtevala adaptaciju a Rim je uvek brzo učio i prilagođavao se prilikama.
Oružje i oprema
Odbrambeno oružje
Svo oružje i oprema koje su rimski legionari koristili u borbi neprestano su se usavršavali.
Oprema za odbranu:
·Lorica, oklop, imao je više varijanti: lorica hamata, lorica squamata, lorica segmentata, lorica musculata i sve su bile fleksibilne ali i otporne.
·Scutum , štit, bio je ukrašen u zavisnosti od jedinice u kojoj je korišten.
·Balteus, vojnički opasač, cingulum militaris, služio je za nošenje oružja i kao ukras.
·Cassis, šljem, štitio je glavu, vrat i uši. Mogao je imati i perušku, ali samo za oficire i podoficire.
·Caligae, sandale za marš i crvena tunika bili su zajednički svim legionarima.
Oružje za napad
Najčešće ofanzivno oružje koje su legionari koristili:
·Gladius, mač sa oštricom dugom oko 50-55 cm (i do 70 cm), vrhunsko oružje legionara, nošeno je sa desne strane opasača.
·Pilum, koplje kojim se onesposobljavao štit neprijatelja i protivnika primoravao na blisku borbu.
·Pugio, bodež nošen za opasačem.
Podela dužnosti i činovi u legijama
Legionari nisu bili samo jedna od najboljih vojničkih struktura u starom veku, bili su angažovani i na gradnji puteva, akvadukta, rudarstvu i izgradnji drugih civilnih i vojnih objekata. Ovakva politika njihovog stalnog angažovanja sprečavala je i eventualne socijalne probleme prilikom raspuštanja jedinica.
Postojale su dve kategorije legionara:
·Immunes su bili majstori zidari, bolničari, kovači i sl. Bili su izuzeti od borbe.
·Munifex činili su veliku većinu i uglavnom su bili samo ratnici.
Činovi u legijama
Ovde je dat raspored činova koji su postojali u periodu od I veka pne. do III veka. Osnovna vojnička plata bila je 10 asa dnevno, tj. oko 225 denara godišnje.
Viši činovi
·Dux, Vođa, odnosi se na generala koji je komandovao dvema ili više vojnih jedinica u određenoj provinciji.
·Legatus legionis, komandant legije. Obično je sam imperator postavljao legate na period od 3-4 godine, ponekad i duže. U provincijama sa samo jednom legijom obično je guverner provincije bio i njen legatus.
·Tribunus laticlavius. Senat ili imperator su na ovu poziciju postavljali mlađe i neiskusnije ljude nego što su to bili tribuni angusticlavii i njima je to bio jedan od mogućih puteva za uspon u karijeri senatora. Oni nisu u stvarnosti bili drugokomandujući u bitkama ali u slučaju smrti ili pogibije legatusa oni bi preuzimali komandu nad legijom.
·Praefectus castrorum – (komandant logora, baze, kasarne). Trećekomandujući. Veteran mnogih bitaka ali nižeg društvenog statusa od tribunii. Prethodno je morao biti primus pilus i provesti 25 godina na službi u legijama.
·Tribuni angusticlavii. U svakoj legiji bilo je pet mlađih tribuna, plemićkog roda, sa ili bez ratničkog iskustva. Viši čin je bio tribunus laticlavius i onaj ko ga je imao nadgledao je ostale tribune.
Centurioni
Centurioni u prvoj kohorti bili su najviši u svom rangu. U ostalim kohortama najviši je bio onaj koji je zapovedao centurijom koja je zauzimala prvu borbenu liniju i tako redom.
U običnoj kohorti centurije su prema prvenstvu bile ovako raspoređene:
Prednji hastati (prednji kopljanici)
Stažnji hastati (zadnji kopljanici)
Prednji principes (prednja linija)
Stražnji principes zadnja linija)
Prednji triarii (prednja treća linija)
Stražnji triarii (zadnja treća linija)
Centurioni su dakle, svoje titule zauzimali prema starom rasporedu jedinica u legiji u tri linije. Svaka od tri linije je bila dalje podeljena na prednju i zadnju.
·Primus pilus, (bukvalno prvi red) – Primus pilus je bio komandujući centurion u prvoj kohorti i najstariji centurion u celoj legiji. Primus pilus je kasnije mogao postati Praefectus Castrorum. Nakon povlačenja sa svoje funkcije primus pilus bi se verovatno pridružio konjici – postao vitez. Primao je 60 osnovnih plata.
·Primi ordines – Ovaj čin je imalo pet centuriona iz prve kohorte. Oni su primali po 30 osnovnih plata. Ovaj čin je bio viši od svih centurionskih osim činova primus pilus i pilus prior.
·Pilus prior – „Prednje koplje“. Ovi su centurioni bili glavni centurioni u kohorti. Pilus prior je komandovao borbenom formacijom cele legije. Primus pilus je bio i pilus prior i najviši od svih u legiji. Ove pozicije su zauzimali najiskusniji veterani koji su napredovali u karijeri.
·Ostali Centurioni – Svaka legija je imala 59-60 centuriona, i svaki je komandovao po jednom centurijom. Oni su bili okosnica profesionalne vojske, karijerni vojnici koji su davali dnevna zaduženja svojim podređenim i izdavali im komande na bojnom polju. Obično su napredovali čin po čin ali dešavalo se da ih imperator ili viši oficir vanredno unaprijede.
Kohorte su bile raspoređene po starešinstvu od 1. do 10. a centurije unutar njih od 1. do 6. (ukupno 59 centuriona plus primus pilus). Ovakav raspored određivao je i rang pojedinog centuriona; centurion prve centurije u prvoj kohorti bio je najviši a centurion šeste centurije u desetoj kohorti – najniži. Plata im je bila 10 osnovnih. Obični centurion iz tog vremena ekvivalent je današnjem činu kapetan.
Posebne dužnosti
·Aquilifer. Nosilac zastave – Orla legije. Veoma važna i prestižna dužnost. Gubitak zastave značio je veliku sramotu za cijelu legiju. Nosioci su bili iskusni i hrabri vojnici. Primali su dvostruku osnovnu platu.
·Signifer. Svaka centurija je imala po jednog. Odgovarao je za vojničke plate i ušteđevine. Nosio je centurial signum, dugo dekorativno koplje sa otvorenom šakom na vrhu koja je simbolizirala vojničku zakletvu. Takođe je imao dvostruku platu.
·Cornicen. Trubač. Blisko je sarađivao sa signiferom. Prenosio je zvučne komande duvanjem u rog.
·Imaginifer. Nosio je zastavu sa likom Imperatora kao podsetnik na vojničku lojalnost.
Plata
Legionari su u početku primali oko 225 denara godišnje, zatim 300 i 500, u zavisnosti od istorijskog perioda. Ipak, nisu dobijali svu platu „na ruke“. Određena suma se odbijala za troškove opremanja i ishrane. Nakon završetka „vojnog roka“ svim legionarima je isplaćivano po 3000 denarii za vremenu Avgusta i/ili davan komad plodne zemlje. Kasnije su premije povećane na 5000 denara.
Simboli
Aquila
Od 104. godine pne. kod svih legija je u upotrebi aquila (orao) kao standardni simbol. Za nošenje ovog simbola bio je određen poseban vojnik – aquilifer. Bila je velika čast i odgovornost brinuti se i nositi orla legije a njegov gubitak značio je strašnu sramotu a često i kažnjavanje i raspuštanje legije.
Julije Cezar je u knjizi Galski ratovi opisao događaj na samom početku rimske invazije na britanska ostrva koji dobro ilustruje brigu legionara o sigurnosti orla legije. Naime, u strahu od bitke protiv grubih Britanaca, vojska je oklevala pri iskrcavanju i nije htela napustiti brodove. Cezar dalje navodi kako je aqulifer desete legije sam skočio s broda noseći orla legije i jurišajući na neprijatelja. Njegove kolege, bojeći se da će legija izgubiti svoj simbol, odmah su svi skočili za njim a zatim i legionari sa ostalih brodova.
Imago
Za vreme Rimske Imperije, legije su stvarale i čvrstu vezu sa svojim vrhovnim vođom, Imperatorom. Svaka legija imala je još jedno posebno zaduženje – nošenje simboličnog štapa na čijem vrhu se nalazio imago, mala skulptura sa likom imperatora, pontifex maximusa. Legionar koji je imao ovo zaduženje zvao se imaginifer.
Vexillum ili signum
Legije su imale i svoja imena i ambleme koji su bili istaknuti na predmetima koje su zvali vexillum or signum. Legionar zadužen za njeno nošenje zvao se vexilifer. Nisu bile retke situacije kada se deo legije trebao odvojiti i pridružiti nekoj drugoj jedinici. Tada ti delovi legije nisu nosili orla legije već samo vexillum pa su prema tome takve odvojene jedinice zvane vexillationes. Minijaturni vexillumi postavljeni na srebrnom postolju dodeljivani su zaslužnim legionarima po odlasku u neku drugu jedinicu ili penziju.
·U prvoj liniji su bili hastati, najmlađi i najneiskusniji borci. Bili su naoružani Hastati kratkim kopljima za bacanje i teškim kopljem. Nosili su lagani oklop (od kože ili sa metalnim pločama na prsima), štit koji je dosezao do pojasa, kratak mač i bodež.
·Iza njih su bili principes, obučeni i vešti legionari, teže oklopljeni, sa štitom sličnim hastatima, dva teža koplja i jednim lakim kao i kratkim mačem i bodežom. Prvobitno su zauzimali prvi borbeni red ali kasnije su to mesto prepustili mlađim hastatima.
·Zadnju, treću liniju, formirali su triarii, veterani koji su bili rezervna snaga legije. Oni su bili najvještiji borci, prekaljeni u borbama i služili su kao rezerva. Birani su među najboljima iz prve klase, među veteranima koji su sebi mogli priuštiti najbolji oklop i opremu. Najčešće su nosili oklop od bronze, imali su dugo koplje, veliki štit, kratki mač i bodež. Njihov šlem je imao duge štitnike za obraze i peruške na vrhu.
Pored njih, tu su bili i rorarii i accensi; ovi prvi su bili mladi i neiskusni vojnici, loše opremljeni, bili su rezerva i popunjavali su eventualne praznine u formacijama nastalim tokom borbi. Accensi su bili još siromašniji i, ako su učestvovali u borbi, koristili su praćke i kamenje. Zapravo, oni su bili vojno-istorijski ostaci nekadašnje četvrte i pete linije kod hoplita. Triarii, rorarii i accensi su bili organizovani u 3 manipole od po 180 vojnika.
Pomoćne trupe su imale okrugli štit za razliku od prethodno opisanih trupa koje su imale četvrtaste. Imali su drugorazednu ulogu u vojskama starih Rimljana.
Taktika borbe od IV do II veka p.n.e.
U čvrstoj, gvozdenoj disciplini i hrabrosti vojnika ležala je prava snaga rimskih legija. U borbi su vojnici bili poređani u tri linije: u prvoj liniji su bili hastati i oni su morali podneti prvi udarac neprijatelja; u drugoj liniji su bili principes; a u trećoj triarii, najiskusniji i najjači veterani koji su ulazili u borbu u kritičnim momentima ili da odbiju napad neprijateljske konjice. Equites, rimska konjica, je bila raspoređena na krilima kako bi mogla zaći iza neprijateljskih redova ili uništiti neprijatelja kad su mu razbijene formacije. Leves i velites su ometali neprijatelja na početku bitke, ispitujući njegovu moć ili da ga primoraju na blisku borbu.
U vreme Republike, legije su bile podeljene ne manipole (parove centurija). U vreme Imperije uvode se kohorte .
Velites iz prve linije, brzo su se kretali jer nisu imali oklop koji ih je sputavao, izazivali su neprijatelja bacanjem lakih kopalja i sl. a zatim bi se povlačili među redove oklopljenih klasa ili davali podršku konjanicima.
Hastati su zatim popunjavali prostor koji su prethodno držali velites. Imali su koplja koja su bacali na neprijatelja sa udaljenosti od 10 do 30 metara pre upuštanja u borbu prsa u prsa. Ako hastati ne bi napravili proboj, postupak se ponavljao sa principes. Retko se dešavalo da i triarii moraju učestvovati u boju, onda su koristili probojna koplja duga oko 3 metra i nastupali su u redovima poput falange.
Tako je nastala latinska izreka Res ad Triarios rediit, što znači „stvar je poverena triarijima“, jer su stvari postale ozbiljne i igra se zadnjim adutom na raspolaganju.
Konjica i pomoćna pešadija
Konjicu su formirali equites i pomoćne jedinice Italika koji još činili i laku pješadiju i strelce. Konjica je bila opremljena lagano, sa okruglim štitom, dugim mačem i nekim od kopalja. Za vreme Republike, legije su imale po 4200 legionara, podeljenih u manipole od po 120-150 ljudi (hastati i principes) i po 60 triarija; konjica je bila podeljena u turmae od po 30 konjanika kojima su komandovali decurioni.
Hijerarhija
Svakim je manipolom komandovao centurion izabran iz svoje jedinice – centurije. Bili su prepoznatljivi po većoj peruški na šlemu i „komandnim štapom“. Najvažniji je bio komandant trijaria – primus vilus i jedan je od retkih koji je jahao konja tokom marša. Biran je kao najhrabriji i najvještiji vojnik. Štab je činilo 6 vojnih tribuna; jedan tribunus laticlavius i pet tribuni angusticlavi, a glavnokomandujući je bio legatus legionis.
Legija krajem II veka pne.
Gaj Marije je sproveo vojnu reformu kojom je profesionalizovao rimsku vojsku i zaveo regrutaciju za sve građane dobrovoljce, kako Rimljane tako i Italike i nije pravio podelu na klase i prihode. Iako Italici nisu imali posede, njihovo prisustvo u vojsci Rima omogućilo je postizanje brojčane superiornosti u poređenju sa skoro svim vojskama tog vremena. Naravno, brojnost nije bila jedina snaga rimske vojske; odlična obuka i neuništiva disciplina izazivali su strah i zavist tadašnjih civilizacija.
Gaius Marius je uveo i standardizaciju opreme (država je obezbeđivala opremu za legionare) i povećao je broj vojnika u legiji na 4800 i uveo podelu na kohorte. Nakon reforme, hastati, principes i triari postali su samo nazivi i ubrzo su izčezli iz upotrebe. Sada su svi legionari nosili majicu/košulju ispletenu od gvozdene žice odnosno gvozdenih prstenova uvezanih u gustu mrežu, po dva piluma (koplja za proboj neprijateljskih štitova), kratki mač gladius (dug oko 70 cm, oštrog vrha, namenjen probadanju neprijatelja), scutum (visoki štit koji je pokrivao telo od članaka do brade) i tradicionalni bodež – pugio .
Dakle, sa reformom su velites, hastati, principes i triarii postali zastareli. Bitna inovacija bila je podela legije na 10 kohorti sa po 6 centurija. Ovako je bilo lakše komandovati legijom a jedinice su bile kompaktnije.
Legionari su postali profesionalci kojima je država davala potrebnu opremu a uz nju su imali i torbu od kože u kojoj su nosili zalihe hrane za nekoliko dana (što im je davalo određenu autonomiju tokom marša) i alate za izgradnju logora, popravke, poljoprivredu (tokom ratova legija je mogla biti izolovana na neprijateljskoj teritoriji i sama obezbediti hranu) i sl. Osam legionara (koji su činili najmanju jedinicu u rimskoj vojsci, tzv. contumbernium) delilo je jedan šator od kože i bio je prevožen na muli. Iako su ovako imali veću autonomiju, legionari su se kretali sporije zbog opterećenja velike opreme.
Imperijalna legija, velika reforma (kraj I veka p.n.e.)
Oktavijan Avgust je uveo reformu kojom je promenio strukturu legije i promenio ukupan broj vojnika na 5.500, uglavnom pešaka, i po 120 konjanika. Imperijalna legija je bila podeljena na 10 kohorti sa po 6 centurija. Prva kohorta je brojila 960 legionara (ostalih 9 po 480) i nosila je simbol Orao legije (aquila – aquilifer).
Hijerarhija je ostala ista kao u vreme Gaja Julija Cezara. Sada su pojedinačne kohorte nosile Signifer, ukrašeni štap presvučen u kožu lava i medveda, i po tome su se raspoznavale. Oficiri su sada imali sledeće činove:
·59 centuriona, najveći po činu bio je Primus Pilus;
·1 tribun kao komandant konjice na period od 6 meseci;
·5 tribuna angusticlavii, iz konjice, svaki komanduje dvema kohortama;
·1 praefectus castrorum, upravnik logora;
·1 tribun laticlavio, iz aristokracije rimskog Senata;
·1 legatus legionis iz reda senatora i kome je poverena komanda nad jednom legijom u provincijama sa više legija. U provincijama sa jednom legijom komandu je imao guverner, tzv. legatus Augusti pro praetore.
·1 praefectus legionis iz konjice, za svaku legiju u Egiptu. Nakon II veka i za legije u Mezopotamiji.
·1 praefectus legionis, od 197. godine, na čelu Legio II Parthica.
Od drugih novina tu su i 9 kohorti koje su čuvale imperatora i njegovu porodicu (čuvena Pretorijanska garda) i stalne pomoćne trupe regrutovane u provincijama.
Legija u kasnom imperijalnom dobu
Neke od promena u kasnom imperijalnom periodu uključivale su regrutovanje građana iz provincija van Italije (omogućeno im je i posedovanje oficirskog statusa), mogli su se ženiti, broj konjanika se uvećao sa 120 na 750 itd.
I način ratovanja se promenio, ponajviše zbog germanske pretnje. Germani su u početku bili samo pešadijska vojska ali su kasnije savladali i konjaničke veštine. Tadašnje rimske legije nisu mogle adekvatno reagovati na brze upade i povlačenje grupa konjanika.
Sa novim reformama srž legija se smanjila na 1500 ljudi. Ovo je doduše oslabilo njenu strukturu ali joj je dalo veću elastičnost i brzinu. Konstantin je povećao ukupan broj legija ali je smanjio broj legionara u njima radi pomenute fleksibilnosti i ograničenja mogućnosti za pobune.
Comitatus su smeštani u centar provincije, spremni na intervenciju u slučaju potrebe. U graničnim područjima bili su limitanei, lake trupe čiji je zadatak bio usporavanje neprijatelja dok ne stignu pojačanja.
Legije više nisu bile elitne jedinice koje su Rim učinile velikim, ali je nova situacija zahtevala adaptaciju a Rim je uvek brzo učio i prilagođavao se prilikama.
Oružje i oprema
Odbrambeno oružje
Svo oružje i oprema koje su rimski legionari koristili u borbi neprestano su se usavršavali.
Oprema za odbranu:
·Lorica, oklop, imao je više varijanti: lorica hamata, lorica squamata, lorica segmentata, lorica musculata i sve su bile fleksibilne ali i otporne.
·Scutum , štit, bio je ukrašen u zavisnosti od jedinice u kojoj je korišten.
·Balteus, vojnički opasač, cingulum militaris, služio je za nošenje oružja i kao ukras.
·Cassis, šljem, štitio je glavu, vrat i uši. Mogao je imati i perušku, ali samo za oficire i podoficire.
·Caligae, sandale za marš i crvena tunika bili su zajednički svim legionarima.
Oružje za napad
Najčešće ofanzivno oružje koje su legionari koristili:
·Gladius, mač sa oštricom dugom oko 50-55 cm (i do 70 cm), vrhunsko oružje legionara, nošeno je sa desne strane opasača.
·Pilum, koplje kojim se onesposobljavao štit neprijatelja i protivnika primoravao na blisku borbu.
·Pugio, bodež nošen za opasačem.
Podela dužnosti i činovi u legijama
Legionari nisu bili samo jedna od najboljih vojničkih struktura u starom veku, bili su angažovani i na gradnji puteva, akvadukta, rudarstvu i izgradnji drugih civilnih i vojnih objekata. Ovakva politika njihovog stalnog angažovanja sprečavala je i eventualne socijalne probleme prilikom raspuštanja jedinica.
Postojale su dve kategorije legionara:
·Immunes su bili majstori zidari, bolničari, kovači i sl. Bili su izuzeti od borbe.
·Munifex činili su veliku većinu i uglavnom su bili samo ratnici.
Činovi u legijama
Ovde je dat raspored činova koji su postojali u periodu od I veka pne. do III veka. Osnovna vojnička plata bila je 10 asa dnevno, tj. oko 225 denara godišnje.
Viši činovi
·Dux, Vođa, odnosi se na generala koji je komandovao dvema ili više vojnih jedinica u određenoj provinciji.
·Legatus legionis, komandant legije. Obično je sam imperator postavljao legate na period od 3-4 godine, ponekad i duže. U provincijama sa samo jednom legijom obično je guverner provincije bio i njen legatus.
·Tribunus laticlavius. Senat ili imperator su na ovu poziciju postavljali mlađe i neiskusnije ljude nego što su to bili tribuni angusticlavii i njima je to bio jedan od mogućih puteva za uspon u karijeri senatora. Oni nisu u stvarnosti bili drugokomandujući u bitkama ali u slučaju smrti ili pogibije legatusa oni bi preuzimali komandu nad legijom.
·Praefectus castrorum – (komandant logora, baze, kasarne). Trećekomandujući. Veteran mnogih bitaka ali nižeg društvenog statusa od tribunii. Prethodno je morao biti primus pilus i provesti 25 godina na službi u legijama.
·Tribuni angusticlavii. U svakoj legiji bilo je pet mlađih tribuna, plemićkog roda, sa ili bez ratničkog iskustva. Viši čin je bio tribunus laticlavius i onaj ko ga je imao nadgledao je ostale tribune.
Centurioni
Centurioni u prvoj kohorti bili su najviši u svom rangu. U ostalim kohortama najviši je bio onaj koji je zapovedao centurijom koja je zauzimala prvu borbenu liniju i tako redom.
U običnoj kohorti centurije su prema prvenstvu bile ovako raspoređene:
Prednji hastati (prednji kopljanici)
Stažnji hastati (zadnji kopljanici)
Prednji principes (prednja linija)
Stražnji principes zadnja linija)
Prednji triarii (prednja treća linija)
Stražnji triarii (zadnja treća linija)
Centurioni su dakle, svoje titule zauzimali prema starom rasporedu jedinica u legiji u tri linije. Svaka od tri linije je bila dalje podeljena na prednju i zadnju.
·Primus pilus, (bukvalno prvi red) – Primus pilus je bio komandujući centurion u prvoj kohorti i najstariji centurion u celoj legiji. Primus pilus je kasnije mogao postati Praefectus Castrorum. Nakon povlačenja sa svoje funkcije primus pilus bi se verovatno pridružio konjici – postao vitez. Primao je 60 osnovnih plata.
·Primi ordines – Ovaj čin je imalo pet centuriona iz prve kohorte. Oni su primali po 30 osnovnih plata. Ovaj čin je bio viši od svih centurionskih osim činova primus pilus i pilus prior.
·Pilus prior – „Prednje koplje“. Ovi su centurioni bili glavni centurioni u kohorti. Pilus prior je komandovao borbenom formacijom cele legije. Primus pilus je bio i pilus prior i najviši od svih u legiji. Ove pozicije su zauzimali najiskusniji veterani koji su napredovali u karijeri.
·Ostali Centurioni – Svaka legija je imala 59-60 centuriona, i svaki je komandovao po jednom centurijom. Oni su bili okosnica profesionalne vojske, karijerni vojnici koji su davali dnevna zaduženja svojim podređenim i izdavali im komande na bojnom polju. Obično su napredovali čin po čin ali dešavalo se da ih imperator ili viši oficir vanredno unaprijede.
Kohorte su bile raspoređene po starešinstvu od 1. do 10. a centurije unutar njih od 1. do 6. (ukupno 59 centuriona plus primus pilus). Ovakav raspored određivao je i rang pojedinog centuriona; centurion prve centurije u prvoj kohorti bio je najviši a centurion šeste centurije u desetoj kohorti – najniži. Plata im je bila 10 osnovnih. Obični centurion iz tog vremena ekvivalent je današnjem činu kapetan.
Posebne dužnosti
·Aquilifer. Nosilac zastave – Orla legije. Veoma važna i prestižna dužnost. Gubitak zastave značio je veliku sramotu za cijelu legiju. Nosioci su bili iskusni i hrabri vojnici. Primali su dvostruku osnovnu platu.
·Signifer. Svaka centurija je imala po jednog. Odgovarao je za vojničke plate i ušteđevine. Nosio je centurial signum, dugo dekorativno koplje sa otvorenom šakom na vrhu koja je simbolizirala vojničku zakletvu. Takođe je imao dvostruku platu.
·Cornicen. Trubač. Blisko je sarađivao sa signiferom. Prenosio je zvučne komande duvanjem u rog.
·Imaginifer. Nosio je zastavu sa likom Imperatora kao podsetnik na vojničku lojalnost.
Plata
Legionari su u početku primali oko 225 denara godišnje, zatim 300 i 500, u zavisnosti od istorijskog perioda. Ipak, nisu dobijali svu platu „na ruke“. Određena suma se odbijala za troškove opremanja i ishrane. Nakon završetka „vojnog roka“ svim legionarima je isplaćivano po 3000 denarii za vremenu Avgusta i/ili davan komad plodne zemlje. Kasnije su premije povećane na 5000 denara.
Simboli
Aquila
Od 104. godine pne. kod svih legija je u upotrebi aquila (orao) kao standardni simbol. Za nošenje ovog simbola bio je određen poseban vojnik – aquilifer. Bila je velika čast i odgovornost brinuti se i nositi orla legije a njegov gubitak značio je strašnu sramotu a često i kažnjavanje i raspuštanje legije.
Julije Cezar je u knjizi Galski ratovi opisao događaj na samom početku rimske invazije na britanska ostrva koji dobro ilustruje brigu legionara o sigurnosti orla legije. Naime, u strahu od bitke protiv grubih Britanaca, vojska je oklevala pri iskrcavanju i nije htela napustiti brodove. Cezar dalje navodi kako je aqulifer desete legije sam skočio s broda noseći orla legije i jurišajući na neprijatelja. Njegove kolege, bojeći se da će legija izgubiti svoj simbol, odmah su svi skočili za njim a zatim i legionari sa ostalih brodova.
Imago
Za vreme Rimske Imperije, legije su stvarale i čvrstu vezu sa svojim vrhovnim vođom, Imperatorom. Svaka legija imala je još jedno posebno zaduženje – nošenje simboličnog štapa na čijem vrhu se nalazio imago, mala skulptura sa likom imperatora, pontifex maximusa. Legionar koji je imao ovo zaduženje zvao se imaginifer.
Vexillum ili signum
Legije su imale i svoja imena i ambleme koji su bili istaknuti na predmetima koje su zvali vexillum or signum. Legionar zadužen za njeno nošenje zvao se vexilifer. Nisu bile retke situacije kada se deo legije trebao odvojiti i pridružiti nekoj drugoj jedinici. Tada ti delovi legije nisu nosili orla legije već samo vexillum pa su prema tome takve odvojene jedinice zvane vexillationes. Minijaturni vexillumi postavljeni na srebrnom postolju dodeljivani su zaslužnim legionarima po odlasku u neku drugu jedinicu ili penziju.
Odlikovanja i nagrade
Vexilloid Rimske Imperije: crvena zastava sa natpisom SPQR, zlatnim vencem i orlom
Venci
Za zasluge u vojsci dodeljivana su različita odlikovanja pod nazivom Coronae (venci) jer su imala oblik venaca napravljenih od grančica sa lišćem lovora ili izrađena od metala.
Sledi pregled tih odlikovanja:
·1. Corona castrensis – dobijali su ga vojnici koji su se posebno istakli prilikom opsade logora.
·2. Corona civica – ovaj venac dodijeljivao se onome ko spasi život rimskoga građanina. Ovakvo odlikovanje Cezar je dobio kod opsade Mitilene.
·3. Corona muralis – ovim vencem su bili ovenčani legionari koji osvoje neprijateljske zidine.
·4. Corona navalis – ovo odličje zasluživali su pobednici u pomorskim bitkama.
·5. Corona obsidionalis je bila simbolično odlikovanje za onoga ko druge oslobodi od opsade.
·6. Corona vallaris je bilo odlikovanje koje je dobijao legionar koji je prvi ušao u neprijateljski rov.
·7. Corona triumphalis je bilo najveće odlikovanje koje je Senat dodeljivao nekom vojskovođi kada bi izvojevao značajnu pobedu u ratu. Ovaj vijenac od lovora vrli vojskovođa nosio je u trijumfalnoj povorci vozeći se na Kapitol u kočiji koju su vukli beli konji. Pobednik je bio obučen u šarenu togu (toga picta) i tuniku sa palmovim grančicama (tunica palmata). Ovu čast je Cezar kasnije trajno prisvojio, pa je ovakvu odeću nosio i kada nije dobijao trijumfalna odličja.
Nagrade
Polibije piše da su generali vršili smotru trupa nakon bitaka tokom kojih su se pojedini legionari posebno istakli svojom hrabrošću, požrtvovanjem i veštinom te takve legionare pozivali da istupe ispred svih i onda bi im se obraćali svečanim govorom u kome su veoma pohvalno isticali njihove zasluge te bi im se nakon toga uručivale nagrade i priznanja:
·Torc – zlatni privesak.
·Armillae – zlatne narukvice.
·Phalerae – zlatni, srebrni ili bronzani ukrašeni diskovi koji su nošeni na prsima tokom parada.
·Hasta pura – srebrno ceremonijalno koplje kojim se nagrađivao „onaj koji je ranio neprijatelja“
·Mala srebrna replika vexilluma.
·Pehar – ovu nagradu dobijao je pešadinac „koji je ubio neprijatelja i zarobio njegovu opremu“ i to ne u običnoj borbi već u samostalnoj i opasnoj akciji.
·„Konjska orma“ – davana je konjaniku „koji je ubio neprijatelja i zarobio njegovu opremu“ i to ne u običnoj borbi već u samostalnoj i opasnoj akciji.
Materijalne nagrade
·Novčani bonusi (povišice na platu ili jednokratne nagrade).
·Deo ratnog plena nakon osvajanja, uključujući i robove.
Imperijalne parade
·Ovacije – manja proslava neke rimske pobede. Ovacije su se priređivale kada rat nije bio objavljen između sukobljenih strana, kada je neprijatelj bio inferioran (robovi, pirati) i kada je sukob razrešen bez velikog krvoprolića ili opasnosti po vojsku.
·Trijumf – građanska ceremonija i religiozni ritual u starom Rimu tokom kojeg se javno odavalo priznanje i slava vojnom komandantu za pobede u ratu i istovremeno vršila smotra nepobedive rimske vojske.
Vexilloid Rimske Imperije: crvena zastava sa natpisom SPQR, zlatnim vencem i orlom
Venci
Za zasluge u vojsci dodeljivana su različita odlikovanja pod nazivom Coronae (venci) jer su imala oblik venaca napravljenih od grančica sa lišćem lovora ili izrađena od metala.
Sledi pregled tih odlikovanja:
·1. Corona castrensis – dobijali su ga vojnici koji su se posebno istakli prilikom opsade logora.
·2. Corona civica – ovaj venac dodijeljivao se onome ko spasi život rimskoga građanina. Ovakvo odlikovanje Cezar je dobio kod opsade Mitilene.
·3. Corona muralis – ovim vencem su bili ovenčani legionari koji osvoje neprijateljske zidine.
·4. Corona navalis – ovo odličje zasluživali su pobednici u pomorskim bitkama.
·5. Corona obsidionalis je bila simbolično odlikovanje za onoga ko druge oslobodi od opsade.
·6. Corona vallaris je bilo odlikovanje koje je dobijao legionar koji je prvi ušao u neprijateljski rov.
·7. Corona triumphalis je bilo najveće odlikovanje koje je Senat dodeljivao nekom vojskovođi kada bi izvojevao značajnu pobedu u ratu. Ovaj vijenac od lovora vrli vojskovođa nosio je u trijumfalnoj povorci vozeći se na Kapitol u kočiji koju su vukli beli konji. Pobednik je bio obučen u šarenu togu (toga picta) i tuniku sa palmovim grančicama (tunica palmata). Ovu čast je Cezar kasnije trajno prisvojio, pa je ovakvu odeću nosio i kada nije dobijao trijumfalna odličja.
Nagrade
Polibije piše da su generali vršili smotru trupa nakon bitaka tokom kojih su se pojedini legionari posebno istakli svojom hrabrošću, požrtvovanjem i veštinom te takve legionare pozivali da istupe ispred svih i onda bi im se obraćali svečanim govorom u kome su veoma pohvalno isticali njihove zasluge te bi im se nakon toga uručivale nagrade i priznanja:
·Torc – zlatni privesak.
·Armillae – zlatne narukvice.
·Phalerae – zlatni, srebrni ili bronzani ukrašeni diskovi koji su nošeni na prsima tokom parada.
·Hasta pura – srebrno ceremonijalno koplje kojim se nagrađivao „onaj koji je ranio neprijatelja“
·Mala srebrna replika vexilluma.
·Pehar – ovu nagradu dobijao je pešadinac „koji je ubio neprijatelja i zarobio njegovu opremu“ i to ne u običnoj borbi već u samostalnoj i opasnoj akciji.
·„Konjska orma“ – davana je konjaniku „koji je ubio neprijatelja i zarobio njegovu opremu“ i to ne u običnoj borbi već u samostalnoj i opasnoj akciji.
Materijalne nagrade
·Novčani bonusi (povišice na platu ili jednokratne nagrade).
·Deo ratnog plena nakon osvajanja, uključujući i robove.
Imperijalne parade
·Ovacije – manja proslava neke rimske pobede. Ovacije su se priređivale kada rat nije bio objavljen između sukobljenih strana, kada je neprijatelj bio inferioran (robovi, pirati) i kada je sukob razrešen bez velikog krvoprolića ili opasnosti po vojsku.
·Trijumf – građanska ceremonija i religiozni ritual u starom Rimu tokom kojeg se javno odavalo priznanje i slava vojnom komandantu za pobede u ratu i istovremeno vršila smotra nepobedive rimske vojske.
Disciplina
Vojna disciplina u rimskim legijama bila je prilično okrutna i striktno sprovođena. Postojale su brojne vrste kazni, i teško onom legionaru koji bi se ogrešio o pravila. Neki legionari su čak obožavali boginju Disciplinu, a njene vrline kao što su skromnost, ozbiljnost i lojalnost su bile deo legionarskog kodeksa i načina života.
Manje kazne
·Castigatio – udarci štapom koji je nosio centurion.
·Umanjenje obroka – kažnjeni legioanri su morali jesti ječam umesto uobičajene porcije pšenice.
·Pecuniaria multa – „mandatna kazna“ ili odbijanje od plate.
·Javno šibanje ispred postrojene centurije, kohorte ili legije.
·Bičevanje kratkim bičem, mnogo okrutnija kazna od šibanja.
·Gradus deiectio – oduzimanje čina, degradiranje.
·Missio ignominiosa – nečasno otpuštanje iz službe.
·Umanjenje vremena provedenog u službi.
·Militiae mutatio – obavljanje manje važnih ili ponižavajućih zadataka.
·Munerum indictio – obavljanje dodatnih zaduženja.
Veće kazne
·Fustuarium — kazna koja se određivala za dezerterstvo ili veće povrede službene dužnosti. Kažnjeni legionari su bili kamenovani ili batinani do smrti od strane svojih kolega čiji su životi bili ugroženi, i to javno, ispred postrojenih trupa. Vojnici koji bi pobegli od ovakve kazne nisu bili proganjani ali bi im bilo određeno proteravanje iz Rima.
·Decimation — ova kazna se izvršavala nad celom jedinicom koja se pobunila, dezertirala i sl. Svaki deseti legionar bio je tučen do smrti.
Faktori uspeha legija
Montesquieu je zapisao „Nek’ se zna da je jedan od glavnih razloga rimske vladavine nad tadašnjim svetom bio taj što su uvek odbacivali staru taktiku čim bi naučili novu“. (i to često od sopstvenih neprijatelja: mač gladius su preuzeli od stanovnika Iberijskog poluostrva, ratne brodove od Kartaginjana a tešku konjicu i strelce na konjima od Persijanaca.)
·Rimska organizacija bila je mnogo fleksibilnija od većine njihovih protivnika. Tokom vremena legije su se prilogođavale kako bi se uspešno borile protiv novih izazova poput brze konjice, gerilskog načina ratovanja i opsada.
·Rimska disciplina, organizacija i sistematizacija održala je borbenu efikasnost duže od ostalih. Svi ovi elementi primenjivani su u obuci legija, logističkoj podršci, utvrđivanju položaja i sl.
·Rimljani su bili uporniji, postojaniji i spremniji da prihvate i nadoknade gubitke od svojih protivnika. Primjere nalazimo u njihovim ratovima protiv Kartage, barbara i sl.
·Rimsko vođstvo bilo je mešano ali to se pokazalo kao efikasno sredstvo u obezbeđivanju vojnog uspeha.
·Uticaj rimske vojne doktrine i građanskog društva u formaciji teške pešadijske legije davao je rimskoj vojsci konstantnu motivaciju i koheziju.
·Striktna i svugde jednako primenjivana disciplina učinila je lakšim i potpunijim stalni zadatak komandovanja, snabdevanja, održavanja i popunjavanja jedinica legionarima. Veliki broj neprijatelja Rima bili su tek plemenski narodi koji nisu poznavali a kamoli primenjivali vojnu nauku.
·Rimska vojna oprema, naročito oklop, bili su na raspolaganju svim legionarima, posebno u periodu kasne Republike i rane Imperije. U to vreme to je značilo ogromnu prednost nad većinom tadašnjih protivnika. Legionari su formacijski bili opremljeni štitovima, šlemovima i veoma efikasnim oklopom za razliku od drugih ratnika koji su imali uglavnom samo štit. U dugim bitkama i vojnim pohodima ovakva oprema je značila sigurnu pobedu i to na duži period.
·Rimska inžinjerija nije imala premca u celom svetu, posebno u gradnji utvrđenja. Osim toga Rimljani su savršeno vladali i ofanzivnim i defanzivnim taktikama, vojnim spravama i oruđima.
Uloga legija u politici
Rimska vojska uvek je bila usko povezana sa rimskim političkim sistemom. Ekonomski status Rimljana imao je značajan uticaj na njihov politički i vojni status. U vladajućoj klasi oduvek je postojalo nadmetanje, senatori su nastojali da budu izabrani kao konzuli koji su se birali svake godine i to samo po dvojica. Konzuli su vodili državu i vojne kampanje u područjima koja bi im bila dodeljena. Na raspolaganju im je bila vojska i često su je koristili za ostvarivanje svojih političkih ambicija. Vreme kasne Republike i rane Imperije bilo je posebno burno, vlast u Rimu se osvajala ili gubila uz podršku vojske.
Mladi Rimski plemići koji su imali političkih ambicija provodili bi određeno vreme na službi u rimskoj vojsci čime su dokazivali svoju lojalnost i ispunjavali svoju dužnost prema državi a to im je olakšavalo uspon u vlasti. Krajnji efekat bio je taj što je vojničko iskustvo postalo najvažniji adut u usponu ka vrhu vlasti a legije postale sredstvo za postizanje političkih ciljeva unutar države umesto njenog jačanja, odbrane i daljih osvajanja.
Za vreme Prvog Trijumvirata, zajedničke vladavine Cezara, Pompeja i Krasusa, svaki od njih je vojnim uspesima jačao svoj politički uticaj i status u društvu. Krasus je bio izuzetno bogat i sam je finansirao šest legija. Pompej je sa druge strane bio skromnog porekla ali je postigao neverovatne vojne pobede. Nakon raspada trijumvirata Cezar je poveo svoje legije na Rim iz sasvim ličnih razloga, sledeći svog generala legije su išle protiv svoje države!
Pompej je dao do znanja da će kazniti Cezara na povratku u Rim i celi je Senat bio na Pompejevoj strani. Iz ovoga je jasno da su Cezarovi postupci bili shvaćeni kao napad na državu a ne na Pompeja. Dalje, Cezar je svoju moć bazirao na lojalnim legijama koje su sa njim učestvovale u više uspešnih vojnih pohoda. Nakon što je porazio Pompeja, Cezar nije vratio moć državi, već je uzurpirao postavši diktator i imenovavši svog rođaka Oktavijana za naslednika – potpuno neustavno i tako označio kraj Republike. Oktavijan će kasnije postati prvi imperator.
Vojno uplitanje u politiku eskaliralo je 193. godine kada je bilo čak pet imperatora; armije su svoje generale proglašavale imperatorima; nakon smrti Pertinaksa ubili su imperatora a Imperiju prodali onome ko je dao najbolju ponudu. Od 211. do 293. godine od 28 imperatora samo su dvojica umrla prirodnom smrću (od kuge). Bilo je čak 38 uzurpatora koji su potstakli pobune širom Imperije. Uzurpatori su bili uspešni guverneri provincija, komandanti većih grupa legija ili prefekti Pretorijanske garde (koja je kontrolisala Rim u kojem je bila i imperijalna palata.
Sve ovo je u III veku proizvelo duboke posledice na vojnu i državnu organizaciju Rima; provincije su podeljene na više manjih kako bi se umanjila moć u rukama pojedinih guvernera. Na kraju, Imperija je i uništena zbog lojalnosti trupa njihovim komandantima umesto državi: 476. godine Odoakar je postavljen za zapovednika trupa stranaca (foederati) u Rimu, uklonio je imperatora a sebe proglasio Kraljem Italije.
Tokom građanskog rata koji su vodili Oktavijan i Marko Antonije a nakon kojeg je Oktavijan izašao kao pobednik, generali su sami formirali svoje legije i davali im oznake prema svom nahođenju. Nakon završetka ovog rata, u novoj Rimskoj Imperiji bilo je oko 50 legija. Neke od njih su imale isti broj (npr. X).
Vojna disciplina u rimskim legijama bila je prilično okrutna i striktno sprovođena. Postojale su brojne vrste kazni, i teško onom legionaru koji bi se ogrešio o pravila. Neki legionari su čak obožavali boginju Disciplinu, a njene vrline kao što su skromnost, ozbiljnost i lojalnost su bile deo legionarskog kodeksa i načina života.
Manje kazne
·Castigatio – udarci štapom koji je nosio centurion.
·Umanjenje obroka – kažnjeni legioanri su morali jesti ječam umesto uobičajene porcije pšenice.
·Pecuniaria multa – „mandatna kazna“ ili odbijanje od plate.
·Javno šibanje ispred postrojene centurije, kohorte ili legije.
·Bičevanje kratkim bičem, mnogo okrutnija kazna od šibanja.
·Gradus deiectio – oduzimanje čina, degradiranje.
·Missio ignominiosa – nečasno otpuštanje iz službe.
·Umanjenje vremena provedenog u službi.
·Militiae mutatio – obavljanje manje važnih ili ponižavajućih zadataka.
·Munerum indictio – obavljanje dodatnih zaduženja.
Veće kazne
·Fustuarium — kazna koja se određivala za dezerterstvo ili veće povrede službene dužnosti. Kažnjeni legionari su bili kamenovani ili batinani do smrti od strane svojih kolega čiji su životi bili ugroženi, i to javno, ispred postrojenih trupa. Vojnici koji bi pobegli od ovakve kazne nisu bili proganjani ali bi im bilo određeno proteravanje iz Rima.
·Decimation — ova kazna se izvršavala nad celom jedinicom koja se pobunila, dezertirala i sl. Svaki deseti legionar bio je tučen do smrti.
Faktori uspeha legija
Montesquieu je zapisao „Nek’ se zna da je jedan od glavnih razloga rimske vladavine nad tadašnjim svetom bio taj što su uvek odbacivali staru taktiku čim bi naučili novu“. (i to često od sopstvenih neprijatelja: mač gladius su preuzeli od stanovnika Iberijskog poluostrva, ratne brodove od Kartaginjana a tešku konjicu i strelce na konjima od Persijanaca.)
·Rimska organizacija bila je mnogo fleksibilnija od većine njihovih protivnika. Tokom vremena legije su se prilogođavale kako bi se uspešno borile protiv novih izazova poput brze konjice, gerilskog načina ratovanja i opsada.
·Rimska disciplina, organizacija i sistematizacija održala je borbenu efikasnost duže od ostalih. Svi ovi elementi primenjivani su u obuci legija, logističkoj podršci, utvrđivanju položaja i sl.
·Rimljani su bili uporniji, postojaniji i spremniji da prihvate i nadoknade gubitke od svojih protivnika. Primjere nalazimo u njihovim ratovima protiv Kartage, barbara i sl.
·Rimsko vođstvo bilo je mešano ali to se pokazalo kao efikasno sredstvo u obezbeđivanju vojnog uspeha.
·Uticaj rimske vojne doktrine i građanskog društva u formaciji teške pešadijske legije davao je rimskoj vojsci konstantnu motivaciju i koheziju.
·Striktna i svugde jednako primenjivana disciplina učinila je lakšim i potpunijim stalni zadatak komandovanja, snabdevanja, održavanja i popunjavanja jedinica legionarima. Veliki broj neprijatelja Rima bili su tek plemenski narodi koji nisu poznavali a kamoli primenjivali vojnu nauku.
·Rimska vojna oprema, naročito oklop, bili su na raspolaganju svim legionarima, posebno u periodu kasne Republike i rane Imperije. U to vreme to je značilo ogromnu prednost nad većinom tadašnjih protivnika. Legionari su formacijski bili opremljeni štitovima, šlemovima i veoma efikasnim oklopom za razliku od drugih ratnika koji su imali uglavnom samo štit. U dugim bitkama i vojnim pohodima ovakva oprema je značila sigurnu pobedu i to na duži period.
·Rimska inžinjerija nije imala premca u celom svetu, posebno u gradnji utvrđenja. Osim toga Rimljani su savršeno vladali i ofanzivnim i defanzivnim taktikama, vojnim spravama i oruđima.
Uloga legija u politici
Rimska vojska uvek je bila usko povezana sa rimskim političkim sistemom. Ekonomski status Rimljana imao je značajan uticaj na njihov politički i vojni status. U vladajućoj klasi oduvek je postojalo nadmetanje, senatori su nastojali da budu izabrani kao konzuli koji su se birali svake godine i to samo po dvojica. Konzuli su vodili državu i vojne kampanje u područjima koja bi im bila dodeljena. Na raspolaganju im je bila vojska i često su je koristili za ostvarivanje svojih političkih ambicija. Vreme kasne Republike i rane Imperije bilo je posebno burno, vlast u Rimu se osvajala ili gubila uz podršku vojske.
Mladi Rimski plemići koji su imali političkih ambicija provodili bi određeno vreme na službi u rimskoj vojsci čime su dokazivali svoju lojalnost i ispunjavali svoju dužnost prema državi a to im je olakšavalo uspon u vlasti. Krajnji efekat bio je taj što je vojničko iskustvo postalo najvažniji adut u usponu ka vrhu vlasti a legije postale sredstvo za postizanje političkih ciljeva unutar države umesto njenog jačanja, odbrane i daljih osvajanja.
Za vreme Prvog Trijumvirata, zajedničke vladavine Cezara, Pompeja i Krasusa, svaki od njih je vojnim uspesima jačao svoj politički uticaj i status u društvu. Krasus je bio izuzetno bogat i sam je finansirao šest legija. Pompej je sa druge strane bio skromnog porekla ali je postigao neverovatne vojne pobede. Nakon raspada trijumvirata Cezar je poveo svoje legije na Rim iz sasvim ličnih razloga, sledeći svog generala legije su išle protiv svoje države!
Pompej je dao do znanja da će kazniti Cezara na povratku u Rim i celi je Senat bio na Pompejevoj strani. Iz ovoga je jasno da su Cezarovi postupci bili shvaćeni kao napad na državu a ne na Pompeja. Dalje, Cezar je svoju moć bazirao na lojalnim legijama koje su sa njim učestvovale u više uspešnih vojnih pohoda. Nakon što je porazio Pompeja, Cezar nije vratio moć državi, već je uzurpirao postavši diktator i imenovavši svog rođaka Oktavijana za naslednika – potpuno neustavno i tako označio kraj Republike. Oktavijan će kasnije postati prvi imperator.
Vojno uplitanje u politiku eskaliralo je 193. godine kada je bilo čak pet imperatora; armije su svoje generale proglašavale imperatorima; nakon smrti Pertinaksa ubili su imperatora a Imperiju prodali onome ko je dao najbolju ponudu. Od 211. do 293. godine od 28 imperatora samo su dvojica umrla prirodnom smrću (od kuge). Bilo je čak 38 uzurpatora koji su potstakli pobune širom Imperije. Uzurpatori su bili uspešni guverneri provincija, komandanti većih grupa legija ili prefekti Pretorijanske garde (koja je kontrolisala Rim u kojem je bila i imperijalna palata.
Sve ovo je u III veku proizvelo duboke posledice na vojnu i državnu organizaciju Rima; provincije su podeljene na više manjih kako bi se umanjila moć u rukama pojedinih guvernera. Na kraju, Imperija je i uništena zbog lojalnosti trupa njihovim komandantima umesto državi: 476. godine Odoakar je postavljen za zapovednika trupa stranaca (foederati) u Rimu, uklonio je imperatora a sebe proglasio Kraljem Italije.
Tokom građanskog rata koji su vodili Oktavijan i Marko Antonije a nakon kojeg je Oktavijan izašao kao pobednik, generali su sami formirali svoje legije i davali im oznake prema svom nahođenju. Nakon završetka ovog rata, u novoj Rimskoj Imperiji bilo je oko 50 legija. Neke od njih su imale isti broj (npr. X).
Legio VIIII Hispana: Eburacum (York)
Legio XX Valeria Victrix: Viroconium (Wroxeter)
Legio II Adiutrix: (Chester) /ist. Deva/
Legio II Augusta: Isca Silurum (Caerleon)
Legio X Gemina: Noviomagus Batavorum (Nijmegen)
Legio XXII Primigenia: Vetera (Xanten)
Legio VI Victrix: Novaesium (Neuss)
Legio XXI Rapax: Bonna (Bonn)
Legio XIIII Gemina i Legio I Adiutrix: Mogontiacum (Mainz)
Legio VIII Augusta: Argentoratae (Strasbourg)
Legio XI Claudia: Vindonissa (Windisch)
Legio XV Apollinaris: Carnuntum (Altenburg-Petronell)
Legio XIII Gemina: Poetovio (Ptuj)
Legio VII Claudia: Viminacium (Kostolac)
Legio V Alaudae: Ratiaria (Archar)
Legio V Macedonica: Oescus (Gigen)
Legio I Italica: Novae (Svištov, Bugarska)
Legio IIII Flavia Felix: Burnum (Kistanje)
Legio XVI Flavia Firma: Satala (Sadagh)
Legio XII Fulminata: Melitene (Melitene)
Legio VI Ferrata: Samosata (Samsat)
Legio IIII Scythica: Zeugma (Belkis)
Legio III Gallica: Raphanaea
Legio X Fretensis: Aelia Capitolina (Jerusalim)
Legio XXII Deiotariana i Legio III Cyrenaica: Nicopolis (Aleksandrija), sa odeljenjima u Coptos (Qift) i (Teba, /Luxor/)
Legio III Augusta: Theveste (Tebessa)
Legio VII Gemina: Legio (Leon)
Antički Rim i Ilirija
Istoričarima je zapravo uvek bilo teško odrediti granice Ilirije jer ilirska plemena nisu bila ujedinjena pod jednim kraljevstvom; tek nakon što je njihove prostore osvojio Rim moglo se govoriti o nekim preciznijim granicama, ali ih je Rim ipak odredio prema sopsvenim potrebama. Ilirija je u vreme vladavine Rima jedno vreme bila provincija Ilirikum a kasnije je podeljena na dva dela: Dalmaciju i Panoniju.
Legio XX Valeria Victrix: Viroconium (Wroxeter)
Legio II Adiutrix: (Chester) /ist. Deva/
Legio II Augusta: Isca Silurum (Caerleon)
Legio X Gemina: Noviomagus Batavorum (Nijmegen)
Legio XXII Primigenia: Vetera (Xanten)
Legio VI Victrix: Novaesium (Neuss)
Legio XXI Rapax: Bonna (Bonn)
Legio XIIII Gemina i Legio I Adiutrix: Mogontiacum (Mainz)
Legio VIII Augusta: Argentoratae (Strasbourg)
Legio XI Claudia: Vindonissa (Windisch)
Legio XV Apollinaris: Carnuntum (Altenburg-Petronell)
Legio XIII Gemina: Poetovio (Ptuj)
Legio VII Claudia: Viminacium (Kostolac)
Legio V Alaudae: Ratiaria (Archar)
Legio V Macedonica: Oescus (Gigen)
Legio I Italica: Novae (Svištov, Bugarska)
Legio IIII Flavia Felix: Burnum (Kistanje)
Legio XVI Flavia Firma: Satala (Sadagh)
Legio XII Fulminata: Melitene (Melitene)
Legio VI Ferrata: Samosata (Samsat)
Legio IIII Scythica: Zeugma (Belkis)
Legio III Gallica: Raphanaea
Legio X Fretensis: Aelia Capitolina (Jerusalim)
Legio XXII Deiotariana i Legio III Cyrenaica: Nicopolis (Aleksandrija), sa odeljenjima u Coptos (Qift) i (Teba, /Luxor/)
Legio III Augusta: Theveste (Tebessa)
Legio VII Gemina: Legio (Leon)
Antički Rim i Ilirija
Istoričarima je zapravo uvek bilo teško odrediti granice Ilirije jer ilirska plemena nisu bila ujedinjena pod jednim kraljevstvom; tek nakon što je njihove prostore osvojio Rim moglo se govoriti o nekim preciznijim granicama, ali ih je Rim ipak odredio prema sopsvenim potrebama. Ilirija je u vreme vladavine Rima jedno vreme bila provincija Ilirikum a kasnije je podeljena na dva dela: Dalmaciju i Panoniju.
Dalmacija i Panonija
Rimljani su došli na granice područja Ilirije u III-II veku pne. i postepeno prodirali dalje, u unutrašnjost teritorija naseljenim ilirskim plemenima. 167. godine pne. južna Ilirija postaje autonomni rimski protektorat. Prvo pominjanje provincije Ilirikum nalazimo 27. godine pne. kada potpada pod imperijalnu kontrolu. Ipak, Iliri ne miruju i 6. godine pne. podižu ustanak i vode rat protiv Rima koji konačno gube 9. godine (Batonov ustanak). Tada se Ilirikum deli na dve provincije: Dalmaciju i Panoniju.
Polovinom II veka, na ovom području naselili su se i brojni veterani rimske vojske. Naime, nakon služenja u rimskoj vojsci, legionari su imali pravo na penziju koje je mogla biti isplaćena u novci ili u vidu dodele plodne zemlje (za kojom je tada postojala velika potražnja) u nekoj od rimskih kolonija/provincija.
Od legionara do rimskih imperatora
Nakon vojnih reformi, legionari su mogli postati i stanovnici osvojenih zemalja, ne samo građani Rima i stanovnici Apeninskog poluostrva. Iliri su bili hrabri i vešti ratnici i mnogi od njih su napredovali do visokih dužnosti u rimskim legijama. Zanimljiv je podatak da je 193. godine Lucius Septimius Severus raspustio celu Pretorijansku gardu i postavio svoju, snage oko 50.000 lojalnih vojnika, pretežno Ilira. U vreme njegove vladavine broj legija je porastao sa 25-30 na 33. Takođe je povećao i broj pomoćnih trupa čiji su pripadnici uglavnom regutovani na području istočnih granica Rimske Imperije.
I nekoliko rimskih imperatora imali su ilirsko poreklo: Gaius Messius Quintus Decius rođen u Budalia, sadašnji Martinci, Srbija, u blizini Sirmiuma (Sremska Mitrovica); Lucius Domitius Aurelianus, iz Sirmiuma; Gaius Aurelius Valerius Diocletianus, iz Salone (Solin kod Splita, Hrvatska); Marcus Aurelius Valerius Maximianus Herculius (Sirmium); Flavius Valerius Aurelius Constantinus (Naissus – Niš); Flavius Iovianus (Singidunum – Beograd), Flavius Gratianus (Sirmium).
Rimske legije na području Ilirije
Legio VII Claudia bila je smeštena na području današnjeg grada Kostolac, u Srbiji. Legio IIII Flavia Felix je bila smještena u Burnumu, Dalmacija (današnje Kistanje, Hrvatska), gde je zamenila Legio XI Claudia. Kasnije je prešla u Singidunum. Legio XX Valeria Victrix jedno vrijeme je bila razmeštena u Iliriji.
Imeđu 6. i 9. godine ne manje od 15 rimskih legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije, ukupno oko 200.000 vojnika, bilo je razmešteno radi gušenja ustanka nekoliko udruženih ilirskih plemena (Batonov ustanak). Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Rimljanima je trebalo tri godine da uguše ilirski ustanak i njihov istoričar Svetonije (oko 70-130. godine) ovaj konflikt je opisao kao najteži od punskih Ratova, oko dva veka ranije.
Legio I Illyricorum, Legio V Iovia i Legio VI Herculia bile su popunjene Ilirima. (Od ove dve poslednje, Dioklecijan će načiniti sopstvenu gardu).
Rimljani su došli na granice područja Ilirije u III-II veku pne. i postepeno prodirali dalje, u unutrašnjost teritorija naseljenim ilirskim plemenima. 167. godine pne. južna Ilirija postaje autonomni rimski protektorat. Prvo pominjanje provincije Ilirikum nalazimo 27. godine pne. kada potpada pod imperijalnu kontrolu. Ipak, Iliri ne miruju i 6. godine pne. podižu ustanak i vode rat protiv Rima koji konačno gube 9. godine (Batonov ustanak). Tada se Ilirikum deli na dve provincije: Dalmaciju i Panoniju.
Polovinom II veka, na ovom području naselili su se i brojni veterani rimske vojske. Naime, nakon služenja u rimskoj vojsci, legionari su imali pravo na penziju koje je mogla biti isplaćena u novci ili u vidu dodele plodne zemlje (za kojom je tada postojala velika potražnja) u nekoj od rimskih kolonija/provincija.
Od legionara do rimskih imperatora
Nakon vojnih reformi, legionari su mogli postati i stanovnici osvojenih zemalja, ne samo građani Rima i stanovnici Apeninskog poluostrva. Iliri su bili hrabri i vešti ratnici i mnogi od njih su napredovali do visokih dužnosti u rimskim legijama. Zanimljiv je podatak da je 193. godine Lucius Septimius Severus raspustio celu Pretorijansku gardu i postavio svoju, snage oko 50.000 lojalnih vojnika, pretežno Ilira. U vreme njegove vladavine broj legija je porastao sa 25-30 na 33. Takođe je povećao i broj pomoćnih trupa čiji su pripadnici uglavnom regutovani na području istočnih granica Rimske Imperije.
I nekoliko rimskih imperatora imali su ilirsko poreklo: Gaius Messius Quintus Decius rođen u Budalia, sadašnji Martinci, Srbija, u blizini Sirmiuma (Sremska Mitrovica); Lucius Domitius Aurelianus, iz Sirmiuma; Gaius Aurelius Valerius Diocletianus, iz Salone (Solin kod Splita, Hrvatska); Marcus Aurelius Valerius Maximianus Herculius (Sirmium); Flavius Valerius Aurelius Constantinus (Naissus – Niš); Flavius Iovianus (Singidunum – Beograd), Flavius Gratianus (Sirmium).
Rimske legije na području Ilirije
Legio VII Claudia bila je smeštena na području današnjeg grada Kostolac, u Srbiji. Legio IIII Flavia Felix je bila smještena u Burnumu, Dalmacija (današnje Kistanje, Hrvatska), gde je zamenila Legio XI Claudia. Kasnije je prešla u Singidunum. Legio XX Valeria Victrix jedno vrijeme je bila razmeštena u Iliriji.
Imeđu 6. i 9. godine ne manje od 15 rimskih legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije, ukupno oko 200.000 vojnika, bilo je razmešteno radi gušenja ustanka nekoliko udruženih ilirskih plemena (Batonov ustanak). Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Rimljanima je trebalo tri godine da uguše ilirski ustanak i njihov istoričar Svetonije (oko 70-130. godine) ovaj konflikt je opisao kao najteži od punskih Ratova, oko dva veka ranije.
Legio I Illyricorum, Legio V Iovia i Legio VI Herculia bile su popunjene Ilirima. (Od ove dve poslednje, Dioklecijan će načiniti sopstvenu gardu).
Spisak rimskih legija
Postoje šture informacije o rimskim legijama, koje su se možda sastojale od 1000 regruta iz svake od tri tribe iz perioda ranog kraljevstva. Do kraja V veka p. n. e.. legije su brojale do 6.000 ljudi, ali Polibije, pišući oko 150. p. n. e., obezbeđuje najraniji detaljan opis legijskih struktura i, najverovatnije, je mislio na vojsku posle rata protiv Hanibala. Veličina legije je varirala između 4.200 i 5.000 ljudi podeljenih u 30 manipula poređanih u 3 linije; dok su lako oklopljene jedinice – veliti, formirale zaklon, hastati (kopljanici) i principi (glavni ljudi), izabrani na osnovu godina i iskustva, raspoređeni u dva reda, praćeni najiskusnijim vojnicima (triariji ili ljudi trećeg reda). Legijama je podršku pružalo po 300 konjanika.
Od Gaja Marija do bitke kod Akcijuma
Gaju Mariju je pripisana promena u taktičkoj strukturi legija od manipula u kohorte, iako se u praksi ovaj pomak najverovatnije odvijao postupnije; bilo je 10 kohorti, a svaka se sastojala od 6 centurija od po 80 ljudi, jačajući snagu legije na 4.800 ljudi, iako je prva kohorta možda bila veća. Otprilike u ovo vreme je orao (aquila) usvojen kao simbol svake legije, personifikujući njeno permanentno postojanje. Veliti i legionarska konjica bili su zamenjeni specijalnim pomoćnim trupama koje su se sastoje od stranaca ili ljudi iz osvojenih zemalja.
Principat
Oktavijan Avgust je od preživelih legija iz perioda trijumvirata formirao stajaću, profesionalnu vojsku sa kojom je planirao da izađe u susret svim vojnim potrebama. 14. godine bilo je 25 legija u službi, povećavajući se tokom vladavine dinastije Severa do 33 legije. Svaka legija, organizovana u kohorte, sa 120 konjanika, uključujući oko 5.400 ljudi, imala je svoj broj i počasni naziv i njome su komandovali senatski legati legije, osim u Egiptu i kasnije u Mesopotamiji (anektiranoj 198. g.) gde su legije bile pod komandom konjaničkih prefekata. Legionari su bili regrutovani među rimskim građanima i, u sve većem broju, iz provincija, tako da je, do doba Hadrijana, malo Italijana služilo u legijama. Pored toga, težilo se tome da vojnici budu regrutovani lokalno, zato što su legijama bile potrebne stalne baze. Od kasnog I veka legionari su služili 25 godina i primali su platu od 1.200 sestercija. Plata je dopunjavana donacijama, a legionari su dobijali i godišnju platu i uživali razne pravne privilegije.
Dominat i pozno carstvo
Dioklecijan je podigao broj legija na, namanje 67, iako možda nisu zadržale svoj tradicionalni sastav. Pod Konstantinom I „Velikim“ mnoge su ostale a druge su bile osnovane, iako su one (legije) u kopnenoj vojsci brojale samo 1.000 ljudi i kojima su komandovali tribuni. Granične trupe su se sastojale delom od tradicionalnih legija, možda do polovine svoje uobičajene snage, a njima su komandovali prefekti.
Pojedinačne legije
Legio I : prvobitno formirana od strane Julija Cezara ili C. Vibusa Pansa Cetronianusa; služila je pod Oktavijanom od 41. godine n. e.; možda je legiji oduzet naziv “Augusta” pošto se osramotila u Španiji 19. godine n. e. Služila je na Rajni od oko 16. godine n. e. do 69. godine sa bazom u Ara Ubiorumu (današnji Keln) od 9. g, kasnije u Boni (današnji Bon); jedna od legija koje su učestvovale u Vitelijevom maršu na Rim; rasformirana 70. godine zbog saradnje sa pobunjenikom Julijem Civilom (lat. Iulius Civilis); možda su neki od njenih vojnika bili uključeni u VII legia Gemina; dobila je ime „Germanica“ zbog službe na Rajni .
Legio I Adiutrix (“Pomoćnik”): formirina je od strane Nerona 66. ili 67. godine od mornara u Mizenumu (lat. Misenum); kao formalnu legiju ju je organizovao Galba. Borila se kod Bedriakuma (lat. Bedriacum) – današnje Kremone za Otona, zarobivši orla XXI legije Rapax; Vitelije ju je poslao u Španiju. 70. godine prebačena je u Mogonciakum (lat. Mogontiacum) – [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji, a oko 86. godine u Panoniju. Verovatno je bila poslata u Meziju tokom Domicijanovih pohoda na Decebala, ali je do 97. godine. Brigeciu (lat. Brigetio) u Gornjoj Panoniji; Trajan joj je dodelio naziv „pia fidelis“ (“odana i verna”); učestvovala je u Dačkim ratovima i možda je ostala kao deo garnizona u Dakiji; verovatno je pratila Trajana u Parćanskom pohodu, a vratila se sa Hadrijanom na Dunav; od oko 120. godine bila je stacionirana u Brigeciu u Gornjoj Panoniji.
Legio I Italica: formirao ju je Neron od Italijana, verovatno 66. godine radi planirane Kaspijske ekspedicije. Poslata je u Galiju 69. g, stacionirana u Lugdunumu (današnji Lion); podržala je Vitelija u drugoj bici kod Bedriakuma; Vespazijan ju je poslao u Meziju; bila je stacionirana u Nove (lat. Novae) – [današnji Svištov, u Bugarskoj].
Legio I Macriana Liberatrix (“Makrijanova oslobodilačka”): formirao ju je L. Klodijus Maker 68. g, pobunjeni guverner rimske provincije Afrike; raspustio ju je Galba.
Legio I Minervia: formirao ju je Domicijan 83. godine sa nazivom Flavia Minerva (Srećna Minerva (Domicijan je posebno poštovao Minervu), od onda je stacionirana u Boni (današnji Bon) u Donjoj Germaniji. Naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) joj je dodeljen za lojalnost u ustanku L. Antonija Saturnina (lat. L. Antonius Saturninus), legata Gornje Germanije 89. godine. Učestvovala je u Trajanovim Dačkim ratovima i Parćanskom pohodu Lucija Vera (162 – 166. g. ).
Legio I Parthica (“Parćanska”): formirao ju je Septimije Sever pre 197. godine a ime je dobila u čast njegovog Parćanskog pohoda; bila je stacionirana u Mesopotaniji, u Singari.
Legio II Adiutrix (“Pomoćnik”): Vespazijan ju je prihvatio kao zvaničnu legiju od 7. marta 70. g, od kada je nosila naziv pia fidelis (“odana i verna”); najverovatnije se većinom sastojala od mornara koje je prvobitno regrutovao Neron iz flote u Mizenumu, a neke od njih je Vitelije poslao da se suprotstave Vespazijanovom napredovanju, ali su se predali kod Narnia. Borila se protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis) i pratila je Q. Petilliusa Cerialisa do Britanije 71. g; bazirana u Lindumu (današnji Linkoln) i na kraju, do vremena Agrikole, u Devi (današnji Čester). Premeštena je na Dunav oko 87. godine ili kasnije, poznato je da je bila na operacijama u Meziji do 92. g; posle toga je stacionirana u Akvinkumu (lat. Aquincum) (današnja Budimpešta) u Donjoj Panoniji, učestvujući u Trajanovoj invaziji na Dakiju; učestvovala je u Verovom Parćanskom pohodu (162 – 166. g.).
Legio II Augusta: moguće je da ju je osnovao C. Vibius Pansa 43. p. n. e.; Avgust ju je ponovo konstituisao, a po njemu je i dobila ime, možda zbog pobede; služila je u Španiji od 30. p. n. e., prebačena je u Germaniju posle 9. g; od 17. godine imala je bazu u Argentorateu (dan. Štrazburg); učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. g; od 74. do 75. g, a bila je za stalno stacionirana u Isci (današnji Kerlion).
Legio II Italica: sastavio ju je Marko Aurelije od italijanskih regruta oko 165. g, uskoro je postala Norikumski garnizon, stacioniran u Ločici, zatim u Albingu, a od Komodovih napredovanja u Lauriakumu (lat. Lauriacum, današnji Lorh, nem. Lorch). Bila je poznata kao Italica pia (“italijanska odana”) od svog osnivanja; između 192. i 200. godine zaslužila je i naziv fidelis (“verna”).
Legio II Parthica: osnovao ju je Septimije Sever pre 197. g; dobila je ime u čast Parćanskih pohoda; od oko 202. godine stacionirana je u Albanumu, 21 kilometara južno od Rima i bila je prva legija u carskom periodu koja je imala stalnu bazu u Italiji, gde je ostala do 312. godine. Putovala je na istok zbog Karakalinog Parćanskog rata; pod Elagabalom je imala imena pia fidelis felix aeterna (“odana, verna, srećna, večna”).
Legio II Traiana Fortis (“Trajnova hrabra”): formirao ju je Trajan, verovatno oko 105. godine i dao joj ime po samom sebi; to je druga legija koju je osnovao car. Kasnije je stacionirana u Siriji, a zatim je prebačena u Egipat oko 125. g, sa bazom u Nikopolisu (lat. Nicopolis), blizu Aleksandrije.
Legio III Augusta: verovatno ju je osnovao C. Vibius Pansa 43. p. n. e. ili Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e.; stacionirana u rimskoj provinciji Africi verovatno od 30. p. n. e. pa dalje, prvo u Amedari (lat. Ammaedara) – [današnja Haidra], zatim u Tevesteu (lat. Theveste) – [današnja Tebesa] pod Vespazijanom, i konačno (oko 98. godine najkasnije) u Lambesisu (lat. Lambaesis) – današnji Lambese; nosila je svoje ime od neke pobede pod Avgustom; raspustio ju je Gordijan III 238. godine zbog podrške pobunjenom legatu Kapelijanu (lat. Capellianus); Valerijan ju je ponovo konstituisao 253. g.
Legio III Cyrenaica: verovatno ju je osnovao Marko Emilije Lepid ili Marko Antonije pre 30. godine n. e.; bila je stacionirana u Egiptu za vreme ranog perioda Avgustove vladavine; ime je dobila po službi u Kireni. Pri smanjenju Egipatskog garnizona, bila je u bazi u Nikopolisu sa XXII legia Deiotariana; možda je privremeno bila u sastavu prvobitnog garnizona rimske provincije Arabije, anektirane 106. g, ali je uskoro možda bila zamenjena VI legia Ferrata; učestvovala je u Trajnovom Parćanskom ratu pre nego sto se vratila u Egipat (o čemu svedoči zimovnik iz 119. g.); zatim se preselila u Arabiju (potvrđeno je za godinu 140.), stacionirana je za stalno u Bostri.
Legio III Gallica: osnovao ju je Julije Cezar; kasnije se borila uz Marka Antonija na Istoku; naziv pokazuje da je služila u Galiji 48 – 42. godine n. e. Bila stacionirana u Siriji od 30. godine n. e., pa nadalje. Neron ju je prebacio u Meziju neposredno pre smrti; borila se za Vespazijana u drugoj bici kod Bedriakuma; 70. godine vratila se nazad u Siriju; ne zna se kada je tačno premeštena u bazu u Rafanei (lat. Raphanea), ostajući tamo tokom II veka. Kada je Septimije Sever podelio Siriju, sastavio je Feničanski garnizon; raspuštena je zbog pobune protiv Elagabala u zimu 218/219. g; Marko Aurelije Aleksandar Sever ponovo ju je oformio i premestio u Danabu, blizu Damaska.
Legio III Italica: sastavio ju je Marko Aurelije od italijanskih regruta oko 165. godine i stacionirao je za stalno u Reciji kod Kastra Regina (lat. Castra Regina) – [dan. Regenzburg]; neko vreme nakon svog formiranja nosila je naziv concors (“ujedinjeni”).
Legio III Parthica: formirao ju je Seprimije Sever pre 197. godine. Dobila je ime u čast njegovog Parćanskog pohoda; imala je bazu u Mesopotamiji, verovatno u Rezeneu (lat. Rhesaenae).
Legio IV Flavia Felix (“Flavian srećni”’): Vespazijan ju je, od bivše Macedonice ponovo konstituisao 70. godine i stacionirao je kod Burnuma u Dalmaciji; prebačena u Gornju Meziju oko 86. godine stacionirana verovatno kod Singidunuma (Beograd) od oko 86. do 101/102. godine. Učestvovala je u Trajanovim Dačkim ratovima; bila je deo Dakijskog garnizona, sa privremenom bazom u Sarmizegetuzi Ulpiji (lat. Sarmizegethusa Ulpia), pre povratka u Meziju, verovatno u vreme rane vladavine Hadrijana, sa stalnom bazu u Singidunimu.
Legio IV Macedonica: sastavio ju je Julije Cezar 48. p. n. e. priključena je Oktavijanu Avgustu; naziv ukazuje na raniju službu u Makedoniji; smeštena u Španiji kod današnjeg Herera de Pisuerga od 30. godine p. n. e. do oko 43. godine. Premeštena je u Gornju Germaniju verovatno da zameni XIV legiju Gemina kod Mogonciakuma (lat. Mogontiacum) – [današnji Majnc]. Podržala je Vitelija, a jedan njen deo se borio kod Bedriacuma; ostatak legije se predao Juliju Civilu (lat. Iulius Civilis), a kasnije je raspustioo Vespazijan.
Legio IV Scythica: moguće da ju je osnovao Marko Antonije pre 30. p. n. e. Od 30. godine pa nadalje je služila u Makedoniji, i možda je dobila svoj naziv po svom pohodu protiv Skita 29 – 27. godine p. n. e.; od 9. godine bila je deo Mezijskog garnizona; za stalno je prebačena u Siriju 56/57. g; imala je bazu u Zeugmi od Vespazijanove vladavine.
Legio V Aludae (“Ćubasta ševa”): formirao ju je Julije Cezar 52. p. n. e. i to od stanovništva Transalpske Galije; njen naziv slavi krestu od ptičijeg perja koju su imali na šlemovima; ponovo ju je formirao Marko Antonije 44. p. n. e. a sastavni deo vojske Oktavijana Avgusta postala je posle bitke kod Akciuma. Bila je u Španiji od 30 – 19. g?. p. n. e., a zatim je premeštena na granicu na Rajni; izgubila je svog orla u Galiji (o čemu nam svedoči delo Veleja Paterkula 2.97), 17. godine p. n. e.; od 14. godine je bila stacionirana u Veteri (današnji Ksanten) u Donjoj Germaniji. Podržala je Vitelija, boreći se u obe bitke kod Bedriakuma; verovatno ju je Vespazijan prebacio u Meziju, iako je možda tada bila raspuštena; ako je preživela, bile je uništena, verovatno pod Domicijanom na Dunavu, oko 85 – 86. g.
Legio V Macedonica: osnovao ju je C. Vibius Pansa 43. p. n. e. ili verovatno Oktavijan Avgust 41/40. godine p. n. e.; služila je u Makedoniji od 30. p. n. e. do 6. g, po čemu je i dobila naziv, a zatim je prebačena u Meziju; posle 45. godine bila je stacionirana u Eskusu (lat. Oescus); poslata je u Jermeniju 61/62. g, kasnije je služila pod Vespazijanom u Jevrejskom ratu. Prebačena je nazad u Eskus 71. godine i ostala je tamo kao deo garnizona Donje Mezije u podeli provincije 86. godine. Tokom ili posle Trajanovih Dačkih ratova premeštena je u Tremzis (lat. Troesmis). Posle učestvovanja u Parćanskom ratu Lucija Vera (162-166. g), bila je prebačena u Potiasu (lat. Potaissa) u Dakiji 167. ili 168. godine. Kada je Dakija severno od Dunava bila napuštena 274/275. godine vratila se u Eskus kao garnizon novoosnovane provincije „Priobalne Dakije“ (lat. Dacia Ripensis).
Legio VI Ferrata (“Gvozdeno odelo ili gvozdeno obučeni”): osnovao ju je Julije Cezar 52. p. n. e. u Cisalpinskoj Galiji; ponovo je formirao Marko Emilije Lepid 44. godine p. n. e., a uzeo ju je Marko Antonije 43. godine. Bila je spojena sa Oktavijanovom vojskom i od tada stacionirana u Siriji, možda kod Rafanee; bila je deo Vespazijanove vojske u maršu na Italiju 69. g, ali se uskoro vratila. Od 72. godine je verovatno bila stacionirana u Samosati. Postala je garnizon nove rimske provincije Arabija jedno vreme, možda zemenjujući III legiju Cyrenaica. Kasnije je bila prebačena u Kaparkotnu (lat. Caparcotna) u Judeji, postajući deo garnizona nove provincije Sirija Palestina. Dobila je naziv fidelis constans (“odana i postojana”) zato sto je podržala Septimija Severa protiv pobunjenog legata Sirije C. Pescenija Nigera 193 – 197. g.; možda je prebačena u provinciju Siriju Fenikiju pod Aleksandrom Severom.
Legio VI Victrix (“Pobednička”): osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40?. g. p. n. e.. Bila je u Španiji od 30. godine p. n. e. do 69. g. 69/70. godine prebačena na rajnsku granicu gde je ponovo izgradila i zauzela logor Novezium (lat. Novaesium) – [današnji Neus, nem. Neuss] u Donjoj Germaniji. Za odanost u pobuni L. Antonija Saturnina 89. g. Domicijan joj je dodelio naziv pia fidelis Domintiana (“Domincijanova odana i verna”). Do 105. godine stacionarana je u Veteri, a zatim prebačena u Britaniju, verovatno 122. godine. Za stalno stacionirana u Ebiracumu (današnji Jork).
Legio VII: osnovana je 59. godine p. n. e. ili ranije, a ponovo ju je formirao Oktavijan Avgust 44. p. n. e. Verovatno je služila na Balkanu i od 9. godine je bila deo garnizona rimske provincije Dalmacije, sa bazom u Tiluriumu – dan. Gardun, kod Trilja). Dodeljen joj je naziv Claudia pia fidelis (“Klaudijeva odana i verna”) za odanost tokom pobune L. Aruntiusa Kamilusa Scribonianusa, guvernera Dalmacije, 42. godine. Prebačena je u Meziju verovatno 56/57. godine sa bazom u Viminaciumu (današnji Kostolac) od Vespazijanovog vremena, pa na dalje. Podržavala je Vespazijana i borila se u drugoj bici kod Bedriakuma.
Legio VII Hispana (“Španska”): osnovao ju je Galba u Španiji, pa je dobila nadimak Galbiana (o tome nam svedoči Gaj Kornelije Tacit u svom delu „Istorije“, 2.86). Pratila je Galbu u Rim, a kasnije se borila za Vespazijana. Ponovo je formirana 70. godine i moguće da je u njoj bilo vojnika iz I legije. Dobila je ime Gemina (“blizanakinja”) i naziv felix (“srećna”) moguće zbog istaknute službe u Gornjoj Germaniji 72/73. godine. Do kraja 74. godine poslata je nazad u Španiju, verovatno u Legio (današnji grad Leon), koji je postao njena stalna baza. Pod Septimijem Severom legija je imala nazive: Gemina pia felix (“bliznakinja, odana i srećna”), verovatno zbog odanosti protiv Klodija Septimija Albina, pobunjenog legata Britanije 193 – 197. g.
Legio VIII Augusta: osnovana je 59. godine p. n. e. ili ranije, a ponovo ju je formirao Oktavijan Avgust 44. p. n. e. Od 30. godine p. n. e. služila je na Balkanu i posle 9. godine stacionirana je u Petoviju (lat. Poetovio) – [današnji Ptuj] u Gornjoj Panoniji. Nosila je svoj naziv od neke pobede izvojevana za vreme Oktavijan AvgustOktavijana Avgusta. 45/46. godine bila je prebačena u Meziju, sa bazom u Nove (lat. Noveae) – [današnji Svištov]. Premeštena je u Gornju Germaniju 70. godine i stacionirana u Argentorateu (dan. Štrazburg).
Legio IX Hispana (“Španska”): verovatno je potekla od Cezarove IX legije raspuštene 46/45. p. n. e. ili ju je, moguće, osnovao Oktavijan 41/40. p. n. e. Dobila je ime zbog službe u Španiji (30 – 19?g. p. n. e.); prebačena je u Ilirik, a posle 9. godine služi u Panoniji, možda kod Siscie (lat. Siscia) – [dan. Sisak]. Bile je poznata kao Macedonica u periodu ranog Carstva zbog svoje službe na Balkanu. Bila je privremeno prebačena u rimsku provinciju Afriku, od 20 – 24. godine radi učešća u ratu protiv Takfarijana. Učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. godine. Kasnije je stacionirana u Lindumu (današnji Linkoln). Pretrpela je velike gubitke u Boudikinom ustanku 60 – 61. g.. Pod Vespazijanom, oko 71. godine prebačena je u Eburakum (lat. Eburacum) – [današnji Jork]. Poslednji put se oprobala u Britaniji 108. godine i kasnije je njenu bazu u Jorku zauzela VI legija Victrix. Legija verovatno nije izgubljena u Britaniji, već je bila premeštena na neko drugo mesto, služeći najmanje do srednjih 120-tih godina (po podacima o karijerama senatskih oficira). Postoje nagoveštaji da je nestala u Jevrejskoj pobuni, 132 – 135. godine ili u Parćanskom ratu, 161. g, ali su to samo nagađanja.
Legio X Fretensis (dobila je ime ili od reči fretum [morski tesnac, prim. prev.] ili po kanalu između Italije i Sicilije, sugerišući učešće u pomorskim bitkama): Osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40?g. p. n. e.. Služila je u Makedoniji posle 30. p. n. e. i najkasnije do 14. godine bila je u Siriji. 17. godine imala je bazu u Kirhusu (lat. Cyrrhus), a kasnije u Zegumi. 66. godine poslana je da se bori u Jevrejskom ratu, učestvovala je u opsadama Jerusalima i Masade. Od onda je stacionirana u Jerusalimu. U drugoj polovini III veka premeštena je u Aleu na Crvenom moru.
Legio X Gemina (“Bliznakinja”): osnovana je 59. godine ili ranije. Obnovio ju je Marko Emilije Lepid 44. p. n. e., a preuzeo ju je Marko Antonije 43. p. n. e. Kao naslednica Cezarove X legije bila je priključena Oktavijanovoj armiji posle bitke kod Akciuma. Tada je u njoj možda bilo trupa iz drugih legija. Od 30. p. n. e. stacionirana je u Španiji, verovatno kod Petavoniuma (dan. Rosinos de Vidriales). Prebačena je u Karnuntum (lat. Carnuntum), u Gornju Panoniju, 63. godine da bi bila vraćena u Španiju 68. godine. Premeštena je u Donju Germaniju 70. godine stacioniravši se u Noviomaguzu (lat. Noviomagus) – [dan. Nijmegen, hol. Niwmegen]. Dobila je naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) za lojalnost u ustanku L. Antonije Saturnin 89. godine. Prebačena je u Donju Panoniju oko 103. godine i bila je, prvo u Akvinkumu (lat. Aquincum) – [današnja Budimpešta], a potom Vindoboni (današnji Beč).
Legio XI: nije moguće tačno utvrditi njeno poreklo, a verovatno da je potekla od Cezarove XI legije, osnovane 58. p. n. e., ali je možda i novoformirana Oktavijanova legija iz 41/40. p. n. e. Posle službe na Balkanu od 9. godine stacionirana je u rimskoj provinciji Dalmaciji, kod Burnuma – (dan. Ivoševci, kod Kistanje). Dobila je naziv Claudia pia fidelis (“Klaudijeva odana i verna”) za lojalnost tokom pobune L. Arunitiusa Kamillusa Skribonianusa, guvernera Dalmacije, 42. godine. Podržavala je Vespazijana u drugoj bici kod Bedriakuma. 70. godine poslana je u Gornju Germaniju da pomogne da se uguši ustanak Julija Civila (lat. Iulius Civilis); imala je bazu kod Vindonise (lat. Vindonissa) – [dananašnji Vindih, nem. Windich]. Premeštena je u Gornju Panoniju oko 101. godine i stacionirana kod Brigecia (lat. Brigetio). Kasnije je prebačena u Donju Meziju, sa bazom u Durostorumu (današnja Silistrija, u Bugarskoj).
Legio XII Fluminata (“Naoružana gromovima”): ona je verovatno potekla od XII legije, koju je osnovao Julije Cezar 58. p. n. e. Obnovljena je 44/43. p. n. e. i služila je sa Markom Antonijem na Istoku. Oktavijan Avgust ju je verovatno poslao u Egipat. Do kraja njegove vladavine bila je u Siriji. Služila je sa L. Cesenniusom Petusom u Jermeniji, ali se osramotila predajom kod Randenie (lat. Rhandeia) i vraćena je u Siriju. Jedno vreme imala je bazu u Rafaneu; borila se u Jevrejskom ratu i možda je privremeno izgubila svog orla u povlačenju Cestija Gala, legata Sirije, iz Jerusalima 66. g. 70. godine je prebačena u rimsku provinciju Kapadokiju (lat. Cappadocia), a baza joj je bila u Malitenu. Priča o neobičnoj oluji, ako je istinita, koja je, navodno, spasla dvanaestu legiju u vreme pohoda Marka Aurelija na Kvade 172. godine odnosi se na odred legije. Dobila je naziv certa constans (“čvrsta i postojana”) od Marka Aurelija za odanost u pobuni legata u Siriji, Avidija Kasija 175 – 176. godine, inače zaslužnog za gušenje seljačkog ustanka u Egiptu, tzv. ustanka ‘Bukola’ 172. g.
Legio XIII Gemina (“Bliznakinja”): ne zna joj se poreklo. Možda je potekla od Cezarove XIII legije, osnovane 57. p. n. e. ili ju je oformio Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. i spojio je sa nekom drugom legijom posle bitka kod Akcijuma. Služila je u Iliriku u periodu ranog carstva. Posle 9. godine preselila se na Rajnu, a potom je bila kod Vindonise (lat. Vindonissa) – [današnji Vindih, nem. Widisch] u Gornjoj Germaniji. Prebačena je u Gornju Panoniju oko 45. godine sa bazom u Petoviju (lat.Poetoviu) – [današnji Ptuj]. Verovatno ju je Domicijan preselio u Vindobonu (današnji Beč). Učestvovala je u Trajanovom Drugom dačkom ratu, a verovatno i u Prvom, postajući deo prvog dačkog garnizona, sa stalnom bazom u Apulumu. Kada je Dakija preko Dunava napuštena 274/275. godine ova legija je prebačena u Raciariu (lat. Ratiaria) u novoj provinciji „Priobalna Dakija“ (lat. Dacia Ripensis ).
Legio XIV Gemina (“Bliznakinja”): ni njoj nije određeno poreklo. Možda je potekla od Cezarove XIV legije, osnovane 53. p. n. e. ili je novooformljena legija Oktavijana Avgusta iz 41/40. godine p. n. e. Moguće je da je posle Akciuma bila spojena sa nekom drugom legijom. Tokom ranog Carstva služila je u Iliriku, a od 9. godine kod Mogonciakuma (lat. Mogontiacuma) – [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji. Učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. godine. Kasnije joj je baza bila kod Virokoniuma (lat. Viroconium) – [današnji Rokseter, eng. Wroxeter]. Naziv martia victrix (“ratoborna i pobednička”) dobila je pošto je porazila Boudiku 60 – 61. godine. Ponovo ju je oformio Neron 67. godine za nameravani pohod na Istok. Vitelije ju je vratio nazad u Britaniju, a 70. godine prebačena je na Rajnu zbog akcije protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis), stacionirana kod Majnca. Pošto je podržala L. Antonija Saturnina 89. godine preseljana je na Dunava 92/93. godine i to moguće blizu Murse (tada u Gornjoj Meziji). Oko 101. godine prebačena je do Vindobone (današnji Beč) u Gornjoj Panoniji. Jedan njen deo učestvovao je u Dačkim ratovima, i do 114. godine legija je imala bazu u Karnuntumu (lat. Carnuntum) u Gornjoj Panoniji.
Legio XV Apollinaris (“Apolonova”): formirao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. ili ranije. Služila je u Iliriku u doba ranog Carstva, a posle 9. godine u Panoniji, moguće sa bazom u Emoni, a potom u Savarii. Bila je stacionirana u Karnuntumu (lat. Carnuntum), možda u vreme rane vladavine Tiberija, ali sigurno najkasnije do Klaudijevog doba. Zbog pohoda Cn. Domitiusa Korbuloa premeštena je na Istok 63. godine i borila se u Jevrejskom ratu (66 – 70. g). Vratila se u Karnuntum 71. godine. Jedan njen deo je učestvovao u Trajanovim Dačkim ratovima, a zatim je legija verovatno prebačena na Istok zbog carevih Parćanskih pohoda. Posle 117. godine bila je stacionirana u Satali u rimskoj provinciji Kapadokiji.
Legio XVI: oformio ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. Bila je na rajnskoj granici od 30. p. n. e., pa nadalje. Nosila je naziv Gallica zbog službe u Galiji; vreme te službe nije određeno. Posle 9. godine stacionirana je u Mogonciakumu (lat. Mogontiacum) – [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji. Klaudije ju je prebacio u Novezium (lat. Novaesium) – [današnji Neus, nem. Neuss] u Donjoj Germaniji. Deo legije je učestvovao u Vitelijevoj invaziji na Italiju. Ostatak vojske je osramoćen predajom Juliju Civilu (lat. Iulius Civilis) i legiju je potom raspustio Vespazijan, koji ju je ponovo osnovao kao XVI legiju Flavia Firma.
Legio XVI Flavia Firma (“Flavijanova postojana”): Vespazijan je novooformljenu legiju poslao na Istok i služila je u Siriji 75. godine. Kasnije je premeštena u Satalu u Kapadokiji. Trajno je stacionirana u Sirija|Siriji, kod Samosate posle Trajanovog Parćanskog rata.
Legio XVII, XVIII i XIX: osnovao ih je Oktavijan Avgust, moguće 41/40. p. n. e., iako nema podataka o njihovim aktivnostima tokom građanskih ratova. Verovatno su bile stacionirane na Rajni od 30. p. n. e., pa nadalje. Sve su uništene 9. g. (iako XVII legija nije posebno pomenuta) u vojnoj katastrofi u Teutoburškoj šumi; njihov zapovednik, Publije Kvincilije Var (lat.. Publius Quintilius Varus), je izvršio samoubistvo. Brojevi ovih legija nisu više korišćeni, iako je orao XIX i još jedne legije bio povraćen tokom Germanikovog pohoda (15 – 16. g.), a jedan preostali je vraćen 42. g. (o time nas izveštavaju Tacit u svojim „Analima“. 1.60, 2.25; i Dion Kasije 60.8).
Legio XX Valeria Victrix: formirao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e., ali je moguće da je osnovana i posle Akciuma. Bila je u Španiji 30–20?g. p. n. e., a zatim u Iliriku kod Burnuma – (današnji Ivaševci, kod Kistanja) sve do 9. godine. Prebačena je u Ara Ubiorum (dan. Keln) u Donjoj Germaniji. Prebačena je u Novezium (lat. Novesium) – [današnji Neus, nem. Neuss] tokom Tiberijeve vladavine, učestvovala je u invaziji na Britaniju 43. godine. Prvu bazu je imala u Kamulodunumu (lat. Camulodunumu) – [dan. Kolčester], a od 49. godine blizu današnjeg Gloučestera (lat. Gelvum). Odigrala je vrlo važnu ulogu u pohodima Gneja Julija Agrikole i možda je gradila tvrđavu Inčtutil (eng. Inchtuthil) od oko 83 do 87. godine. Pri povlačenju II legije Adiutrix iz Britanije, Inčtutil je bio evakuisan i Valeria Victrix je bila stacionirana kod Deve (današnji Čester, eng. Chester). Ime ove legije možda može da se prevede kao “vredna pobednička” zbog njene uloge u porazu Boudike od 60 – 61. g.
Legio XXI Rapax (“Predatorska”): osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e., ali je moguće da je formirana i posle Akciuma; možda je imala bazu u Reciji u doba ranog Carstva. Posle 9. godine prebačena je u Veteru (današnji Ksanten) u Donjoj Germaniji, a u Vindonisu (lat. Vindoniss) – [današnji Vindih, nem. Windisch] u Gornjoj Germaniji oko 46. godine. Učestvovala je u Vitelijevoj invaziji na Italiju, kada joj je I legija Adiutrix zarobila orla, a zatim se borila protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis) 70. g, pre zauzimanja svog mesta u Boni (današnji Bon) u Donjoj Germaniji. Prebačena je Mogonciakum (lat.Mogontiacum ) – [današnji Majnc], u Gornjoj Germnaiji 83. godine. Pošto je podržala L. Antonija Saturnina 89. g, poslata su je na Dunav; posle toga je uništena, verovatno u borbi protiv Sarmata 92. g.
Legio XXII Deiotariana: formirao ju je kralj Dejotarijus od Galatije. Obučavana je i opremljena po rimskom modelu. Oktavijan Avgust ju je priključio rimskoj vojsci, verovatno pre 25. p. n. e. i bila je stacionirana u Egiptu, kod Nikopolisa. Sudbina ove legije je nejasna; možda je uništena u Jevrejskom ustanku od 132 – 135. g.
Legio XXII Primigenia (“Prvorođena”): nastala je zajedno sa XV legijom Primigenia i bila je stacionirana kod Mogonciakuma (lat.Mogontiacum ) – [današnji Majnc], u Gornjoj Germaniji oko 43. godine. Pratila je Vitelija u njegovom maršu na Rim; na kraće vreme je bila prebačena u Karnuntum (lat. Carnuntum), i do 71. godine je na novoj poziciji kod Vetere (dan. Ksanten) u Donjoj Germaniji. Dobila je naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) za lojalnost pokazanu 89. i 92/93. godine. Pri prebacivanju XIV legije Gemina na Dunav,, XXII legija Primigenia je bila premeštena u Majnc.
Legio XXX Ulpia Victrix (“Ulpijanova pobednička”): osnovao ju je Trajan i dao joj ime po sebi (Marko Ulpije Trajan) oko 105. g; njen broj pokazuje da je bila trideseta legija u vojsci. Bila je stacionirana u Brigeciu (lat. Brigetio) u Gornjoj Panoniji. Učestvovala je u Drugom dačkom ratu pre 122. godine kada je bila prebačena u Veteru (dan. Ksanten) u Donjoj Germaniji – tada je VI legija Victrix bila poslana u Britaniju.
Postoje šture informacije o rimskim legijama, koje su se možda sastojale od 1000 regruta iz svake od tri tribe iz perioda ranog kraljevstva. Do kraja V veka p. n. e.. legije su brojale do 6.000 ljudi, ali Polibije, pišući oko 150. p. n. e., obezbeđuje najraniji detaljan opis legijskih struktura i, najverovatnije, je mislio na vojsku posle rata protiv Hanibala. Veličina legije je varirala između 4.200 i 5.000 ljudi podeljenih u 30 manipula poređanih u 3 linije; dok su lako oklopljene jedinice – veliti, formirale zaklon, hastati (kopljanici) i principi (glavni ljudi), izabrani na osnovu godina i iskustva, raspoređeni u dva reda, praćeni najiskusnijim vojnicima (triariji ili ljudi trećeg reda). Legijama je podršku pružalo po 300 konjanika.
Od Gaja Marija do bitke kod Akcijuma
Gaju Mariju je pripisana promena u taktičkoj strukturi legija od manipula u kohorte, iako se u praksi ovaj pomak najverovatnije odvijao postupnije; bilo je 10 kohorti, a svaka se sastojala od 6 centurija od po 80 ljudi, jačajući snagu legije na 4.800 ljudi, iako je prva kohorta možda bila veća. Otprilike u ovo vreme je orao (aquila) usvojen kao simbol svake legije, personifikujući njeno permanentno postojanje. Veliti i legionarska konjica bili su zamenjeni specijalnim pomoćnim trupama koje su se sastoje od stranaca ili ljudi iz osvojenih zemalja.
Principat
Oktavijan Avgust je od preživelih legija iz perioda trijumvirata formirao stajaću, profesionalnu vojsku sa kojom je planirao da izađe u susret svim vojnim potrebama. 14. godine bilo je 25 legija u službi, povećavajući se tokom vladavine dinastije Severa do 33 legije. Svaka legija, organizovana u kohorte, sa 120 konjanika, uključujući oko 5.400 ljudi, imala je svoj broj i počasni naziv i njome su komandovali senatski legati legije, osim u Egiptu i kasnije u Mesopotamiji (anektiranoj 198. g.) gde su legije bile pod komandom konjaničkih prefekata. Legionari su bili regrutovani među rimskim građanima i, u sve većem broju, iz provincija, tako da je, do doba Hadrijana, malo Italijana služilo u legijama. Pored toga, težilo se tome da vojnici budu regrutovani lokalno, zato što su legijama bile potrebne stalne baze. Od kasnog I veka legionari su služili 25 godina i primali su platu od 1.200 sestercija. Plata je dopunjavana donacijama, a legionari su dobijali i godišnju platu i uživali razne pravne privilegije.
Dominat i pozno carstvo
Dioklecijan je podigao broj legija na, namanje 67, iako možda nisu zadržale svoj tradicionalni sastav. Pod Konstantinom I „Velikim“ mnoge su ostale a druge su bile osnovane, iako su one (legije) u kopnenoj vojsci brojale samo 1.000 ljudi i kojima su komandovali tribuni. Granične trupe su se sastojale delom od tradicionalnih legija, možda do polovine svoje uobičajene snage, a njima su komandovali prefekti.
Pojedinačne legije
Legio I : prvobitno formirana od strane Julija Cezara ili C. Vibusa Pansa Cetronianusa; služila je pod Oktavijanom od 41. godine n. e.; možda je legiji oduzet naziv “Augusta” pošto se osramotila u Španiji 19. godine n. e. Služila je na Rajni od oko 16. godine n. e. do 69. godine sa bazom u Ara Ubiorumu (današnji Keln) od 9. g, kasnije u Boni (današnji Bon); jedna od legija koje su učestvovale u Vitelijevom maršu na Rim; rasformirana 70. godine zbog saradnje sa pobunjenikom Julijem Civilom (lat. Iulius Civilis); možda su neki od njenih vojnika bili uključeni u VII legia Gemina; dobila je ime „Germanica“ zbog službe na Rajni .
Legio I Adiutrix (“Pomoćnik”): formirina je od strane Nerona 66. ili 67. godine od mornara u Mizenumu (lat. Misenum); kao formalnu legiju ju je organizovao Galba. Borila se kod Bedriakuma (lat. Bedriacum) – današnje Kremone za Otona, zarobivši orla XXI legije Rapax; Vitelije ju je poslao u Španiju. 70. godine prebačena je u Mogonciakum (lat. Mogontiacum) – [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji, a oko 86. godine u Panoniju. Verovatno je bila poslata u Meziju tokom Domicijanovih pohoda na Decebala, ali je do 97. godine. Brigeciu (lat. Brigetio) u Gornjoj Panoniji; Trajan joj je dodelio naziv „pia fidelis“ (“odana i verna”); učestvovala je u Dačkim ratovima i možda je ostala kao deo garnizona u Dakiji; verovatno je pratila Trajana u Parćanskom pohodu, a vratila se sa Hadrijanom na Dunav; od oko 120. godine bila je stacionirana u Brigeciu u Gornjoj Panoniji.
Legio I Italica: formirao ju je Neron od Italijana, verovatno 66. godine radi planirane Kaspijske ekspedicije. Poslata je u Galiju 69. g, stacionirana u Lugdunumu (današnji Lion); podržala je Vitelija u drugoj bici kod Bedriakuma; Vespazijan ju je poslao u Meziju; bila je stacionirana u Nove (lat. Novae) – [današnji Svištov, u Bugarskoj].
Legio I Macriana Liberatrix (“Makrijanova oslobodilačka”): formirao ju je L. Klodijus Maker 68. g, pobunjeni guverner rimske provincije Afrike; raspustio ju je Galba.
Legio I Minervia: formirao ju je Domicijan 83. godine sa nazivom Flavia Minerva (Srećna Minerva (Domicijan je posebno poštovao Minervu), od onda je stacionirana u Boni (današnji Bon) u Donjoj Germaniji. Naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) joj je dodeljen za lojalnost u ustanku L. Antonija Saturnina (lat. L. Antonius Saturninus), legata Gornje Germanije 89. godine. Učestvovala je u Trajanovim Dačkim ratovima i Parćanskom pohodu Lucija Vera (162 – 166. g. ).
Legio I Parthica (“Parćanska”): formirao ju je Septimije Sever pre 197. godine a ime je dobila u čast njegovog Parćanskog pohoda; bila je stacionirana u Mesopotaniji, u Singari.
Legio II Adiutrix (“Pomoćnik”): Vespazijan ju je prihvatio kao zvaničnu legiju od 7. marta 70. g, od kada je nosila naziv pia fidelis (“odana i verna”); najverovatnije se većinom sastojala od mornara koje je prvobitno regrutovao Neron iz flote u Mizenumu, a neke od njih je Vitelije poslao da se suprotstave Vespazijanovom napredovanju, ali su se predali kod Narnia. Borila se protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis) i pratila je Q. Petilliusa Cerialisa do Britanije 71. g; bazirana u Lindumu (današnji Linkoln) i na kraju, do vremena Agrikole, u Devi (današnji Čester). Premeštena je na Dunav oko 87. godine ili kasnije, poznato je da je bila na operacijama u Meziji do 92. g; posle toga je stacionirana u Akvinkumu (lat. Aquincum) (današnja Budimpešta) u Donjoj Panoniji, učestvujući u Trajanovoj invaziji na Dakiju; učestvovala je u Verovom Parćanskom pohodu (162 – 166. g.).
Legio II Augusta: moguće je da ju je osnovao C. Vibius Pansa 43. p. n. e.; Avgust ju je ponovo konstituisao, a po njemu je i dobila ime, možda zbog pobede; služila je u Španiji od 30. p. n. e., prebačena je u Germaniju posle 9. g; od 17. godine imala je bazu u Argentorateu (dan. Štrazburg); učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. g; od 74. do 75. g, a bila je za stalno stacionirana u Isci (današnji Kerlion).
Legio II Italica: sastavio ju je Marko Aurelije od italijanskih regruta oko 165. g, uskoro je postala Norikumski garnizon, stacioniran u Ločici, zatim u Albingu, a od Komodovih napredovanja u Lauriakumu (lat. Lauriacum, današnji Lorh, nem. Lorch). Bila je poznata kao Italica pia (“italijanska odana”) od svog osnivanja; između 192. i 200. godine zaslužila je i naziv fidelis (“verna”).
Legio II Parthica: osnovao ju je Septimije Sever pre 197. g; dobila je ime u čast Parćanskih pohoda; od oko 202. godine stacionirana je u Albanumu, 21 kilometara južno od Rima i bila je prva legija u carskom periodu koja je imala stalnu bazu u Italiji, gde je ostala do 312. godine. Putovala je na istok zbog Karakalinog Parćanskog rata; pod Elagabalom je imala imena pia fidelis felix aeterna (“odana, verna, srećna, večna”).
Legio II Traiana Fortis (“Trajnova hrabra”): formirao ju je Trajan, verovatno oko 105. godine i dao joj ime po samom sebi; to je druga legija koju je osnovao car. Kasnije je stacionirana u Siriji, a zatim je prebačena u Egipat oko 125. g, sa bazom u Nikopolisu (lat. Nicopolis), blizu Aleksandrije.
Legio III Augusta: verovatno ju je osnovao C. Vibius Pansa 43. p. n. e. ili Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e.; stacionirana u rimskoj provinciji Africi verovatno od 30. p. n. e. pa dalje, prvo u Amedari (lat. Ammaedara) – [današnja Haidra], zatim u Tevesteu (lat. Theveste) – [današnja Tebesa] pod Vespazijanom, i konačno (oko 98. godine najkasnije) u Lambesisu (lat. Lambaesis) – današnji Lambese; nosila je svoje ime od neke pobede pod Avgustom; raspustio ju je Gordijan III 238. godine zbog podrške pobunjenom legatu Kapelijanu (lat. Capellianus); Valerijan ju je ponovo konstituisao 253. g.
Legio III Cyrenaica: verovatno ju je osnovao Marko Emilije Lepid ili Marko Antonije pre 30. godine n. e.; bila je stacionirana u Egiptu za vreme ranog perioda Avgustove vladavine; ime je dobila po službi u Kireni. Pri smanjenju Egipatskog garnizona, bila je u bazi u Nikopolisu sa XXII legia Deiotariana; možda je privremeno bila u sastavu prvobitnog garnizona rimske provincije Arabije, anektirane 106. g, ali je uskoro možda bila zamenjena VI legia Ferrata; učestvovala je u Trajnovom Parćanskom ratu pre nego sto se vratila u Egipat (o čemu svedoči zimovnik iz 119. g.); zatim se preselila u Arabiju (potvrđeno je za godinu 140.), stacionirana je za stalno u Bostri.
Legio III Gallica: osnovao ju je Julije Cezar; kasnije se borila uz Marka Antonija na Istoku; naziv pokazuje da je služila u Galiji 48 – 42. godine n. e. Bila stacionirana u Siriji od 30. godine n. e., pa nadalje. Neron ju je prebacio u Meziju neposredno pre smrti; borila se za Vespazijana u drugoj bici kod Bedriakuma; 70. godine vratila se nazad u Siriju; ne zna se kada je tačno premeštena u bazu u Rafanei (lat. Raphanea), ostajući tamo tokom II veka. Kada je Septimije Sever podelio Siriju, sastavio je Feničanski garnizon; raspuštena je zbog pobune protiv Elagabala u zimu 218/219. g; Marko Aurelije Aleksandar Sever ponovo ju je oformio i premestio u Danabu, blizu Damaska.
Legio III Italica: sastavio ju je Marko Aurelije od italijanskih regruta oko 165. godine i stacionirao je za stalno u Reciji kod Kastra Regina (lat. Castra Regina) – [dan. Regenzburg]; neko vreme nakon svog formiranja nosila je naziv concors (“ujedinjeni”).
Legio III Parthica: formirao ju je Seprimije Sever pre 197. godine. Dobila je ime u čast njegovog Parćanskog pohoda; imala je bazu u Mesopotamiji, verovatno u Rezeneu (lat. Rhesaenae).
Legio IV Flavia Felix (“Flavian srećni”’): Vespazijan ju je, od bivše Macedonice ponovo konstituisao 70. godine i stacionirao je kod Burnuma u Dalmaciji; prebačena u Gornju Meziju oko 86. godine stacionirana verovatno kod Singidunuma (Beograd) od oko 86. do 101/102. godine. Učestvovala je u Trajanovim Dačkim ratovima; bila je deo Dakijskog garnizona, sa privremenom bazom u Sarmizegetuzi Ulpiji (lat. Sarmizegethusa Ulpia), pre povratka u Meziju, verovatno u vreme rane vladavine Hadrijana, sa stalnom bazu u Singidunimu.
Legio IV Macedonica: sastavio ju je Julije Cezar 48. p. n. e. priključena je Oktavijanu Avgustu; naziv ukazuje na raniju službu u Makedoniji; smeštena u Španiji kod današnjeg Herera de Pisuerga od 30. godine p. n. e. do oko 43. godine. Premeštena je u Gornju Germaniju verovatno da zameni XIV legiju Gemina kod Mogonciakuma (lat. Mogontiacum) – [današnji Majnc]. Podržala je Vitelija, a jedan njen deo se borio kod Bedriacuma; ostatak legije se predao Juliju Civilu (lat. Iulius Civilis), a kasnije je raspustioo Vespazijan.
Legio IV Scythica: moguće da ju je osnovao Marko Antonije pre 30. p. n. e. Od 30. godine pa nadalje je služila u Makedoniji, i možda je dobila svoj naziv po svom pohodu protiv Skita 29 – 27. godine p. n. e.; od 9. godine bila je deo Mezijskog garnizona; za stalno je prebačena u Siriju 56/57. g; imala je bazu u Zeugmi od Vespazijanove vladavine.
Legio V Aludae (“Ćubasta ševa”): formirao ju je Julije Cezar 52. p. n. e. i to od stanovništva Transalpske Galije; njen naziv slavi krestu od ptičijeg perja koju su imali na šlemovima; ponovo ju je formirao Marko Antonije 44. p. n. e. a sastavni deo vojske Oktavijana Avgusta postala je posle bitke kod Akciuma. Bila je u Španiji od 30 – 19. g?. p. n. e., a zatim je premeštena na granicu na Rajni; izgubila je svog orla u Galiji (o čemu nam svedoči delo Veleja Paterkula 2.97), 17. godine p. n. e.; od 14. godine je bila stacionirana u Veteri (današnji Ksanten) u Donjoj Germaniji. Podržala je Vitelija, boreći se u obe bitke kod Bedriakuma; verovatno ju je Vespazijan prebacio u Meziju, iako je možda tada bila raspuštena; ako je preživela, bile je uništena, verovatno pod Domicijanom na Dunavu, oko 85 – 86. g.
Legio V Macedonica: osnovao ju je C. Vibius Pansa 43. p. n. e. ili verovatno Oktavijan Avgust 41/40. godine p. n. e.; služila je u Makedoniji od 30. p. n. e. do 6. g, po čemu je i dobila naziv, a zatim je prebačena u Meziju; posle 45. godine bila je stacionirana u Eskusu (lat. Oescus); poslata je u Jermeniju 61/62. g, kasnije je služila pod Vespazijanom u Jevrejskom ratu. Prebačena je nazad u Eskus 71. godine i ostala je tamo kao deo garnizona Donje Mezije u podeli provincije 86. godine. Tokom ili posle Trajanovih Dačkih ratova premeštena je u Tremzis (lat. Troesmis). Posle učestvovanja u Parćanskom ratu Lucija Vera (162-166. g), bila je prebačena u Potiasu (lat. Potaissa) u Dakiji 167. ili 168. godine. Kada je Dakija severno od Dunava bila napuštena 274/275. godine vratila se u Eskus kao garnizon novoosnovane provincije „Priobalne Dakije“ (lat. Dacia Ripensis).
Legio VI Ferrata (“Gvozdeno odelo ili gvozdeno obučeni”): osnovao ju je Julije Cezar 52. p. n. e. u Cisalpinskoj Galiji; ponovo je formirao Marko Emilije Lepid 44. godine p. n. e., a uzeo ju je Marko Antonije 43. godine. Bila je spojena sa Oktavijanovom vojskom i od tada stacionirana u Siriji, možda kod Rafanee; bila je deo Vespazijanove vojske u maršu na Italiju 69. g, ali se uskoro vratila. Od 72. godine je verovatno bila stacionirana u Samosati. Postala je garnizon nove rimske provincije Arabija jedno vreme, možda zemenjujući III legiju Cyrenaica. Kasnije je bila prebačena u Kaparkotnu (lat. Caparcotna) u Judeji, postajući deo garnizona nove provincije Sirija Palestina. Dobila je naziv fidelis constans (“odana i postojana”) zato sto je podržala Septimija Severa protiv pobunjenog legata Sirije C. Pescenija Nigera 193 – 197. g.; možda je prebačena u provinciju Siriju Fenikiju pod Aleksandrom Severom.
Legio VI Victrix (“Pobednička”): osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40?. g. p. n. e.. Bila je u Španiji od 30. godine p. n. e. do 69. g. 69/70. godine prebačena na rajnsku granicu gde je ponovo izgradila i zauzela logor Novezium (lat. Novaesium) – [današnji Neus, nem. Neuss] u Donjoj Germaniji. Za odanost u pobuni L. Antonija Saturnina 89. g. Domicijan joj je dodelio naziv pia fidelis Domintiana (“Domincijanova odana i verna”). Do 105. godine stacionarana je u Veteri, a zatim prebačena u Britaniju, verovatno 122. godine. Za stalno stacionirana u Ebiracumu (današnji Jork).
Legio VII: osnovana je 59. godine p. n. e. ili ranije, a ponovo ju je formirao Oktavijan Avgust 44. p. n. e. Verovatno je služila na Balkanu i od 9. godine je bila deo garnizona rimske provincije Dalmacije, sa bazom u Tiluriumu – dan. Gardun, kod Trilja). Dodeljen joj je naziv Claudia pia fidelis (“Klaudijeva odana i verna”) za odanost tokom pobune L. Aruntiusa Kamilusa Scribonianusa, guvernera Dalmacije, 42. godine. Prebačena je u Meziju verovatno 56/57. godine sa bazom u Viminaciumu (današnji Kostolac) od Vespazijanovog vremena, pa na dalje. Podržavala je Vespazijana i borila se u drugoj bici kod Bedriakuma.
Legio VII Hispana (“Španska”): osnovao ju je Galba u Španiji, pa je dobila nadimak Galbiana (o tome nam svedoči Gaj Kornelije Tacit u svom delu „Istorije“, 2.86). Pratila je Galbu u Rim, a kasnije se borila za Vespazijana. Ponovo je formirana 70. godine i moguće da je u njoj bilo vojnika iz I legije. Dobila je ime Gemina (“blizanakinja”) i naziv felix (“srećna”) moguće zbog istaknute službe u Gornjoj Germaniji 72/73. godine. Do kraja 74. godine poslata je nazad u Španiju, verovatno u Legio (današnji grad Leon), koji je postao njena stalna baza. Pod Septimijem Severom legija je imala nazive: Gemina pia felix (“bliznakinja, odana i srećna”), verovatno zbog odanosti protiv Klodija Septimija Albina, pobunjenog legata Britanije 193 – 197. g.
Legio VIII Augusta: osnovana je 59. godine p. n. e. ili ranije, a ponovo ju je formirao Oktavijan Avgust 44. p. n. e. Od 30. godine p. n. e. služila je na Balkanu i posle 9. godine stacionirana je u Petoviju (lat. Poetovio) – [današnji Ptuj] u Gornjoj Panoniji. Nosila je svoj naziv od neke pobede izvojevana za vreme Oktavijan AvgustOktavijana Avgusta. 45/46. godine bila je prebačena u Meziju, sa bazom u Nove (lat. Noveae) – [današnji Svištov]. Premeštena je u Gornju Germaniju 70. godine i stacionirana u Argentorateu (dan. Štrazburg).
Legio IX Hispana (“Španska”): verovatno je potekla od Cezarove IX legije raspuštene 46/45. p. n. e. ili ju je, moguće, osnovao Oktavijan 41/40. p. n. e. Dobila je ime zbog službe u Španiji (30 – 19?g. p. n. e.); prebačena je u Ilirik, a posle 9. godine služi u Panoniji, možda kod Siscie (lat. Siscia) – [dan. Sisak]. Bile je poznata kao Macedonica u periodu ranog Carstva zbog svoje službe na Balkanu. Bila je privremeno prebačena u rimsku provinciju Afriku, od 20 – 24. godine radi učešća u ratu protiv Takfarijana. Učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. godine. Kasnije je stacionirana u Lindumu (današnji Linkoln). Pretrpela je velike gubitke u Boudikinom ustanku 60 – 61. g.. Pod Vespazijanom, oko 71. godine prebačena je u Eburakum (lat. Eburacum) – [današnji Jork]. Poslednji put se oprobala u Britaniji 108. godine i kasnije je njenu bazu u Jorku zauzela VI legija Victrix. Legija verovatno nije izgubljena u Britaniji, već je bila premeštena na neko drugo mesto, služeći najmanje do srednjih 120-tih godina (po podacima o karijerama senatskih oficira). Postoje nagoveštaji da je nestala u Jevrejskoj pobuni, 132 – 135. godine ili u Parćanskom ratu, 161. g, ali su to samo nagađanja.
Legio X Fretensis (dobila je ime ili od reči fretum [morski tesnac, prim. prev.] ili po kanalu između Italije i Sicilije, sugerišući učešće u pomorskim bitkama): Osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40?g. p. n. e.. Služila je u Makedoniji posle 30. p. n. e. i najkasnije do 14. godine bila je u Siriji. 17. godine imala je bazu u Kirhusu (lat. Cyrrhus), a kasnije u Zegumi. 66. godine poslana je da se bori u Jevrejskom ratu, učestvovala je u opsadama Jerusalima i Masade. Od onda je stacionirana u Jerusalimu. U drugoj polovini III veka premeštena je u Aleu na Crvenom moru.
Legio X Gemina (“Bliznakinja”): osnovana je 59. godine ili ranije. Obnovio ju je Marko Emilije Lepid 44. p. n. e., a preuzeo ju je Marko Antonije 43. p. n. e. Kao naslednica Cezarove X legije bila je priključena Oktavijanovoj armiji posle bitke kod Akciuma. Tada je u njoj možda bilo trupa iz drugih legija. Od 30. p. n. e. stacionirana je u Španiji, verovatno kod Petavoniuma (dan. Rosinos de Vidriales). Prebačena je u Karnuntum (lat. Carnuntum), u Gornju Panoniju, 63. godine da bi bila vraćena u Španiju 68. godine. Premeštena je u Donju Germaniju 70. godine stacioniravši se u Noviomaguzu (lat. Noviomagus) – [dan. Nijmegen, hol. Niwmegen]. Dobila je naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) za lojalnost u ustanku L. Antonije Saturnin 89. godine. Prebačena je u Donju Panoniju oko 103. godine i bila je, prvo u Akvinkumu (lat. Aquincum) – [današnja Budimpešta], a potom Vindoboni (današnji Beč).
Legio XI: nije moguće tačno utvrditi njeno poreklo, a verovatno da je potekla od Cezarove XI legije, osnovane 58. p. n. e., ali je možda i novoformirana Oktavijanova legija iz 41/40. p. n. e. Posle službe na Balkanu od 9. godine stacionirana je u rimskoj provinciji Dalmaciji, kod Burnuma – (dan. Ivoševci, kod Kistanje). Dobila je naziv Claudia pia fidelis (“Klaudijeva odana i verna”) za lojalnost tokom pobune L. Arunitiusa Kamillusa Skribonianusa, guvernera Dalmacije, 42. godine. Podržavala je Vespazijana u drugoj bici kod Bedriakuma. 70. godine poslana je u Gornju Germaniju da pomogne da se uguši ustanak Julija Civila (lat. Iulius Civilis); imala je bazu kod Vindonise (lat. Vindonissa) – [dananašnji Vindih, nem. Windich]. Premeštena je u Gornju Panoniju oko 101. godine i stacionirana kod Brigecia (lat. Brigetio). Kasnije je prebačena u Donju Meziju, sa bazom u Durostorumu (današnja Silistrija, u Bugarskoj).
Legio XII Fluminata (“Naoružana gromovima”): ona je verovatno potekla od XII legije, koju je osnovao Julije Cezar 58. p. n. e. Obnovljena je 44/43. p. n. e. i služila je sa Markom Antonijem na Istoku. Oktavijan Avgust ju je verovatno poslao u Egipat. Do kraja njegove vladavine bila je u Siriji. Služila je sa L. Cesenniusom Petusom u Jermeniji, ali se osramotila predajom kod Randenie (lat. Rhandeia) i vraćena je u Siriju. Jedno vreme imala je bazu u Rafaneu; borila se u Jevrejskom ratu i možda je privremeno izgubila svog orla u povlačenju Cestija Gala, legata Sirije, iz Jerusalima 66. g. 70. godine je prebačena u rimsku provinciju Kapadokiju (lat. Cappadocia), a baza joj je bila u Malitenu. Priča o neobičnoj oluji, ako je istinita, koja je, navodno, spasla dvanaestu legiju u vreme pohoda Marka Aurelija na Kvade 172. godine odnosi se na odred legije. Dobila je naziv certa constans (“čvrsta i postojana”) od Marka Aurelija za odanost u pobuni legata u Siriji, Avidija Kasija 175 – 176. godine, inače zaslužnog za gušenje seljačkog ustanka u Egiptu, tzv. ustanka ‘Bukola’ 172. g.
Legio XIII Gemina (“Bliznakinja”): ne zna joj se poreklo. Možda je potekla od Cezarove XIII legije, osnovane 57. p. n. e. ili ju je oformio Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. i spojio je sa nekom drugom legijom posle bitka kod Akcijuma. Služila je u Iliriku u periodu ranog carstva. Posle 9. godine preselila se na Rajnu, a potom je bila kod Vindonise (lat. Vindonissa) – [današnji Vindih, nem. Widisch] u Gornjoj Germaniji. Prebačena je u Gornju Panoniju oko 45. godine sa bazom u Petoviju (lat.Poetoviu) – [današnji Ptuj]. Verovatno ju je Domicijan preselio u Vindobonu (današnji Beč). Učestvovala je u Trajanovom Drugom dačkom ratu, a verovatno i u Prvom, postajući deo prvog dačkog garnizona, sa stalnom bazom u Apulumu. Kada je Dakija preko Dunava napuštena 274/275. godine ova legija je prebačena u Raciariu (lat. Ratiaria) u novoj provinciji „Priobalna Dakija“ (lat. Dacia Ripensis ).
Legio XIV Gemina (“Bliznakinja”): ni njoj nije određeno poreklo. Možda je potekla od Cezarove XIV legije, osnovane 53. p. n. e. ili je novooformljena legija Oktavijana Avgusta iz 41/40. godine p. n. e. Moguće je da je posle Akciuma bila spojena sa nekom drugom legijom. Tokom ranog Carstva služila je u Iliriku, a od 9. godine kod Mogonciakuma (lat. Mogontiacuma) – [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji. Učestvovala je u Klaudijevoj invaziji na Britaniju 43. godine. Kasnije joj je baza bila kod Virokoniuma (lat. Viroconium) – [današnji Rokseter, eng. Wroxeter]. Naziv martia victrix (“ratoborna i pobednička”) dobila je pošto je porazila Boudiku 60 – 61. godine. Ponovo ju je oformio Neron 67. godine za nameravani pohod na Istok. Vitelije ju je vratio nazad u Britaniju, a 70. godine prebačena je na Rajnu zbog akcije protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis), stacionirana kod Majnca. Pošto je podržala L. Antonija Saturnina 89. godine preseljana je na Dunava 92/93. godine i to moguće blizu Murse (tada u Gornjoj Meziji). Oko 101. godine prebačena je do Vindobone (današnji Beč) u Gornjoj Panoniji. Jedan njen deo učestvovao je u Dačkim ratovima, i do 114. godine legija je imala bazu u Karnuntumu (lat. Carnuntum) u Gornjoj Panoniji.
Legio XV Apollinaris (“Apolonova”): formirao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. ili ranije. Služila je u Iliriku u doba ranog Carstva, a posle 9. godine u Panoniji, moguće sa bazom u Emoni, a potom u Savarii. Bila je stacionirana u Karnuntumu (lat. Carnuntum), možda u vreme rane vladavine Tiberija, ali sigurno najkasnije do Klaudijevog doba. Zbog pohoda Cn. Domitiusa Korbuloa premeštena je na Istok 63. godine i borila se u Jevrejskom ratu (66 – 70. g). Vratila se u Karnuntum 71. godine. Jedan njen deo je učestvovao u Trajanovim Dačkim ratovima, a zatim je legija verovatno prebačena na Istok zbog carevih Parćanskih pohoda. Posle 117. godine bila je stacionirana u Satali u rimskoj provinciji Kapadokiji.
Legio XVI: oformio ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e. Bila je na rajnskoj granici od 30. p. n. e., pa nadalje. Nosila je naziv Gallica zbog službe u Galiji; vreme te službe nije određeno. Posle 9. godine stacionirana je u Mogonciakumu (lat. Mogontiacum) – [današnji Majnc] u Gornjoj Germaniji. Klaudije ju je prebacio u Novezium (lat. Novaesium) – [današnji Neus, nem. Neuss] u Donjoj Germaniji. Deo legije je učestvovao u Vitelijevoj invaziji na Italiju. Ostatak vojske je osramoćen predajom Juliju Civilu (lat. Iulius Civilis) i legiju je potom raspustio Vespazijan, koji ju je ponovo osnovao kao XVI legiju Flavia Firma.
Legio XVI Flavia Firma (“Flavijanova postojana”): Vespazijan je novooformljenu legiju poslao na Istok i služila je u Siriji 75. godine. Kasnije je premeštena u Satalu u Kapadokiji. Trajno je stacionirana u Sirija|Siriji, kod Samosate posle Trajanovog Parćanskog rata.
Legio XVII, XVIII i XIX: osnovao ih je Oktavijan Avgust, moguće 41/40. p. n. e., iako nema podataka o njihovim aktivnostima tokom građanskih ratova. Verovatno su bile stacionirane na Rajni od 30. p. n. e., pa nadalje. Sve su uništene 9. g. (iako XVII legija nije posebno pomenuta) u vojnoj katastrofi u Teutoburškoj šumi; njihov zapovednik, Publije Kvincilije Var (lat.. Publius Quintilius Varus), je izvršio samoubistvo. Brojevi ovih legija nisu više korišćeni, iako je orao XIX i još jedne legije bio povraćen tokom Germanikovog pohoda (15 – 16. g.), a jedan preostali je vraćen 42. g. (o time nas izveštavaju Tacit u svojim „Analima“. 1.60, 2.25; i Dion Kasije 60.8).
Legio XX Valeria Victrix: formirao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e., ali je moguće da je osnovana i posle Akciuma. Bila je u Španiji 30–20?g. p. n. e., a zatim u Iliriku kod Burnuma – (današnji Ivaševci, kod Kistanja) sve do 9. godine. Prebačena je u Ara Ubiorum (dan. Keln) u Donjoj Germaniji. Prebačena je u Novezium (lat. Novesium) – [današnji Neus, nem. Neuss] tokom Tiberijeve vladavine, učestvovala je u invaziji na Britaniju 43. godine. Prvu bazu je imala u Kamulodunumu (lat. Camulodunumu) – [dan. Kolčester], a od 49. godine blizu današnjeg Gloučestera (lat. Gelvum). Odigrala je vrlo važnu ulogu u pohodima Gneja Julija Agrikole i možda je gradila tvrđavu Inčtutil (eng. Inchtuthil) od oko 83 do 87. godine. Pri povlačenju II legije Adiutrix iz Britanije, Inčtutil je bio evakuisan i Valeria Victrix je bila stacionirana kod Deve (današnji Čester, eng. Chester). Ime ove legije možda može da se prevede kao “vredna pobednička” zbog njene uloge u porazu Boudike od 60 – 61. g.
Legio XXI Rapax (“Predatorska”): osnovao ju je Oktavijan Avgust 41/40. p. n. e., ali je moguće da je formirana i posle Akciuma; možda je imala bazu u Reciji u doba ranog Carstva. Posle 9. godine prebačena je u Veteru (današnji Ksanten) u Donjoj Germaniji, a u Vindonisu (lat. Vindoniss) – [današnji Vindih, nem. Windisch] u Gornjoj Germaniji oko 46. godine. Učestvovala je u Vitelijevoj invaziji na Italiju, kada joj je I legija Adiutrix zarobila orla, a zatim se borila protiv Julija Civila (lat. Iulius Civilis) 70. g, pre zauzimanja svog mesta u Boni (današnji Bon) u Donjoj Germaniji. Prebačena je Mogonciakum (lat.Mogontiacum ) – [današnji Majnc], u Gornjoj Germnaiji 83. godine. Pošto je podržala L. Antonija Saturnina 89. g, poslata su je na Dunav; posle toga je uništena, verovatno u borbi protiv Sarmata 92. g.
Legio XXII Deiotariana: formirao ju je kralj Dejotarijus od Galatije. Obučavana je i opremljena po rimskom modelu. Oktavijan Avgust ju je priključio rimskoj vojsci, verovatno pre 25. p. n. e. i bila je stacionirana u Egiptu, kod Nikopolisa. Sudbina ove legije je nejasna; možda je uništena u Jevrejskom ustanku od 132 – 135. g.
Legio XXII Primigenia (“Prvorođena”): nastala je zajedno sa XV legijom Primigenia i bila je stacionirana kod Mogonciakuma (lat.Mogontiacum ) – [današnji Majnc], u Gornjoj Germaniji oko 43. godine. Pratila je Vitelija u njegovom maršu na Rim; na kraće vreme je bila prebačena u Karnuntum (lat. Carnuntum), i do 71. godine je na novoj poziciji kod Vetere (dan. Ksanten) u Donjoj Germaniji. Dobila je naziv pia fidelis Domitiana (“Domicijanova odana i verna”) za lojalnost pokazanu 89. i 92/93. godine. Pri prebacivanju XIV legije Gemina na Dunav,, XXII legija Primigenia je bila premeštena u Majnc.
Legio XXX Ulpia Victrix (“Ulpijanova pobednička”): osnovao ju je Trajan i dao joj ime po sebi (Marko Ulpije Trajan) oko 105. g; njen broj pokazuje da je bila trideseta legija u vojsci. Bila je stacionirana u Brigeciu (lat. Brigetio) u Gornjoj Panoniji. Učestvovala je u Drugom dačkom ratu pre 122. godine kada je bila prebačena u Veteru (dan. Ksanten) u Donjoj Germaniji – tada je VI legija Victrix bila poslana u Britaniju.
Pretorijanska garda
Pretorijanska garda ili pretorijanci (lat. praetoriani) su predstavljali odred telesne garde careva Rimskog carstva. Pretorijanci su bili naslednici gardista koje su u ratno vreme štitile rimske vojskovođe u vreme Rimske republike počev od članova porodice Scipiona od oko 275. p. n. e. Pretorijansku gardu je osnovao prvi rimski car Avgust 27. p. n. e., a raspustio ju je Konstantin Veliki 312. godine.
Istorija
Naziv pretorijanci potiče od latinske reči praetorium kojom je označavan šator rimskih vojskovođa, naročito pretora koji su magistrati sa imperijumom bili ovlašćeni da komanduju vojskom. Od 3. veka p. n. e. rimske vojskovođe su imali pravo da u ratno vreme među vojnicima izaberu sebi gardiste koji bi potom čuvali njihov šator i ličnost. Ovakav odred se nazivao pretorijanska kohorta (cohors praetoria) i sastojao se i od pešaka i od konjice. Kohorta je pratila istaknute rimske državnike i vojskovođe poput Cezara, Marka Antonija i Oktavijana (budućeg cara Avgusta). Već je Cezar 61. godine p. n. e. osnovao elitnu Legiju X Konjaničku (Legio X Equestris) koju je uspešno koristio tokom ratova sa Galima i u toku građanskog rata protiv Pompeja. Nakon pobede nad Antonijem, Oktavijan je uvideo da se stajaći elitni odred može upotrebiti ne samo u ratno, već i u mirnodopsko vreme u političke svrhe.
Počeci
Avgust je 27. godine p. n. e. formirao Pretorijansku gardu od probranih vojnika izabranih iz pograničnih legija. Prvi rimski car je legije razmestio na granice carstva i zadržao je kontrolu nad tkz carskim provincijama tj. provincijama u kojima je bila razmeštena vojska. Na taj način centralne oblasti carstva su dobrim delom demilitarizovane, a u Italiji južno od rečice Rubikon, drevnom središtu carstva, pretorijanci su predstavljali jedinu oružanu formaciju. Avgust je želeo da zadrži privid starog republikanskog uređenja tako da je regrutovao svega devet kohorti koje su se sastojale od po 500 ljudi. Od devet kohorti, u samom Rimu su istovremeno na dužnosti boravile svega tri. Sem kohorti, ustrojeno je i nekoliko konjaničkih jedinica turmi (turma) koje su brojale po 30 vojnika. Tri pretorijanske kohorte su u Avgustovo vreme čuvale carsku palatu i patrolirale u blizini važnih javnih zdanja. Ostale jedinice su bile poslate u okolne italske gradove i samim tim odvojene kohorte nisu predstavljale opasnost po bezbednost vladara. Organizacija i komanda su zatim unapređene 2. godine p. n. e. imenovanjem dvojice zapovednika garde koji su nosili titulu pretorijanskog prefekta. U Avgustovom sistemu, car tj monarh je formalno bio princeps, prvi među jednakima i zbog toga su neke od ključnih pozicija u novom poretku poverene ne senatorima, koji su po poreklu, uticaju i bogatstvu mogli pretendovati na carski položaj, već osobama iz konjaničkog staleža. Takav je bio slučaj i sa pretorijanskim prefektima.
Avgustova smrt 19. avgusta 14. godine je pretsavljala prvu i jedinu priliku u kojoj je garda ostala po strani od smene na prestolu. Od tada pa nadalje, garda je neretko delovala u skladu sa sopstvenim interesima. Avgustov posinak Tiberije je 15. godine postavio za jedinog prefekta pretorijanaca ambicioznog Lucija Elija Sejana. Tiberije je imao brojne sukobe sa jogunastim senatom i osudio je nekoliko senatora za uvredu carskog veličanstva. Samim tim, bilo mu je potrebno oslanjanje na golu silu tako da je 17. ili 18. godine povećao broj pretorijanaca sa 500 na 1000 po kohorti. Garda, koja je sada brojala 9000 ljudi, je dovedena 23. godine u Rim i smeštena u naročito izgrađen Pretorijanski logor (Castra Praetoria). Tiberije se najposle povukao na ostrvo Kapri odakle je upravljao Carstvom preko Sejana. Po istoričaru Tacitu Sejan je ubrzo postao pravi vladar carstva i sproveo je pravu strahovladu. Najzad, Tiberije je 31. godine uklonio Sejana uz pomoć Makrona, prefekta vigila, odreda gradske milicije i vatrogasaca. Garda je prihvatila da žrtvuje svog zapovednika zarad carevog dara u novcu (donativum), a Makron je zatim nasledio Sejana na položaju pretorijanskog prefekta. Po glasinama sačuvanim kod rimskog biografa Svetonija, Makron je 37. udavio jastukom starog Tiberija kako bi omogućio dolazak na presto svom štićeniku Kaliguli.
Uloga u političkim prevratima
Trajno premeštanje garde u Rim imalo je za posledicu da su sada pretorijanci postali važan faktor u smenjivanju i postavljanju careva. Već 41. godine, jedan od oficira garde Kasije Hereja je imao vodeću ulogu u atentatu na cara Kaligulu. Zavera koja je ispletena tom prilikom uključivala je i jedan broj senatora, ali su gardisti bili ti koji su izveli uklanjanje cara, njegove supruge i ćerke. Po sačuvanoj tradiciji, pretorijanci su tada izvikali za cara Kaligulinog strica Klaudija koji se, preplašen događajima, krio iza zavesa u carskoj palati. Pokazalo se da je uticaj garde bio toliko snažan da je senat spremno prihvatio Klaudija kao novog cara.
Sledeći period u toku koga je garda igrala važnu ulogu bio je Neronov pad 68. godine i događaji tokom tzv. Godine četiri cara. Kada je senat 68. godine proglasio Nerona za javnog neprijatelja pretorijanci su potplaćeni zahvaljujući posredovanju jednog od njihovih prefekata Nimfidija Sabina. Neron je napušten od pretorijanaca koji su sada prihvatili Galbu za cara nadajući se novim darovima. Međutim, ubrzo se pokazalo da Galba nema namere da isplati novac koji su unapred obećale njegove pristalice. Podršku pretorijanaca je zadobio darežljiviji kandidat, Oton, koga su pretorijanci proglasili za novog cara dok je stari i škrti Galba brutalno iskasapljen sa svojim najbližim sledbenicima. U svojim Istorijama istoričar Tacit je zapisao kako je sada postalo jasno da vojska ima glavnu ulogu u postavljanju careva tako da su umesto prestoničkih pretorijanaca sada pogranične legije počele da diktiraju Rimu svoj izbor kandidata. Kandidat rajnskih legija Vitelije je najposle porazio Otona nedaleko od Kremone u proleće 69. godine. Pretorijanci su se hrabro borili na Otonovoj strani ali kada je postalo jasno da je bitka izgubljena Oton je izvršio samoubistvo. Vitelije je raspustio dotadašnju gardu, a zatim je proširio na ukupno 16 kohorti i popunio ih vojnicima iz njemu lojalnih jedinica. Najzad, politička kriza je okončana 21. decembra 69. kada je favorit istočnih i balkanskih legija Vespazijan prihvaćen za cara nakon što su njegovi vojnici potukli i ubili Vitelija.
Vespazijan je ponovo sveo brojnost garde na 9 kohorti, a poverljivi položaj pretorijanskog prefekta je 72. godine poverio rođenom sinu Titu. Titov brat Domicijan zaokružio je kasnije pretorijansku gardu na ukupno deset kohorti. Ipak, mada je garda bila lojalna neomiljenom caru tokom njegove vlade, Domicijan je septembra 96. stradao u zaveri u kojoj su se udružili i senatori i vojnici garde. Glavnina garde kao i visoki vojni krugovi su i dalje ostali verni uspomeni na Domicijana. Njegov naslednik, stari i bezdetni senator Nerva nije imao dovoljno autoriteta da obuzda soldatesku. Pretorijanski prefekt Kasperije Elijan je sa svojim ljudima oktobra 97. opseo carsku palatu na rimskom bregu Palatinu i uzeo cara za taoca. Nerva je morao da odobri kažnjavanje Domicijanovih ubica i čak da se javnim govorom zahvali pretorijancima na njihovoj pobuni koja je pomogla izvršenje pravde. Čitav incindent je uticao na Nervu da ojača svoj položaj adopcijom iskusnog i omiljenog vojskovođe Trajana koji ga je bez potresa nasledio 98. godine. Nakon toga, Trajan je pogubio Kasperija Elijana i otpočeo sa novom tradicijom: poveo je pretorijance sa sobom u Dačke ratove. Tokom 2. veka pretorijanci su često pratili careve tokom njihovih vojnih pohoda. Garda je time uzela učešća u pravim ratnim zadacima tokom Trajanovih ratova protiv Dačana i Parćana, kao i tokom Markomanskih ratova koje je Marko Aurelije vodio na gornjem Dunavu. Ratovi protiv Markomana su po mnogo čemu predstavljali novinu u pogledu ratova koje je carstvo dotada vodilo, između ostalog i po tome što su dvojica pretorijanskih prefekata izgubili život u direktnoj borbi sa varvarima.
Sa ubistvom Komoda, poslednjeg u nizu careva iz dinastije Antonina, 193. godine počinje dugi period političke nestabilnosti. Car je ubijen u dvorskoj zaveri, ali su pretorijanci bili ti koji su pokušali da izvuku korist i nametnu se za odlučujući faktor u postavljanju careva. Komodov naslednik Pertinaks morao je da stavi na aukciju ličnu imovinu svog prethodnika kako bi isplatio gardistima dar u novcu (donativum) koji su iznudili. Najzad, pošto car nije uspeo da isplati drugu polovinu obećane sume, 28. marta 193. godine oko 300 pretorijanaca je provalilo u palatu. Prisutni gardisti i dvorani im nisu pružili otpor i Pertinaks je ubijen u toku govora kojim je pokušao da ih pridobije. Nakon ovog atentata, u pretorijanski logor su pohrlila dvojica novih pretendenata na presto gradski prefekt Tit Flavije Sulpicijan i prebogati senator Didije Julijan. Pretorijanci su bukvalno organizovali aukciju i najposle su presto prodali Didiju Julijanu koji im je zauzvrat obećao 25 000 sestercija (srebrnjaka) po čoveku. Slično događajima iz 69. godine i ovoga puta se pokazalo da u postavljanju i svrgavanju careva pogranične legije imaju zadnju reč. Kandidat panonskih legija Septimije Sever je ubrzo umarširao u Italiju i 1. juna 193., posle vlade od svega 66 dana, pogubio Didija Julijana. Sever je takođe naredio pretorijancima da ga u kompletnom sastavu i pod oružjem sačekaju na ulazu u Rim, a zatim ih je opkolio, razoružao i raspustio. Nakon toga car koji je odlično poznavao moć vojske je uvrstio u pretorijansku gardu sebi lojalne vojnike iz balkanskih legija.
Pretorijanska garda ili pretorijanci (lat. praetoriani) su predstavljali odred telesne garde careva Rimskog carstva. Pretorijanci su bili naslednici gardista koje su u ratno vreme štitile rimske vojskovođe u vreme Rimske republike počev od članova porodice Scipiona od oko 275. p. n. e. Pretorijansku gardu je osnovao prvi rimski car Avgust 27. p. n. e., a raspustio ju je Konstantin Veliki 312. godine.
Istorija
Naziv pretorijanci potiče od latinske reči praetorium kojom je označavan šator rimskih vojskovođa, naročito pretora koji su magistrati sa imperijumom bili ovlašćeni da komanduju vojskom. Od 3. veka p. n. e. rimske vojskovođe su imali pravo da u ratno vreme među vojnicima izaberu sebi gardiste koji bi potom čuvali njihov šator i ličnost. Ovakav odred se nazivao pretorijanska kohorta (cohors praetoria) i sastojao se i od pešaka i od konjice. Kohorta je pratila istaknute rimske državnike i vojskovođe poput Cezara, Marka Antonija i Oktavijana (budućeg cara Avgusta). Već je Cezar 61. godine p. n. e. osnovao elitnu Legiju X Konjaničku (Legio X Equestris) koju je uspešno koristio tokom ratova sa Galima i u toku građanskog rata protiv Pompeja. Nakon pobede nad Antonijem, Oktavijan je uvideo da se stajaći elitni odred može upotrebiti ne samo u ratno, već i u mirnodopsko vreme u političke svrhe.
Počeci
Avgust je 27. godine p. n. e. formirao Pretorijansku gardu od probranih vojnika izabranih iz pograničnih legija. Prvi rimski car je legije razmestio na granice carstva i zadržao je kontrolu nad tkz carskim provincijama tj. provincijama u kojima je bila razmeštena vojska. Na taj način centralne oblasti carstva su dobrim delom demilitarizovane, a u Italiji južno od rečice Rubikon, drevnom središtu carstva, pretorijanci su predstavljali jedinu oružanu formaciju. Avgust je želeo da zadrži privid starog republikanskog uređenja tako da je regrutovao svega devet kohorti koje su se sastojale od po 500 ljudi. Od devet kohorti, u samom Rimu su istovremeno na dužnosti boravile svega tri. Sem kohorti, ustrojeno je i nekoliko konjaničkih jedinica turmi (turma) koje su brojale po 30 vojnika. Tri pretorijanske kohorte su u Avgustovo vreme čuvale carsku palatu i patrolirale u blizini važnih javnih zdanja. Ostale jedinice su bile poslate u okolne italske gradove i samim tim odvojene kohorte nisu predstavljale opasnost po bezbednost vladara. Organizacija i komanda su zatim unapređene 2. godine p. n. e. imenovanjem dvojice zapovednika garde koji su nosili titulu pretorijanskog prefekta. U Avgustovom sistemu, car tj monarh je formalno bio princeps, prvi među jednakima i zbog toga su neke od ključnih pozicija u novom poretku poverene ne senatorima, koji su po poreklu, uticaju i bogatstvu mogli pretendovati na carski položaj, već osobama iz konjaničkog staleža. Takav je bio slučaj i sa pretorijanskim prefektima.
Avgustova smrt 19. avgusta 14. godine je pretsavljala prvu i jedinu priliku u kojoj je garda ostala po strani od smene na prestolu. Od tada pa nadalje, garda je neretko delovala u skladu sa sopstvenim interesima. Avgustov posinak Tiberije je 15. godine postavio za jedinog prefekta pretorijanaca ambicioznog Lucija Elija Sejana. Tiberije je imao brojne sukobe sa jogunastim senatom i osudio je nekoliko senatora za uvredu carskog veličanstva. Samim tim, bilo mu je potrebno oslanjanje na golu silu tako da je 17. ili 18. godine povećao broj pretorijanaca sa 500 na 1000 po kohorti. Garda, koja je sada brojala 9000 ljudi, je dovedena 23. godine u Rim i smeštena u naročito izgrađen Pretorijanski logor (Castra Praetoria). Tiberije se najposle povukao na ostrvo Kapri odakle je upravljao Carstvom preko Sejana. Po istoričaru Tacitu Sejan je ubrzo postao pravi vladar carstva i sproveo je pravu strahovladu. Najzad, Tiberije je 31. godine uklonio Sejana uz pomoć Makrona, prefekta vigila, odreda gradske milicije i vatrogasaca. Garda je prihvatila da žrtvuje svog zapovednika zarad carevog dara u novcu (donativum), a Makron je zatim nasledio Sejana na položaju pretorijanskog prefekta. Po glasinama sačuvanim kod rimskog biografa Svetonija, Makron je 37. udavio jastukom starog Tiberija kako bi omogućio dolazak na presto svom štićeniku Kaliguli.
Uloga u političkim prevratima
Trajno premeštanje garde u Rim imalo je za posledicu da su sada pretorijanci postali važan faktor u smenjivanju i postavljanju careva. Već 41. godine, jedan od oficira garde Kasije Hereja je imao vodeću ulogu u atentatu na cara Kaligulu. Zavera koja je ispletena tom prilikom uključivala je i jedan broj senatora, ali su gardisti bili ti koji su izveli uklanjanje cara, njegove supruge i ćerke. Po sačuvanoj tradiciji, pretorijanci su tada izvikali za cara Kaligulinog strica Klaudija koji se, preplašen događajima, krio iza zavesa u carskoj palati. Pokazalo se da je uticaj garde bio toliko snažan da je senat spremno prihvatio Klaudija kao novog cara.
Sledeći period u toku koga je garda igrala važnu ulogu bio je Neronov pad 68. godine i događaji tokom tzv. Godine četiri cara. Kada je senat 68. godine proglasio Nerona za javnog neprijatelja pretorijanci su potplaćeni zahvaljujući posredovanju jednog od njihovih prefekata Nimfidija Sabina. Neron je napušten od pretorijanaca koji su sada prihvatili Galbu za cara nadajući se novim darovima. Međutim, ubrzo se pokazalo da Galba nema namere da isplati novac koji su unapred obećale njegove pristalice. Podršku pretorijanaca je zadobio darežljiviji kandidat, Oton, koga su pretorijanci proglasili za novog cara dok je stari i škrti Galba brutalno iskasapljen sa svojim najbližim sledbenicima. U svojim Istorijama istoričar Tacit je zapisao kako je sada postalo jasno da vojska ima glavnu ulogu u postavljanju careva tako da su umesto prestoničkih pretorijanaca sada pogranične legije počele da diktiraju Rimu svoj izbor kandidata. Kandidat rajnskih legija Vitelije je najposle porazio Otona nedaleko od Kremone u proleće 69. godine. Pretorijanci su se hrabro borili na Otonovoj strani ali kada je postalo jasno da je bitka izgubljena Oton je izvršio samoubistvo. Vitelije je raspustio dotadašnju gardu, a zatim je proširio na ukupno 16 kohorti i popunio ih vojnicima iz njemu lojalnih jedinica. Najzad, politička kriza je okončana 21. decembra 69. kada je favorit istočnih i balkanskih legija Vespazijan prihvaćen za cara nakon što su njegovi vojnici potukli i ubili Vitelija.
Vespazijan je ponovo sveo brojnost garde na 9 kohorti, a poverljivi položaj pretorijanskog prefekta je 72. godine poverio rođenom sinu Titu. Titov brat Domicijan zaokružio je kasnije pretorijansku gardu na ukupno deset kohorti. Ipak, mada je garda bila lojalna neomiljenom caru tokom njegove vlade, Domicijan je septembra 96. stradao u zaveri u kojoj su se udružili i senatori i vojnici garde. Glavnina garde kao i visoki vojni krugovi su i dalje ostali verni uspomeni na Domicijana. Njegov naslednik, stari i bezdetni senator Nerva nije imao dovoljno autoriteta da obuzda soldatesku. Pretorijanski prefekt Kasperije Elijan je sa svojim ljudima oktobra 97. opseo carsku palatu na rimskom bregu Palatinu i uzeo cara za taoca. Nerva je morao da odobri kažnjavanje Domicijanovih ubica i čak da se javnim govorom zahvali pretorijancima na njihovoj pobuni koja je pomogla izvršenje pravde. Čitav incindent je uticao na Nervu da ojača svoj položaj adopcijom iskusnog i omiljenog vojskovođe Trajana koji ga je bez potresa nasledio 98. godine. Nakon toga, Trajan je pogubio Kasperija Elijana i otpočeo sa novom tradicijom: poveo je pretorijance sa sobom u Dačke ratove. Tokom 2. veka pretorijanci su često pratili careve tokom njihovih vojnih pohoda. Garda je time uzela učešća u pravim ratnim zadacima tokom Trajanovih ratova protiv Dačana i Parćana, kao i tokom Markomanskih ratova koje je Marko Aurelije vodio na gornjem Dunavu. Ratovi protiv Markomana su po mnogo čemu predstavljali novinu u pogledu ratova koje je carstvo dotada vodilo, između ostalog i po tome što su dvojica pretorijanskih prefekata izgubili život u direktnoj borbi sa varvarima.
Sa ubistvom Komoda, poslednjeg u nizu careva iz dinastije Antonina, 193. godine počinje dugi period političke nestabilnosti. Car je ubijen u dvorskoj zaveri, ali su pretorijanci bili ti koji su pokušali da izvuku korist i nametnu se za odlučujući faktor u postavljanju careva. Komodov naslednik Pertinaks morao je da stavi na aukciju ličnu imovinu svog prethodnika kako bi isplatio gardistima dar u novcu (donativum) koji su iznudili. Najzad, pošto car nije uspeo da isplati drugu polovinu obećane sume, 28. marta 193. godine oko 300 pretorijanaca je provalilo u palatu. Prisutni gardisti i dvorani im nisu pružili otpor i Pertinaks je ubijen u toku govora kojim je pokušao da ih pridobije. Nakon ovog atentata, u pretorijanski logor su pohrlila dvojica novih pretendenata na presto gradski prefekt Tit Flavije Sulpicijan i prebogati senator Didije Julijan. Pretorijanci su bukvalno organizovali aukciju i najposle su presto prodali Didiju Julijanu koji im je zauzvrat obećao 25 000 sestercija (srebrnjaka) po čoveku. Slično događajima iz 69. godine i ovoga puta se pokazalo da u postavljanju i svrgavanju careva pogranične legije imaju zadnju reč. Kandidat panonskih legija Septimije Sever je ubrzo umarširao u Italiju i 1. juna 193., posle vlade od svega 66 dana, pogubio Didija Julijana. Sever je takođe naredio pretorijancima da ga u kompletnom sastavu i pod oružjem sačekaju na ulazu u Rim, a zatim ih je opkolio, razoružao i raspustio. Nakon toga car koji je odlično poznavao moć vojske je uvrstio u pretorijansku gardu sebi lojalne vojnike iz balkanskih legija.
loading...
Doba dinastije Severa (193.-235.) predstavljalo je po mišljenju modernih istoričara period očigledne militarizacije carstva. Sever je umnožio broj legija, podigao visinu vojničkih plata i duplirao broj pretorijanaca. Pored toga, od njegove vladavine pretorijanski prefekt postaje sve više i civilni administrator. Iz tog razloga ovaj prestižni položaj i brojna ovlašđenja Sever je poverio svom rođaku Gaju Fulviju Plautijanu. Plautijan je kao pretorijanski prefekt postao član senata i konzul (za 203.), kao i tast Severovog sina Karakale. Karakala je uz pomoć majke Julije Domne uspeo da ubedi oca da Plautijan kuje zaveru sa ciljem da zbaci carsku porodicu tako da je pretorijanski prefekt pozvan u palatu 22. januara 205. i osuđen na smrt. Sever je nakon toga komandu nad gardom ponovo podelio na dva ravnopravna pretorijanska prefekta, ali je jedno od dva mesta povereno čuvenom pravniku Papijanu. Karakala je, po očevom savetu, u vreme svoje vlade pokušavao da održi popularnost u vojsci, ali je isto tako bio i paranoičan pa je neretko vršio čistke i u senatu i među oficirima. Ubio ga je jedan pretorijanac 8. aprila 217, čijeg je brata navodno pogubio bez dokaza. Karakalu je nasledio Makrin, jedan od pretorijanskih prefekata, koji je verovatno bio upoznat sa planovima atentatora. Makrin je ujedno bio i prvi predstavnik konjaničkog staleža koji se popeo na carski presto. Njegov uspon je pokazao da stari socijalni poredak više nije nepremostiv i da služba u vojsci otvara vrata i do najviših pozicija u društvu. Međutim, dinastičko osećanje je još uvek bilo jako kod istočnih legija koje su napustile Makrina i podržale proglašenje rođaka Severa, Elagabala za cara. U samom Rimu Elagabal je brzo izgubio podršku i njegova baka Julija Meza je potkupila pretorijance da podrže njenog drugog unuka Aleksandra Severa kao novog cara. Pretorijanci su 22. marta 222. godine odvukli Elagabala u svoj logor i tamo ga ubili a njegovo telo su zatim bacili u reku Tibar. Aleksandar Sever je u trenutku dolaska na presto još uvek bio maloletan i vlast su preuzele dve žene, Julija Meza i careva majka Julija Mameja. Na mesto pretorijanskog prefekta postavljen je iskusni pravnik Ulpijan koji je savesno vodio državne poslove. Međutim, Ulpijanov pokušaj da oduzme neke od privilegija pretorijancima pretvorio se u njihovu pobunu. Na kraju mladi car je dozvolio gardistima da ubiju svog prefekta i Ulpijan je postradao 228. godine. Vojnici su pokušali da se dokopaju i bivšeg konzula (i docnijeg istoričara) Diona Kasija ali se ovaj povukao u privatni život i tako spasao sebi život. Slabost Aleksandra Severa pred vojskom pokazala se i kasnije kada je poslednji Sever 235. godine zbačen i kada su ga ubili legionari.
Sumrak garde
Aleksandra Severa je 235. nasledio Maksimin Tračanin koji je počeo karijeru kao običan vojnik varvarskog porekla. Njegov uspon otvorio je poluvekovnu krizu Rimskog carstva u 3. veku. Ukratko, tradicionalna rimska društvena hijerarhija nije više poštovana, legije gotovo isključivo odlučuju o izboru cara, a političko težište carstva postaju pogranični krajevi u kojima po dužnosti borave carevi i njihov dvor. Rim, iako i dalje formalna prestonica, nije više političko žarište i samim tim i senat i pretorijanska garda postepeno gube na političkoj težini.
Ipak, i senat i pretorijanci su povremeno pokušali da utiču na visoku politiku. Kao protivtežu Maksiminu rimski senat je 238. prvo proglasio dvojicu afričkih uzurpatora za legitimne careve (vidi Gordijan I i Gordijan II), a posle njihovog poraza dvojicu svojih predstavnika Pupijena i Balbina koji su trebali da vladaju uz mladog unuka Gordijana I, Gordijana III. Pupijen i Balbin su uspeli da savladaju Maksimina, ali ne i da obezbede stalnu podršku vojske. Pored toga među njima je vladala stalna nesloga koju su prekinuli pretorijanci u leto 238. godine. Pupijen i Balbin su potom javno ponižavani i mučeni na rimskim ulicama i zatim ubijeni. Gordijan III je ostao jedini vladar i njegov režim je učvršćen 241. godine sa dolaskom sposobnog Timesteja na mesto pretorijanskog prefekta. On je utvrdio svoj položaj tako što je postao carev tast i kao de facto vladar carstva je obezbedio nekoliko uspešnih godina. U vreme pohoda protiv Persije 243. Timestej je umro, a njegov naslednik Filip Arapin je ubrzo uklonio mladog cara i sam zauzeo presto.
Nakon uspona Filipa Arapina, pretorijanski prefekti i pretorijanci više nisu igrali važnu ulogu u daljem toku događaja. Pretorijanci su izgleda ostali vezani za Rim a odsustvo dvora iz Večnog grada ih je lišilo mogućnosti da utiču na visoku politiku. Sa druge strane, i Italije se militarizuje kako bi odolela varvarima pa time i pretorijanci gube svoj prestižni položaj jedine respektabilne vojne jedinice južno od Rubikona. Njihov dotadašnji elitni položaj je bio i definitivno uništen pošto su carevi trećeg veka počeli da stvaraju nove gardijske jedinice podesnije da učestvuju u ratovima i prate dvor po brojnim ratištima (npr. Zaštitnike carskog domaćinstva (protectores domestici) osnovao je Galijen). Ukratko, pretorijanci su izgubili prethodnu moć i značaj, ali su centri moći sada postali novokreirani gardijski odredi, odnosno dominacija vojnog faktora je potvrđena. I pored brojnih izmena u pogledu utvrđivanja carskog dostojanstva vojne zavere su i dalje predstavljale najveću opasnost po carev život čak i kada se radilo o proslavljenim i omiljenim vojskovođama. Aurelijan, poznat kao strogi starešina, je tako 275. ubijen u zaveri pretorijanskih oficira. Carev sekretar, osumnjičen za korupciju, poslao je oficirima lažni spisak onih koje je car odredio za likvidaciju. Oficiri su zauzvrat ubili cara u činu koji su videli kao samoodbranu. Sličan „uspeh“ pretorijanskih oficira zabeležen je kada se 282. pretorijanski prefekt Kar pobunio protiv cara Proba. Prob je ubijen u okolini rodnog Sirmija (današnje Sremske Mitrovice) u leto 282. godine. Međutim, ni Kar ni njegovi sinovi nisu uspeli da se održe i 284. presto je preuzeo zapovednik protektora Diokle, poznatiji pod vladarskim imenom Dioklecijan.
Dioklecijanovoj dugoj vladavini pripisuju se brojne reforme koje su ojačale posrnulo Rimsko carstvo. Između ostalog, nekada slavna garda je ostala jedva nešto više od garnizona grada Rima koji je Dioklecijan obišao samo jednom. Položaj pretorijanskog prefekta sada je uglavnom nosio visoka ovlašđenja i u pogledu civilnih i u pogledu vojnih ovlašđenja. I Dioklecijan i Maksimijan su položaj svojih pretorijanskih prefekata poverili dvojici sposobnih i lojalnih ljudi koje će kasnije postaviti za svoje cezare-savladare: Galeriju i Konstanciju Hloru. Nakon Dioklecijanove abdikacije 305. pretorijancima je izgleda pretilo raspuštanje i slanje u pogranične jedinice. Galerije je u jesen 306. odstranio većinu gardista iz Rima, ali je i ostatak bio dovoljan da 28. oktobra 306. uz pomoć senata i gradske svetine proglasi za cara Maksencija, Maksimijanovog sina. Maksencije je uspeo da se održi kao vladar Italije i Afrike sve dok na sedmogodišnjicu proglašenja za cara, 28. oktobra 312. nije poražen kod Milvijskog mosta. Porazio ga je Konstantin Veliki, vladar Galije, Hispanije i Britanije. Posle svečanog ulaska u Rim Konstantin je naredio brisanje svake uspomene na „tiranina“ Maksencija, ali i njegove najodanije sledbenike. Pretorijanska garda je jednom za svagda raspuštena, a zdanja i zemljište koje je pripadalo jedinici je prepušteno carskom fisku. Konstantin je porušio pretorijanske kasarne i na njihovom mestu, delimično se služeći i dostupnim građevinskim materijalom, je počeo da podiže zgrade posvećene bogu za koga je smatrao da mu je doneo pobedu kod Milvijskog mosta-prve hrišćanske crkve u dotada paganskom Rimu.
Sumrak garde
Aleksandra Severa je 235. nasledio Maksimin Tračanin koji je počeo karijeru kao običan vojnik varvarskog porekla. Njegov uspon otvorio je poluvekovnu krizu Rimskog carstva u 3. veku. Ukratko, tradicionalna rimska društvena hijerarhija nije više poštovana, legije gotovo isključivo odlučuju o izboru cara, a političko težište carstva postaju pogranični krajevi u kojima po dužnosti borave carevi i njihov dvor. Rim, iako i dalje formalna prestonica, nije više političko žarište i samim tim i senat i pretorijanska garda postepeno gube na političkoj težini.
Ipak, i senat i pretorijanci su povremeno pokušali da utiču na visoku politiku. Kao protivtežu Maksiminu rimski senat je 238. prvo proglasio dvojicu afričkih uzurpatora za legitimne careve (vidi Gordijan I i Gordijan II), a posle njihovog poraza dvojicu svojih predstavnika Pupijena i Balbina koji su trebali da vladaju uz mladog unuka Gordijana I, Gordijana III. Pupijen i Balbin su uspeli da savladaju Maksimina, ali ne i da obezbede stalnu podršku vojske. Pored toga među njima je vladala stalna nesloga koju su prekinuli pretorijanci u leto 238. godine. Pupijen i Balbin su potom javno ponižavani i mučeni na rimskim ulicama i zatim ubijeni. Gordijan III je ostao jedini vladar i njegov režim je učvršćen 241. godine sa dolaskom sposobnog Timesteja na mesto pretorijanskog prefekta. On je utvrdio svoj položaj tako što je postao carev tast i kao de facto vladar carstva je obezbedio nekoliko uspešnih godina. U vreme pohoda protiv Persije 243. Timestej je umro, a njegov naslednik Filip Arapin je ubrzo uklonio mladog cara i sam zauzeo presto.
Nakon uspona Filipa Arapina, pretorijanski prefekti i pretorijanci više nisu igrali važnu ulogu u daljem toku događaja. Pretorijanci su izgleda ostali vezani za Rim a odsustvo dvora iz Večnog grada ih je lišilo mogućnosti da utiču na visoku politiku. Sa druge strane, i Italije se militarizuje kako bi odolela varvarima pa time i pretorijanci gube svoj prestižni položaj jedine respektabilne vojne jedinice južno od Rubikona. Njihov dotadašnji elitni položaj je bio i definitivno uništen pošto su carevi trećeg veka počeli da stvaraju nove gardijske jedinice podesnije da učestvuju u ratovima i prate dvor po brojnim ratištima (npr. Zaštitnike carskog domaćinstva (protectores domestici) osnovao je Galijen). Ukratko, pretorijanci su izgubili prethodnu moć i značaj, ali su centri moći sada postali novokreirani gardijski odredi, odnosno dominacija vojnog faktora je potvrđena. I pored brojnih izmena u pogledu utvrđivanja carskog dostojanstva vojne zavere su i dalje predstavljale najveću opasnost po carev život čak i kada se radilo o proslavljenim i omiljenim vojskovođama. Aurelijan, poznat kao strogi starešina, je tako 275. ubijen u zaveri pretorijanskih oficira. Carev sekretar, osumnjičen za korupciju, poslao je oficirima lažni spisak onih koje je car odredio za likvidaciju. Oficiri su zauzvrat ubili cara u činu koji su videli kao samoodbranu. Sličan „uspeh“ pretorijanskih oficira zabeležen je kada se 282. pretorijanski prefekt Kar pobunio protiv cara Proba. Prob je ubijen u okolini rodnog Sirmija (današnje Sremske Mitrovice) u leto 282. godine. Međutim, ni Kar ni njegovi sinovi nisu uspeli da se održe i 284. presto je preuzeo zapovednik protektora Diokle, poznatiji pod vladarskim imenom Dioklecijan.
Dioklecijanovoj dugoj vladavini pripisuju se brojne reforme koje su ojačale posrnulo Rimsko carstvo. Između ostalog, nekada slavna garda je ostala jedva nešto više od garnizona grada Rima koji je Dioklecijan obišao samo jednom. Položaj pretorijanskog prefekta sada je uglavnom nosio visoka ovlašđenja i u pogledu civilnih i u pogledu vojnih ovlašđenja. I Dioklecijan i Maksimijan su položaj svojih pretorijanskih prefekata poverili dvojici sposobnih i lojalnih ljudi koje će kasnije postaviti za svoje cezare-savladare: Galeriju i Konstanciju Hloru. Nakon Dioklecijanove abdikacije 305. pretorijancima je izgleda pretilo raspuštanje i slanje u pogranične jedinice. Galerije je u jesen 306. odstranio većinu gardista iz Rima, ali je i ostatak bio dovoljan da 28. oktobra 306. uz pomoć senata i gradske svetine proglasi za cara Maksencija, Maksimijanovog sina. Maksencije je uspeo da se održi kao vladar Italije i Afrike sve dok na sedmogodišnjicu proglašenja za cara, 28. oktobra 312. nije poražen kod Milvijskog mosta. Porazio ga je Konstantin Veliki, vladar Galije, Hispanije i Britanije. Posle svečanog ulaska u Rim Konstantin je naredio brisanje svake uspomene na „tiranina“ Maksencija, ali i njegove najodanije sledbenike. Pretorijanska garda je jednom za svagda raspuštena, a zdanja i zemljište koje je pripadalo jedinici je prepušteno carskom fisku. Konstantin je porušio pretorijanske kasarne i na njihovom mestu, delimično se služeći i dostupnim građevinskim materijalom, je počeo da podiže zgrade posvećene bogu za koga je smatrao da mu je doneo pobedu kod Milvijskog mosta-prve hrišćanske crkve u dotada paganskom Rimu.
Nasleđe Pretorijanske garde
Iako je njihovo ime postalo sinonim za intrige, zavere, nelojalnost i atentate, ipak se može smatrati da je tokom prva dva veka carstva pretorijanska garda igrala pozitivnu ulogu. Tokom ovog perioda garda je uklonila (ili dozvolila uklanjanje) surovih, slabih i nepopularnih vladara i podržavala pravednije, popularnije i jače careve. Štiteći živote careva, obuzdavajući pobune rimske svetine i zavere senatora, garda je pomogla uspostavljanju priželjkivane stabilnosti koja je dovela do perioda poznatog kao Rimski mir (Pax Romana).
Tek nakon smrti Marka Aurelija 180. godine, kada se period prosperiteta lagano završio, garda je počela da se pretvara u nemilosrdnu, plaćeničku i sveprisutnu jedinicu od tada poznatu po zloglasnosti. Međutim, ne treba zaboraviti da je tokom vladavine Severa i tokom krize 3. veka i većina rimskih institucija poput senata, legija, pa i samog carskog položaja, srozana.
Odnosi između careva i Garde
Avgust 27 pne – 14 Stvorio Pretorijansku gardu i u komandovao joj uz potpunu lojalnost jedinice
Tiberije 14 – 37 Dozvolio je da Sejan stekne ogromnu moć kao jedini prefekt garde koju je pritom doveo u sam Rim. Kada je postalo jasno da Sejan teži još višoj moći pogubio ga je uz pomoć Makrona.
Kaligula 37 – 41 Dolazak na presto olakšan zahvaljujući vezama sa Makronom, pretorijanskim prefektom koga je kasnije likvidirao. Docnije ubijen u zaveri kojom su rukovodili pretorijanci.
Klaudije 41 – 54 Garda ga je proglasila za cara. Oslanjao se na nju u raznim teškim trenucima npr. kada su njegova žena Mesalina i njen ljubavnik Gaj Silije pokušali prevrat. Otpočeo je praksu davanja izdašnih darova u novcu gardi po stupanju na presto. Na novcu kovao natpis „imper.recep“ tj. „položaj cara primljen od“ uz predstavu pretorijanskog logora.
Neron 54 – 68 Izvršio samoubistvo pošto ga je napustila garda
Galba 68 – 69 Ubila ga je garda pošto je odbio da joj podeli darove u novcu koje su u njegovo ime obećali Oton i pretorijanski prefekt Tigelin.
Oton 69 Garda ga je proglasila za cara. Pretorijanci su se žestoko borili na njegovoj strani kod Kremone protiv njegovog rivala Vitelija. Posle izgubljene bitke izvršio samoubistvo.
Vitelije 69 Svrgla ga je garda, a potom je pogubljen.
Vespazijan 69 – 79 Posle dolaska na presto, 69. godine, smanjio brojnost garde.
Tit 79 – 81 Pre nego što je stupio na presto vršio je službu pretorijanskog prefekta.
Domicijan 81 – 96 Dolazak na presto su podržali pretorijanci i ostali su mu odani, naročito zato što je povećao vojničke plate. Ubijen u zaveri dvorskih oslobođenika. Nerva 96 – 98 Gardisti su ga ponizili i naterali (?) da usvoji iskusnog vojskovođu Marka Ulpija Trajana i imenuje ga savladarom i naslednikom.
Trajan 98 – 117 Pogubio gardijske oficire koji su se pobunili protiv Nerve.
Hadrijan 117 – 138 Osnovao frumentarije, tajnu službu.
Antonin Pije 138 – 161
Marko Aurelije 161 – 180 Koristio gardu tokom svojih ratova protiv Germana
Lucije Ver 161 – 169
Komod 180 – 192 Potkupio gardu kako bi obezbedio njenu lojalnost.
Pertinaks 193 Ubili su ga gardisti zbog preterane štedljivosti.
Didije Julijan 193 Bukvalno je kupio carski položaj na aukciji koju su pretorijanci organizovali.
Septimije Sever 193 – 211 Raspustio dotadašnju gardu i sastavio novu od njemu odanih vojnika iz podunavskih legija.
Karakala 211 – 217 Ubijen u zaveri koju je predvodio pretorijanski prefekt Makrin.
Makrin 217 – 218 Prva osoba iz konjaničkog a ne senatorskog staleža koja se popela na carski presto.
Elagabal 218 – 222 Ubila ga je garda u pretorijanskom logoru.
Aleksandar Sever 222 – 235 Garda ga je proglasila za cara.
Maksimin Tračanin 235 – 238
Gordijan I 238
Gordijan II 238
Balbin 238 Ubila ga je garda.
Pupijen 238 Ubila ga je garda.
Gordijan III 238 – 244 Garda ga je proglasila za cara, ali ga je kasnije ubio njegov pretorijanski prefekt Filip Arabljanin.
Filip Arabljanin 244 – 249
Decije Trajan 249 – 251
Herenije Etrusk 251
Hostilijan 251
Trebonijan Gal 251-253
Emilijan 253
Valerijan 253-260
Galijen 260-268
Klaudije II 268-270
Kvintil 270
Aurelijan 270-275 Garda ga je proglasila za cara.
Tacit 275-276
Florijan 276
Prob 276 – 282 Ubila ga je garda nakon pobune vojnika.
Kar 282-283
Karin 283-285
Numerijan 283-284
Dioklecijan 284 – 305 Sveo gardu na nešto više od garnizona grada Rima i time praktično uništio njenu političku moć.
Maksimijan 286 – 305, 307 – 308
Galerije 305-311
Konstancije Hlor 305-306
Sever II 306-307
Maksencije 306-312 Poslednji car koji je izabran uz pomoć garde. Pretorijanci su se skoro do poslednjeg čoveka borili na njegovoj strani protiv Konstantina u bitki kod Milvijskog mosta 312. godine.
Konstantin I 306-337 Raspustio gardu 312. godine i porušio njene logore, groblja i ostale zgrade po Rimu.
Organizacija i uslovi službe
Pretorijanska garda je imala sličnosti sa legijama Rimskog carstva, ali i dosta razlika. Devet pretorijanskih kohorti se sastojalo od više vojnika koji su bili bolje opremljeni, plaćeni i pouzadaniji od reguralnih legionara. Pored toga, pretorijanci su mogli primati i vanredni dar u novcu od cara (donativium). Po Avgustovoj zamisli, pretorijanska garda je brojala 9 000 gardista koji su regrutovani iz legija ili među najdarovitijim mladićima iz centralne Italije (Etrurija, Umbrija i Lacijo). Tokom vremena, regrutno područje za pretorijance prošireno je i na provincije Makedoniju, Ilirik i Hispaniju. Vitelije je pak u gardu uvrstio vojnike iz germanskih, a Septimije Sever iz panonskih legija. Sever je kasnije regrutovao gardiste širom Carstva.
U Avgustovo vreme, oko 5. godine naše ere, pretorijanska kohorta je brojala 1 000 vojnika, a kasnije čak 1 500 ljudi. Kao i u uobičajnoj legiji, realan broj ljudi bio je nešto niži. Po istoričaru Tacitu, 47. godine broj kohorti je povećan sa devet na dvanaest. Za kratkotrajne Vitelijeve vlade broj kohorti povećan je na šesnaest, ali je Vespazijan 69. ponovo uspostavio gardu od devet kohorti. Najzad, Trajan je 101. povećao broj pretorijanskih kohorti na deset čime je broj elitnih pretorijanaca dostigao 5000 ljudi.
Zahvaljujući količini slobodnog vremena, naravno u vreme kada nisu pratili cara na dalekim putovanjima, pretorijanci su podvrgavani intenzivnijoj obuci od legionara. Oprema i oružje su takođe bili isti, uz jednu značajnu razliku – posebno dekorisane oklope, odlične za parade i druge državne funkcije. Insignije „Meseca i sunca“ i „Škorpiona“ bile su naročita oznaka pretorijanaca. Svaki vojnik je stoga posedovao po dva oklopa, jedan paradni za dužnosti u Rimu i drugi podobniji za borbene dužnosti.
Pretorijanci su primali daleko višu platu od ostalih legionara zahvaljujući sistemu koji se zvao sesquiplex (tj. jedna i po plata). Ukoliko je legionar primao 225 denara godišnje, pretorijanac je isplaćivan sa 375 denara. Septimije Sever je povećao platu pretorijanaca na 1 500 denara koja je isplaćivana u tri godišnja odseka u januaru, maju i septembru.
Po odlasku u penziju, pretorijanac je dobijao 20 000 sestercija (5000 denara), komad zemlje i vojničku diplomu sa natpisom „ratniku koji je hrabro i verno završio svoju službu„. Mnogi su međutim birali da ostanu u vojnoj službi ulaskom u počasnu jedinicu evokata ili nastavkom službe u pretorijanskoj gardi gde su se nadali novom unapređenju.
Konjanička garda
Od samog početka garda je sadržala i malobrojnu konjaničku ispostavu poznatu pod nazivom equites singulares augusti. Konjanici su pratili cara prilikom putovanja ili prilikom ratnog pohoda. Uglavnom se sastojala od probranih i najpoverljivijih provincijalaca koji su nosili svoju specifičnu odoru i naoružanje. Trajan je službu u konjaničkoj gardi otvorio za nosioce rimskog građanskog prava i ujedno je konjanike učinio stalnim odeljenjem unutar pretorijanske garde. Ekviti singulari su brojali 512 konjanika podeljenih na 16 turmi. Komandant konjanika je nosio titulu tribuna, a konjica je u praksi predstavljala desetu pretorijansku kohortu. Septimije Sever je kasnije podigao broj konjanika na isti nivo brojnosti kao i ostale kohorte.
Činovi
Milites (Militi) Obični vojnici
Immunes (Imuni) Nakon pet godina službe ovim vojnicima je bilo dozvoljeno da se pridruže konjaničkom delu garde Ekviti Singulari (Equites singulares) ili specijalnim agentima Spektakularima (Speculatores)
Principales (Principali) Administrativci u okviru jedinice
Evocati (Evokati) Nakon šesnaest godina službe vojnicima je ponuđena penzija ali je većina birala da ostane u ovoj počasnoj jedinici.
Centuriones (Centurioni) Vojnici koji su regrutovani u gardu iz legija, gradskih kohorti ili vigila
Tribuni (Tribuni) Oficiri koji su obično dovođeni iz legija kako bi komandovali pretorijanskim kohortama. Najčešće su bili iz konjaničkog staleža. Retko se dešavalo i da centurioni budu promovisani u tribune.
Procuratores (Prokuratori) Dostojanstvo dostupno rimskim konjanicima (vitezovima)
Praefectus (Prefekt) Najviši čin u pretorijanskoj gardi koji je označavao njihovog zapovednika.
Rim na tlu Srbije
Teritorijа Srbije, osim Bаčke i većeg delа Bаnаtа, nаlаzilа se sedаm vekovа u sklopu Rimske imperije. Zа to vreme nаstаli su veliki grаdovi (Sirmijum, Singidunum, Viminаcijum, Nаisus, Ulpijаnа), otvoreni su mnogi rudnici i kаmenolomi, izgrаđeni su dobri putevi i džinovski mostovi. Krаjem III i u prvim decenijаmа IV vekа, u rаzdoblju vlаdаvine Dioklecijаnа, Gаlerijа, Licinijа i Konstаntinа Velikog, nа teritoriji Srbije grаde se veličаnstveni аrhitektonski аnsаmbli koji se po složenosti, smelim rešenjimа i rаskošnom dekoru mogu meriti s nаjvećim i nаjreprezentаtivnijim spomenicimа kаsnoаntičke аrhitekture. Cаrske pаlаte, mаuzoleji i letnjikovci koji su u ovo vreme sаgrаđeni u Sirmijumu, pokrаj Gаmzigrаdа i Brzog Brodа(Medijаnа) ne zаostаju zа cаrskim pаlаtаmа i rezidencijаmа u Nikomediji, Antiohiji, Splitu, Solunu i Cаrigrаdu, а neke od njih, nа primer, Gаlerijevu pаlаtu u Gаmzigrаdu, kаrаkterišu sаsvim originаlnа prostornа i grаditeljskа rešenjа.
Dioklecijаn je odmаh po stupаnju nа presto preuzeo mere do krаjа sprovede reorgаnizаciju bаlkаnskih provincijа i dа temeljno utvrdi držаvne grаnice nа Dunаvu. U vreme njegove vlаdаvine teritorije Srbije bile su uključene u pet provincijа:
Moesia Prima (Šumаdijа sа dolinom Zаpаdne Morаve),
Dacia Ripensis (severoistočnа Srbijа),
Dacia Mediteranea (dolinа Nišаve i Južne Morаve),
Dardania (Kosovo) i
Pannonia Secunda (donjа Posаvinа).
Novouspostаvljene grаnice, i аko nаizgled veomа složene, bile su mnogo prirodnije i povoljnije od stаrih, jer su obuhvаtаle etničke i kulturne celine koje su formirаne još u predrimsko dobа. Još nekoliko fаktorа obezbedilo je nаgli procvаt lokаlne kulture. Dioklecijаn je 293. godine zа svog sаvlаdаrа izаbrаo Gаlerijа, čovekа niskog poreklа аli vrsnog vojnikа, rodom iz Crne Reke, iz jednog mestа pokrаj dаnаšnjeg Gаmzigrаdа, kome je poverio nа uprаvu podunаvske provincije i zаštitu njihovih grаnicа. Gаlerije je sа uspehom vojevаo protiv vаrvаrа, а dа bi trаjno obezbedio grаnicu nа Dunаvu, ne sаmo dа je obnovio postojeći sistem utvrđenjа već je podigаo i niz novih vojnih objekаtа. Blizinа vаrvаrа stvorilа je, s druge strаne, potrebu zа uvećаnjem vojske, izrаdom i dopremom rаtnog mаterijаlа, zа rаznim sirovinаmа, kаo i zа proizvodnjom i sklаdištenjem životnih nаmirnicа. U tаkvim okolnostimа je svаki stаnovnik centrаlnobаlkаnskog područjа lаko mogаo dа sebi nаđe mesto - bilo u rudniku, grаdu ili nа poljoprivrednom dobru, bilo u vojsci, trgovini, zаnаtu ili grаđevinаrstvu - i dа tаko u celini rаzvijа i pokаže sve svoje sposobnosti. Grаđevinskа delаtnost je oživelа u svim većim grаdovimа, posebno Sirmijumu (Sremskoj Mitrovici), u kome su često borаvili i Dioklecijаn i Gаlerije. Sirmijum je tаdа imаo uz prostrаn forum i veliki cаrski dvorаc sа hipodromom, rаskošnа jаvnа kupаtilа, brojne pаlаte, kаo i pozorište i аmfiteаtаr u kojimа su gostovаli poznаti glumci iz Grčke i čuveni glаdijаtori. Mozаici, а posebno freske i skulpture koje su otkrivene nа području Sremske Mitrovice, pokаzuju dа su u Sirmijumu rаdili prvorаzredni umetnici i dekorаteri. Zаto je i rаzumljivo što Amijаn Mаrcelin nаzivа Sirmijum "mnogoljudnom slаvnom mаjkom grаdovа" i što Teofilаkt Simokаtа piše dа je to "slаvаn grаd, nа velikom glаsu u Evropi". Gotovo u isto vreme kаd je Sirmijum postаo glаvni grаd provincije Druge Pаnonije i povremeno sedište cаrevа, sаgrаđenа je u provinciji Priobаlskoj Dаkiji, nа mestu gde se dаnаs nаlаzi Gаmzigrаd, grаndioznа i rаskošnа Romuliana - Gаlerijevа pаlаtа i mаuzolej, kojа je, uz Dioklecijаnovu pаlаtu u Splitu, svаkаko nаjreprezentаtivniji i nаjočuvаniji spomenik kаsnoаntičke dvorske аrhitekture. Romulijаnа je svojevrsnа cаrskа zаdužbinа: podignutа je između 298. i 311. godine dа bi se dostojno obeležilo Gаlerijevo zаvičаjno mesto i trаjno sаčuvаo spomen nа njegovu mаjku Romulu, а i dа bi poslužilа kаo sjаjnа i bezbednа rezidencijа u kojoj će Gаlerije provesti poslednje godine životа, gde će biti sаhrаnjen i zа nаvek slаvljen poput bogа. Položаj Romulijаne, kаo i sve što je tu izgrаđeno ili iz udаljenih delovа Cаrstvа doneseno - moćni bedemi sа džinovskim poligonаlnim kulаmа i rаskošno dekorisаnim ulаzimа, hrаmovi sа oltаrimа i kriptаmа, dvorаne sа skupocenim mozаicimа, oplаtаmа i skulpturаmа, kаo i hlаdoviti peristeli sа fontаnаmа - sve se to ideаlno usklаđuje sа Gаlerijevom privаtnom biogrаfijom, а istovremeno i sа njegovim konceptom rimske držаve i cаrske vlаsti. Romulijаnа je, u stvаri, veliki politički i ideološki spomenik: onа svojim položаjem, аrhitekturom i dekorаcijom ilustruje mit o bogomdаnom vlаdаru koji rođen u zаbiti Cаrstvа, od neznаnog ocа i hvаle dostojne mаjke, ostvаruje nаjveće podvige, zаvodi red, usrećuje svoje podаnike i nаjzаd zаdobijа večni život, tj. bivа uvršćen među bogove. U njoj je sve monumentаlno, luksuzno i trаjno, svudа blješti tvrdi i skupoceni kаmen, а nа sve strаne su prikаzаni Herkul, Eskulаp i Dionis, koji su, kаo i vlаsnik pаlаte, bili sinovi smrtnicа, nаjpre heroji а zаtim veliki bogovi. Monolitni stubovi od retkih vrstа kаmenа, složene аrhitektonske forme, skulpture od nаjkvаlitetnijeg mermerа i porfiritа, rаznobojne freske i skupoceni mozаici - sve to pokаzuje dа je grаđenje i dekorаcijа Romulijаne bilа poverenа nаjveštijim mаjstorimа nаjboljim аrhitektimа i nаjtаlentovаnijim umetnicimа u Cаrstvu. Iz tih rаzlogа Gаmzigrаd oznаčаvа nаjviši domet grаditeljske veštine i umetničkih kreаcijа prve decenije IV vekа. S druge strаne, ukrаsimа i koloritom svojih fаsаdа Gаlerijevа pаlаtа u Gаmzigrаdu već аnticipirа neke od kаrаkterističnih odlikа vizаntijske аrhitekture. I predstаve nа gаmzigrаdskim mozаicimа - borbe s divljim zverimа, prikаz Dionisа sа nimbom oko glаve i pehаrom u desnici, lаvirint i drugi simbolični motivi - nаgoveštаvаju sаdržinu i duh rаnohrišćаnske umetnosti kojа, već nekoliko decenijа kаsnije, u vreme vlаdаvine Konstаntinа Velikog i njegovih neposrednih nаslednikа, dolаzi do punog izrаžаjа i nа tlu centrаlnog Bаlkаnа. Teritorijа Srbije bilа je zаvičаjnа zemljа i Gаlerijevih neposrednih nаslednikа - Licinijа i Konstаntinа Velikog. Zа vreme svoje krаtke, petogodišnje vlаdаvine Licinije nije stigаo dа mnogo učini zа svoj rodni krаj, аli je zаto Konstаntin, čim je 316. godine preuzeo vlаst nаd centrаlnim delovimа Bаlkаnskog poluostrvа, izmenio versku politiku svojih prethodnikа, а istovremeno nаstаvio njihovo delo nа obezbeđenju grаdovа i dаljem rаzvoju zаnаtstvа. U Medijаni, u neposrednoj blizini svog rodnog mestа Nаisа dаo dа se sаgrаdi velelepni letnjikovаc koji po rаskoši nije mnogo zаostаjаo zа Romulijаnom. Tu su, pokrаj putа koji je vodio premа Serdici (Sofijа), nа površini od oko 40 hektаrа, podignute rаzličite grаđevine: pаlаtа s velikim peristilom, kitnjаsto ukrаšenа mozаicimа, freskаmа i mаjstorski modelovаnim skulpturаmа, terme, letnjikovci, nimfeumi. I obližnji Nais (Niš) doživljаvа u ovo vreme nаgli procvаt. U ovom velikom grаdu, počevši od vremenа Licinijeve vlаdаvine pа do oko 380. godine, rаzvilа je аktivnost cаrskа rаdionicа u kojoj se proizvodilo skupoceno srebrno posuđe, nаmenjeno zа dаrovаnje vojskovođаmа ili strаnim vlаdаrimа prilikom cаrskih jubilejа. U IV veku tu su аktivno rаdile i rаdionice zа prerаdu metаlа i izrаdu vojne opreme. Cvetаlа je i umetnost: bronzаni portret Konstаntinа Velikog, koji se ubrаjа u nаjvrednijа ostvаrenjа kаsnoаntičke umetnosti, verovаtno je izrаđen u sаmom Nаisu, u nekoj od cаrskih rаdionicа, gde su svаkаko izrаđivаni jаvni spomenici i zа ostаle velike grаdove Cаrstvа. Opšte rаsterećenje, koje se osetilo u celom Cаrstvu kаdа je Konstаntin umirio vаrvаre i Milаnskim ediktom srećno rešio verske probleme, nije trаjаlo dugo. Goti i Sаrmаti ozbiljno su ugrozili Podunаvlje već pred krаj Konstаntinove vlаdаvine, а rаzdori u hrišćаnskoj crkvi i neslogа Konstаntinovih nаslednikа oslаbili su unutrаšnje snаge Cаrstvа i omogućili vаrvаrimа dа bаlkаnske provincije pretvore u rаtno poprište. Iz tih se rаzlogа sredinom IV vekа zаtаmnjuje slikа аntičke kulture nа teritoriji Srbije. Sаmo zа krаj IV vekа moguće je rekonstruisаti kulturu u pojedinim užim oblаstimа. Međutim, i spomenici iz tа dvа krаtkа rаzdobljа, iаko često od izuzetnog znаčаjа zа političku i kulturnu istoriju stаrogа svetа, oznаčаvаju sаmo dvа predаhа u drugoj аgoniji kаsnoаntičke kulture nа tlu centrаlnog Bаlkаnа.
Iako je njihovo ime postalo sinonim za intrige, zavere, nelojalnost i atentate, ipak se može smatrati da je tokom prva dva veka carstva pretorijanska garda igrala pozitivnu ulogu. Tokom ovog perioda garda je uklonila (ili dozvolila uklanjanje) surovih, slabih i nepopularnih vladara i podržavala pravednije, popularnije i jače careve. Štiteći živote careva, obuzdavajući pobune rimske svetine i zavere senatora, garda je pomogla uspostavljanju priželjkivane stabilnosti koja je dovela do perioda poznatog kao Rimski mir (Pax Romana).
Tek nakon smrti Marka Aurelija 180. godine, kada se period prosperiteta lagano završio, garda je počela da se pretvara u nemilosrdnu, plaćeničku i sveprisutnu jedinicu od tada poznatu po zloglasnosti. Međutim, ne treba zaboraviti da je tokom vladavine Severa i tokom krize 3. veka i većina rimskih institucija poput senata, legija, pa i samog carskog položaja, srozana.
Odnosi između careva i Garde
Avgust 27 pne – 14 Stvorio Pretorijansku gardu i u komandovao joj uz potpunu lojalnost jedinice
Tiberije 14 – 37 Dozvolio je da Sejan stekne ogromnu moć kao jedini prefekt garde koju je pritom doveo u sam Rim. Kada je postalo jasno da Sejan teži još višoj moći pogubio ga je uz pomoć Makrona.
Kaligula 37 – 41 Dolazak na presto olakšan zahvaljujući vezama sa Makronom, pretorijanskim prefektom koga je kasnije likvidirao. Docnije ubijen u zaveri kojom su rukovodili pretorijanci.
Klaudije 41 – 54 Garda ga je proglasila za cara. Oslanjao se na nju u raznim teškim trenucima npr. kada su njegova žena Mesalina i njen ljubavnik Gaj Silije pokušali prevrat. Otpočeo je praksu davanja izdašnih darova u novcu gardi po stupanju na presto. Na novcu kovao natpis „imper.recep“ tj. „položaj cara primljen od“ uz predstavu pretorijanskog logora.
Neron 54 – 68 Izvršio samoubistvo pošto ga je napustila garda
Galba 68 – 69 Ubila ga je garda pošto je odbio da joj podeli darove u novcu koje su u njegovo ime obećali Oton i pretorijanski prefekt Tigelin.
Oton 69 Garda ga je proglasila za cara. Pretorijanci su se žestoko borili na njegovoj strani kod Kremone protiv njegovog rivala Vitelija. Posle izgubljene bitke izvršio samoubistvo.
Vitelije 69 Svrgla ga je garda, a potom je pogubljen.
Vespazijan 69 – 79 Posle dolaska na presto, 69. godine, smanjio brojnost garde.
Tit 79 – 81 Pre nego što je stupio na presto vršio je službu pretorijanskog prefekta.
Domicijan 81 – 96 Dolazak na presto su podržali pretorijanci i ostali su mu odani, naročito zato što je povećao vojničke plate. Ubijen u zaveri dvorskih oslobođenika. Nerva 96 – 98 Gardisti su ga ponizili i naterali (?) da usvoji iskusnog vojskovođu Marka Ulpija Trajana i imenuje ga savladarom i naslednikom.
Trajan 98 – 117 Pogubio gardijske oficire koji su se pobunili protiv Nerve.
Hadrijan 117 – 138 Osnovao frumentarije, tajnu službu.
Antonin Pije 138 – 161
Marko Aurelije 161 – 180 Koristio gardu tokom svojih ratova protiv Germana
Lucije Ver 161 – 169
Komod 180 – 192 Potkupio gardu kako bi obezbedio njenu lojalnost.
Pertinaks 193 Ubili su ga gardisti zbog preterane štedljivosti.
Didije Julijan 193 Bukvalno je kupio carski položaj na aukciji koju su pretorijanci organizovali.
Septimije Sever 193 – 211 Raspustio dotadašnju gardu i sastavio novu od njemu odanih vojnika iz podunavskih legija.
Karakala 211 – 217 Ubijen u zaveri koju je predvodio pretorijanski prefekt Makrin.
Makrin 217 – 218 Prva osoba iz konjaničkog a ne senatorskog staleža koja se popela na carski presto.
Elagabal 218 – 222 Ubila ga je garda u pretorijanskom logoru.
Aleksandar Sever 222 – 235 Garda ga je proglasila za cara.
Maksimin Tračanin 235 – 238
Gordijan I 238
Gordijan II 238
Balbin 238 Ubila ga je garda.
Pupijen 238 Ubila ga je garda.
Gordijan III 238 – 244 Garda ga je proglasila za cara, ali ga je kasnije ubio njegov pretorijanski prefekt Filip Arabljanin.
Filip Arabljanin 244 – 249
Decije Trajan 249 – 251
Herenije Etrusk 251
Hostilijan 251
Trebonijan Gal 251-253
Emilijan 253
Valerijan 253-260
Galijen 260-268
Klaudije II 268-270
Kvintil 270
Aurelijan 270-275 Garda ga je proglasila za cara.
Tacit 275-276
Florijan 276
Prob 276 – 282 Ubila ga je garda nakon pobune vojnika.
Kar 282-283
Karin 283-285
Numerijan 283-284
Dioklecijan 284 – 305 Sveo gardu na nešto više od garnizona grada Rima i time praktično uništio njenu političku moć.
Maksimijan 286 – 305, 307 – 308
Galerije 305-311
Konstancije Hlor 305-306
Sever II 306-307
Maksencije 306-312 Poslednji car koji je izabran uz pomoć garde. Pretorijanci su se skoro do poslednjeg čoveka borili na njegovoj strani protiv Konstantina u bitki kod Milvijskog mosta 312. godine.
Konstantin I 306-337 Raspustio gardu 312. godine i porušio njene logore, groblja i ostale zgrade po Rimu.
Organizacija i uslovi službe
Pretorijanska garda je imala sličnosti sa legijama Rimskog carstva, ali i dosta razlika. Devet pretorijanskih kohorti se sastojalo od više vojnika koji su bili bolje opremljeni, plaćeni i pouzadaniji od reguralnih legionara. Pored toga, pretorijanci su mogli primati i vanredni dar u novcu od cara (donativium). Po Avgustovoj zamisli, pretorijanska garda je brojala 9 000 gardista koji su regrutovani iz legija ili među najdarovitijim mladićima iz centralne Italije (Etrurija, Umbrija i Lacijo). Tokom vremena, regrutno područje za pretorijance prošireno je i na provincije Makedoniju, Ilirik i Hispaniju. Vitelije je pak u gardu uvrstio vojnike iz germanskih, a Septimije Sever iz panonskih legija. Sever je kasnije regrutovao gardiste širom Carstva.
U Avgustovo vreme, oko 5. godine naše ere, pretorijanska kohorta je brojala 1 000 vojnika, a kasnije čak 1 500 ljudi. Kao i u uobičajnoj legiji, realan broj ljudi bio je nešto niži. Po istoričaru Tacitu, 47. godine broj kohorti je povećan sa devet na dvanaest. Za kratkotrajne Vitelijeve vlade broj kohorti povećan je na šesnaest, ali je Vespazijan 69. ponovo uspostavio gardu od devet kohorti. Najzad, Trajan je 101. povećao broj pretorijanskih kohorti na deset čime je broj elitnih pretorijanaca dostigao 5000 ljudi.
Zahvaljujući količini slobodnog vremena, naravno u vreme kada nisu pratili cara na dalekim putovanjima, pretorijanci su podvrgavani intenzivnijoj obuci od legionara. Oprema i oružje su takođe bili isti, uz jednu značajnu razliku – posebno dekorisane oklope, odlične za parade i druge državne funkcije. Insignije „Meseca i sunca“ i „Škorpiona“ bile su naročita oznaka pretorijanaca. Svaki vojnik je stoga posedovao po dva oklopa, jedan paradni za dužnosti u Rimu i drugi podobniji za borbene dužnosti.
Pretorijanci su primali daleko višu platu od ostalih legionara zahvaljujući sistemu koji se zvao sesquiplex (tj. jedna i po plata). Ukoliko je legionar primao 225 denara godišnje, pretorijanac je isplaćivan sa 375 denara. Septimije Sever je povećao platu pretorijanaca na 1 500 denara koja je isplaćivana u tri godišnja odseka u januaru, maju i septembru.
Po odlasku u penziju, pretorijanac je dobijao 20 000 sestercija (5000 denara), komad zemlje i vojničku diplomu sa natpisom „ratniku koji je hrabro i verno završio svoju službu„. Mnogi su međutim birali da ostanu u vojnoj službi ulaskom u počasnu jedinicu evokata ili nastavkom službe u pretorijanskoj gardi gde su se nadali novom unapređenju.
Konjanička garda
Od samog početka garda je sadržala i malobrojnu konjaničku ispostavu poznatu pod nazivom equites singulares augusti. Konjanici su pratili cara prilikom putovanja ili prilikom ratnog pohoda. Uglavnom se sastojala od probranih i najpoverljivijih provincijalaca koji su nosili svoju specifičnu odoru i naoružanje. Trajan je službu u konjaničkoj gardi otvorio za nosioce rimskog građanskog prava i ujedno je konjanike učinio stalnim odeljenjem unutar pretorijanske garde. Ekviti singulari su brojali 512 konjanika podeljenih na 16 turmi. Komandant konjanika je nosio titulu tribuna, a konjica je u praksi predstavljala desetu pretorijansku kohortu. Septimije Sever je kasnije podigao broj konjanika na isti nivo brojnosti kao i ostale kohorte.
Činovi
Milites (Militi) Obični vojnici
Immunes (Imuni) Nakon pet godina službe ovim vojnicima je bilo dozvoljeno da se pridruže konjaničkom delu garde Ekviti Singulari (Equites singulares) ili specijalnim agentima Spektakularima (Speculatores)
Principales (Principali) Administrativci u okviru jedinice
Evocati (Evokati) Nakon šesnaest godina službe vojnicima je ponuđena penzija ali je većina birala da ostane u ovoj počasnoj jedinici.
Centuriones (Centurioni) Vojnici koji su regrutovani u gardu iz legija, gradskih kohorti ili vigila
Tribuni (Tribuni) Oficiri koji su obično dovođeni iz legija kako bi komandovali pretorijanskim kohortama. Najčešće su bili iz konjaničkog staleža. Retko se dešavalo i da centurioni budu promovisani u tribune.
Procuratores (Prokuratori) Dostojanstvo dostupno rimskim konjanicima (vitezovima)
Praefectus (Prefekt) Najviši čin u pretorijanskoj gardi koji je označavao njihovog zapovednika.
Rim na tlu Srbije
Teritorijа Srbije, osim Bаčke i većeg delа Bаnаtа, nаlаzilа se sedаm vekovа u sklopu Rimske imperije. Zа to vreme nаstаli su veliki grаdovi (Sirmijum, Singidunum, Viminаcijum, Nаisus, Ulpijаnа), otvoreni su mnogi rudnici i kаmenolomi, izgrаđeni su dobri putevi i džinovski mostovi. Krаjem III i u prvim decenijаmа IV vekа, u rаzdoblju vlаdаvine Dioklecijаnа, Gаlerijа, Licinijа i Konstаntinа Velikog, nа teritoriji Srbije grаde se veličаnstveni аrhitektonski аnsаmbli koji se po složenosti, smelim rešenjimа i rаskošnom dekoru mogu meriti s nаjvećim i nаjreprezentаtivnijim spomenicimа kаsnoаntičke аrhitekture. Cаrske pаlаte, mаuzoleji i letnjikovci koji su u ovo vreme sаgrаđeni u Sirmijumu, pokrаj Gаmzigrаdа i Brzog Brodа(Medijаnа) ne zаostаju zа cаrskim pаlаtаmа i rezidencijаmа u Nikomediji, Antiohiji, Splitu, Solunu i Cаrigrаdu, а neke od njih, nа primer, Gаlerijevu pаlаtu u Gаmzigrаdu, kаrаkterišu sаsvim originаlnа prostornа i grаditeljskа rešenjа.
Dioklecijаn je odmаh po stupаnju nа presto preuzeo mere do krаjа sprovede reorgаnizаciju bаlkаnskih provincijа i dа temeljno utvrdi držаvne grаnice nа Dunаvu. U vreme njegove vlаdаvine teritorije Srbije bile su uključene u pet provincijа:
Moesia Prima (Šumаdijа sа dolinom Zаpаdne Morаve),
Dacia Ripensis (severoistočnа Srbijа),
Dacia Mediteranea (dolinа Nišаve i Južne Morаve),
Dardania (Kosovo) i
Pannonia Secunda (donjа Posаvinа).
Novouspostаvljene grаnice, i аko nаizgled veomа složene, bile su mnogo prirodnije i povoljnije od stаrih, jer su obuhvаtаle etničke i kulturne celine koje su formirаne još u predrimsko dobа. Još nekoliko fаktorа obezbedilo je nаgli procvаt lokаlne kulture. Dioklecijаn je 293. godine zа svog sаvlаdаrа izаbrаo Gаlerijа, čovekа niskog poreklа аli vrsnog vojnikа, rodom iz Crne Reke, iz jednog mestа pokrаj dаnаšnjeg Gаmzigrаdа, kome je poverio nа uprаvu podunаvske provincije i zаštitu njihovih grаnicа. Gаlerije je sа uspehom vojevаo protiv vаrvаrа, а dа bi trаjno obezbedio grаnicu nа Dunаvu, ne sаmo dа je obnovio postojeći sistem utvrđenjа već je podigаo i niz novih vojnih objekаtа. Blizinа vаrvаrа stvorilа je, s druge strаne, potrebu zа uvećаnjem vojske, izrаdom i dopremom rаtnog mаterijаlа, zа rаznim sirovinаmа, kаo i zа proizvodnjom i sklаdištenjem životnih nаmirnicа. U tаkvim okolnostimа je svаki stаnovnik centrаlnobаlkаnskog područjа lаko mogаo dа sebi nаđe mesto - bilo u rudniku, grаdu ili nа poljoprivrednom dobru, bilo u vojsci, trgovini, zаnаtu ili grаđevinаrstvu - i dа tаko u celini rаzvijа i pokаže sve svoje sposobnosti. Grаđevinskа delаtnost je oživelа u svim većim grаdovimа, posebno Sirmijumu (Sremskoj Mitrovici), u kome su često borаvili i Dioklecijаn i Gаlerije. Sirmijum je tаdа imаo uz prostrаn forum i veliki cаrski dvorаc sа hipodromom, rаskošnа jаvnа kupаtilа, brojne pаlаte, kаo i pozorište i аmfiteаtаr u kojimа su gostovаli poznаti glumci iz Grčke i čuveni glаdijаtori. Mozаici, а posebno freske i skulpture koje su otkrivene nа području Sremske Mitrovice, pokаzuju dа su u Sirmijumu rаdili prvorаzredni umetnici i dekorаteri. Zаto je i rаzumljivo što Amijаn Mаrcelin nаzivа Sirmijum "mnogoljudnom slаvnom mаjkom grаdovа" i što Teofilаkt Simokаtа piše dа je to "slаvаn grаd, nа velikom glаsu u Evropi". Gotovo u isto vreme kаd je Sirmijum postаo glаvni grаd provincije Druge Pаnonije i povremeno sedište cаrevа, sаgrаđenа je u provinciji Priobаlskoj Dаkiji, nа mestu gde se dаnаs nаlаzi Gаmzigrаd, grаndioznа i rаskošnа Romuliana - Gаlerijevа pаlаtа i mаuzolej, kojа je, uz Dioklecijаnovu pаlаtu u Splitu, svаkаko nаjreprezentаtivniji i nаjočuvаniji spomenik kаsnoаntičke dvorske аrhitekture. Romulijаnа je svojevrsnа cаrskа zаdužbinа: podignutа je između 298. i 311. godine dа bi se dostojno obeležilo Gаlerijevo zаvičаjno mesto i trаjno sаčuvаo spomen nа njegovu mаjku Romulu, а i dа bi poslužilа kаo sjаjnа i bezbednа rezidencijа u kojoj će Gаlerije provesti poslednje godine životа, gde će biti sаhrаnjen i zа nаvek slаvljen poput bogа. Položаj Romulijаne, kаo i sve što je tu izgrаđeno ili iz udаljenih delovа Cаrstvа doneseno - moćni bedemi sа džinovskim poligonаlnim kulаmа i rаskošno dekorisаnim ulаzimа, hrаmovi sа oltаrimа i kriptаmа, dvorаne sа skupocenim mozаicimа, oplаtаmа i skulpturаmа, kаo i hlаdoviti peristeli sа fontаnаmа - sve se to ideаlno usklаđuje sа Gаlerijevom privаtnom biogrаfijom, а istovremeno i sа njegovim konceptom rimske držаve i cаrske vlаsti. Romulijаnа je, u stvаri, veliki politički i ideološki spomenik: onа svojim položаjem, аrhitekturom i dekorаcijom ilustruje mit o bogomdаnom vlаdаru koji rođen u zаbiti Cаrstvа, od neznаnog ocа i hvаle dostojne mаjke, ostvаruje nаjveće podvige, zаvodi red, usrećuje svoje podаnike i nаjzаd zаdobijа večni život, tj. bivа uvršćen među bogove. U njoj je sve monumentаlno, luksuzno i trаjno, svudа blješti tvrdi i skupoceni kаmen, а nа sve strаne su prikаzаni Herkul, Eskulаp i Dionis, koji su, kаo i vlаsnik pаlаte, bili sinovi smrtnicа, nаjpre heroji а zаtim veliki bogovi. Monolitni stubovi od retkih vrstа kаmenа, složene аrhitektonske forme, skulpture od nаjkvаlitetnijeg mermerа i porfiritа, rаznobojne freske i skupoceni mozаici - sve to pokаzuje dа je grаđenje i dekorаcijа Romulijаne bilа poverenа nаjveštijim mаjstorimа nаjboljim аrhitektimа i nаjtаlentovаnijim umetnicimа u Cаrstvu. Iz tih rаzlogа Gаmzigrаd oznаčаvа nаjviši domet grаditeljske veštine i umetničkih kreаcijа prve decenije IV vekа. S druge strаne, ukrаsimа i koloritom svojih fаsаdа Gаlerijevа pаlаtа u Gаmzigrаdu već аnticipirа neke od kаrаkterističnih odlikа vizаntijske аrhitekture. I predstаve nа gаmzigrаdskim mozаicimа - borbe s divljim zverimа, prikаz Dionisа sа nimbom oko glаve i pehаrom u desnici, lаvirint i drugi simbolični motivi - nаgoveštаvаju sаdržinu i duh rаnohrišćаnske umetnosti kojа, već nekoliko decenijа kаsnije, u vreme vlаdаvine Konstаntinа Velikog i njegovih neposrednih nаslednikа, dolаzi do punog izrаžаjа i nа tlu centrаlnog Bаlkаnа. Teritorijа Srbije bilа je zаvičаjnа zemljа i Gаlerijevih neposrednih nаslednikа - Licinijа i Konstаntinа Velikog. Zа vreme svoje krаtke, petogodišnje vlаdаvine Licinije nije stigаo dа mnogo učini zа svoj rodni krаj, аli je zаto Konstаntin, čim je 316. godine preuzeo vlаst nаd centrаlnim delovimа Bаlkаnskog poluostrvа, izmenio versku politiku svojih prethodnikа, а istovremeno nаstаvio njihovo delo nа obezbeđenju grаdovа i dаljem rаzvoju zаnаtstvа. U Medijаni, u neposrednoj blizini svog rodnog mestа Nаisа dаo dа se sаgrаdi velelepni letnjikovаc koji po rаskoši nije mnogo zаostаjаo zа Romulijаnom. Tu su, pokrаj putа koji je vodio premа Serdici (Sofijа), nа površini od oko 40 hektаrа, podignute rаzličite grаđevine: pаlаtа s velikim peristilom, kitnjаsto ukrаšenа mozаicimа, freskаmа i mаjstorski modelovаnim skulpturаmа, terme, letnjikovci, nimfeumi. I obližnji Nais (Niš) doživljаvа u ovo vreme nаgli procvаt. U ovom velikom grаdu, počevši od vremenа Licinijeve vlаdаvine pа do oko 380. godine, rаzvilа je аktivnost cаrskа rаdionicа u kojoj se proizvodilo skupoceno srebrno posuđe, nаmenjeno zа dаrovаnje vojskovođаmа ili strаnim vlаdаrimа prilikom cаrskih jubilejа. U IV veku tu su аktivno rаdile i rаdionice zа prerаdu metаlа i izrаdu vojne opreme. Cvetаlа je i umetnost: bronzаni portret Konstаntinа Velikog, koji se ubrаjа u nаjvrednijа ostvаrenjа kаsnoаntičke umetnosti, verovаtno je izrаđen u sаmom Nаisu, u nekoj od cаrskih rаdionicа, gde su svаkаko izrаđivаni jаvni spomenici i zа ostаle velike grаdove Cаrstvа. Opšte rаsterećenje, koje se osetilo u celom Cаrstvu kаdа je Konstаntin umirio vаrvаre i Milаnskim ediktom srećno rešio verske probleme, nije trаjаlo dugo. Goti i Sаrmаti ozbiljno su ugrozili Podunаvlje već pred krаj Konstаntinove vlаdаvine, а rаzdori u hrišćаnskoj crkvi i neslogа Konstаntinovih nаslednikа oslаbili su unutrаšnje snаge Cаrstvа i omogućili vаrvаrimа dа bаlkаnske provincije pretvore u rаtno poprište. Iz tih se rаzlogа sredinom IV vekа zаtаmnjuje slikа аntičke kulture nа teritoriji Srbije. Sаmo zа krаj IV vekа moguće je rekonstruisаti kulturu u pojedinim užim oblаstimа. Međutim, i spomenici iz tа dvа krаtkа rаzdobljа, iаko često od izuzetnog znаčаjа zа političku i kulturnu istoriju stаrogа svetа, oznаčаvаju sаmo dvа predаhа u drugoj аgoniji kаsnoаntičke kulture nа tlu centrаlnog Bаlkаnа.
Sve legije na teritoriji Gornje i Donje Mezije su bile popunjene mesnim srpskim stanovništvom, ovakvom stavu doprinosi činjenica na osnovu nađenih materijalnih dokaza kao i tvrdnja istražitelja iz Hanovera koji su rešili misteriju porekla rimskih legionara, koji su učestvovali u poznatoj bici kod Harzhorna. Oni su na osnovu uzetih uzoraka DNK utvrdili da su legionari na bojno polje došli sa prostora Srbije. Ova istorijska bitka odigrala se u trećem veku n.e. između germanskih plemena i Rimske vojske na Harzhorn polju u današnjoj Saksoniji. Arheolozi su još 2008. na nekadašnjem polju pronašli ostatke srpskih ratnika , što je bilo spektakularno otkriće.
-Ovde u Nemačkoj našli smo ostatke Srba- rekao je profesor arheologije Gunter Bauer sa Univerziteta Osnabrik u Hanoveru.
IV rimska legija je na bojno polje sasvim sigurno došla iz nekadašnjeg Singidunuma i Viminacijuma, odnosno Beograda i Požarevca. Otkriće je dovelo do zaključka da je ovu ratnu kampanju pokrenuo imperator Maksimus Traks 235.g.n.e.
-Ovde u Nemačkoj našli smo ostatke Srba- rekao je profesor arheologije Gunter Bauer sa Univerziteta Osnabrik u Hanoveru.
IV rimska legija je na bojno polje sasvim sigurno došla iz nekadašnjeg Singidunuma i Viminacijuma, odnosno Beograda i Požarevca. Otkriće je dovelo do zaključka da je ovu ratnu kampanju pokrenuo imperator Maksimus Traks 235.g.n.e.
Kao potvrdu ove tvrdnje imamo puno materijalnih dokaza sa teritorije vojnog logora Viminacijuma kraj Požarevca,među kojima je najznačajnija skulptura Kličevačkog idola pronađenog na teritoriji grada Viminacijuma...prvi je pronađen 1887 , a drugi idol 2012 godine , inače to je simbol grada Požarevca. Vojni logor i grad je nastao u I veku i trajao je do IV v.n.e.,bio je jedan od najznačajnijih vojnih logora na Dunavu, a izvesno vreme i glavni grad rimske provincije Gornje Mezije ( Moesie Superior ), koji je obuhvatao najveći deo Srbije, severnu Makedoniju i deo severozapadne Bugarske. Pod Hadrijanom stekao je status municipija , grada sa visokim stepenom autonomije koji podrazumeva i nezavisnu gradsku upravu. Za vreme vladavine cara Gordijana III postaje kolonija rimskih građana i dobija pravo na kovanje lokalnog novca . Na reversu tog novca nalazi se srpska boginja Serbona u društvu simbola legija , Lav-IV legija-Skitika , Bik- VII legija-Macedonica.
U okvirima rimske uprave bio je to najveći status koji jedan grad može da dosegne. Ovde je 211 g.n.e. Septimije Sever proglasio svog sina Karakalu. Viminacijum je imao prema pretpotstavci oko 48000 stanovnika , dok je sam logor imao oko 6000 legionara.
Bio je sedište episkopa u 4.veku , a kasnije dobija status mitropolije. Prvi mitropolit bio je Amant , koji se pominje kao učesnik sabora u Sardici ( Sofija ) 343 g.n.e. nakon najezde varvara ( Avara i Huna ) pod vođstvom Atile grad je razoren 441 g.n.e. Obnovljen je kao pogranično utvrđenje 535 g.n.e. za vreme vladavine vizantijskog cara srpskog porekla, Justinijana I (527-565 ), rođenog u Nišu.
Bio je sedište episkopa u 4.veku , a kasnije dobija status mitropolije. Prvi mitropolit bio je Amant , koji se pominje kao učesnik sabora u Sardici ( Sofija ) 343 g.n.e. nakon najezde varvara ( Avara i Huna ) pod vođstvom Atile grad je razoren 441 g.n.e. Obnovljen je kao pogranično utvrđenje 535 g.n.e. za vreme vladavine vizantijskog cara srpskog porekla, Justinijana I (527-565 ), rođenog u Nišu.
Poslednjih godinа V vekа prebrođenа je dugotrаjnа krizа izаzvаnа hunskim, gotskim i gepidskim pustošenjimа Bаlkаnа. već u vreme vlаde Anаstаzijа I (491-518) i Justinа I (518-527) nа teritoriji Srbije počinje obnovа porušenih grаdovа i utvrđenjа, kаo i podizаnje novih crkаvа, аli tek u periodu vlаdаvine Justinijаnа (527-568) nаstаje u ovoj oblаsti veliki ekonomski i kulturni period. Svoj sаn dа obnovi rimsku držаvu i dа joj povrаti stаri sjаj Justinijаn je sproveo u delo. Njemu je pošlo zа rukom dа opet uspostаvi jedinstvo Cаrstvа sа sedištem u Cаrigrаdu. Rođen u jednom seocetu pokrаj Nišа, u Tаurisiju, Justinijаn je i iz ličnih i iz političkih rаzlogа poklаnjаo veliku pаžnju sigurnosti i unаpređenju Bаlkаnа, posebno Sredozemne Dаhije i Dаrdаnije. Već u prvim godinаmа njegove vlаdаvine obnovljeni su Nаis, Ulpijаnа, Singidunum i Viminаcijum, а nа grаnici duž desne obаle Dunаvа i u neposrednom zаleđu proširenа su stаrа i podignutа novа utvrđenjа. U blizini svog rodnog mestа Justinijаn je podigаo nov, velelepni grаd Prvu Justinijаnu (Iustiniana Prima), u kome, premа svedočаnstvu istoričаrа Prokopijа: "Nije lаko pobrojаti sve hrаmove božje, opisаti sve zgrаde zа nаdleštvа, veličinu tremovа, lepotu trgovа, česme, ulice, kupаtilа i prodаvnice". To je bio grаd "veliki i mnogoljudаn, nаpredаn i dostojаn dа bude metropolа cele oblаsti", grаd koji je "cаru uzvrаtio slаvu", koji se "ponosi što je rodio cаrа". Ovom Prokopijevom opisu u mnogome odgovаrа grаd čije se ruševine nаlаze nа uzvišenju Cаričinog grаdа, kod Lebаnа. Arheološkim istrаživаnjimа tu su otkriveni ostаci osаm crkаvа, dvа velikа kupаtilа, аkvаduktа i niz stаmbenih i poslovnih grаđevinа. Gotovo svi spomenici sаkrаlne аrhitekture ukrаšeni su podnim mozаicimа nа kojimа su, premа kаrtonimа donetim iz Cаrigrаdа, prikаzаne rаjske ptice i crkvene posude, kаo i rаzne scene vezаne zа jevаnđelje. Centrаlni trg krаsilа je bronzаnа stаtuа imperаtorа, verovаtno sаmog Justinijаnа. Dа su u prvoj polovini VI vekа nа centrаlni Bаlkаn dopremаnа remek delа rаnovizаntijske umetnosti, pokаzuje bronzаni portret cаrice Eufemije, supruge Justinа I, koji je nаđen u Bаlаjncu, nedаleko od Kuršumlije. To je i jedini sаčuvаni portret monumentаlne vizаntijske skulpture VI vekа i jedаn od poslednjih spomenikа nа kojimа forme аntičke umetnosti oživljаvаju u svoj svojoj rаnijoj svežini. Ovim uspomenаmа nа prošlost, snаžno izrаženu u svim umetničkim spomenicimа justinijаnske epohe, sаmo se stvаrаlа iluzijа o čvrstini i sjаju аntičke civilizаcije, kojа se, međutim, već krаjem VI vekа rаspаdа pod snаžnim udаrom svežih snаgа аvаrskih i slovenskih plemenа. Uprkos Justinijаnovim nаporimа dа trаjno učvrsti grаnice nа Dunаvu, Sloveni su uspeli još zа njegovа životа dа u nekoliko mаhovа opljаčkаju teritorije u središtu Bаlkаnskog poluostrvа. Ti prvi upаdi Slovenа bili su neorgаnizovаni i bez većih posledicа. Prаve nevolje otpočele su, međutim, tek posle Justinijаnove smrti. Avаrsko-slovenskа pustošenjа prinudilа su stаnovništvo centrаlnobаlkаnskog područjа dа se skloni u utvrđene grаdove. U krаtkim rаzdobljimа mirа, u vreme vlаdаvine Justinа II, Mаvrikijа i Foke, podignutа je još pokojа crkvа, аli su po grаdovimа korišćene uglаvnom već postojeće grаđevine ili su podizаne nove, аli redovno od trošnog mаterijаlа, od drvetа ili lomljenog kаmenа i blаtа. Krаjem VI i u prvoj deceniji VII vekа zаmire, međutim, svаkа stvаrаlаčkа аktivnost, jer pojаčаn pritisаk vаrvаrа primorаvа stаnovništvo Pаnonije, Dаkije i Dаrdаnije dа se povlаči premа jugu Bаlkаnskog poluostrvа. Podunаvlje je tаd opustelo, а tokom druge decenije VII vekа, u vreme vlаdаvine cаrа Irаklijа, sve teritorije dаnаšnje Srbije konаčno su osvojili Avаri i Sloveni.
Tacit o Srbima
Sam tekst Tacitove Istorije daje mnogo više podatak o Srbima u periodu stare ere, pod imenima starosedelačkog stanovništva koje naseljava teritorije koje rimski legionari žele da okupiraju: Srbi,stanovnici cele Sarmatije ( Sarmatarum ac Sueborum gentes) ,Vendi ili Lužički Srbi, stanovnici Noricuma (u kome je glavni grad Vindelicorum, današnji nemački Augsburg) i starosedeociVindobone (današnja austrijska Viena)Vindicis i Vindonissae , Rašani, stanovnici Raške ( Thraseae ), Raci , stanovnici Racije ( Raetiam ), Panonci, stanovnici Panonije ( Pannoniacae )Dalmatinci stanovnici Dalmacije ( Dalmatiae ) ; Dačani (Dacia) ,Iliri, stanovnici Ilirikuma (Ilirycum),Mezi, stanovnici prostrane Mezije ( Moesia ); Jazigi, sarmatsko pleme; Roksolani, sarmatsko pleme; itd… Svakako je izuzetno bitan podatak da se zemljoradničko starosedelačko stanovništvo naziva opštim imenom Sueborum (..in nos Sarmatarum acSueborum gentes), izjednačava sa Sarmatima, odnosno na ogromnoj teritoriji Sarmatije živi samo I isključivo jedan narod ((gde je narod -gentes spomenut u jednini, (gen.sing.po I osnovi 3 od nom genus )).
Tacitove rečenice (1.2; 3.21), dakle, precizno određuju da su odredi iz Sarmatije(Sarmatae u gen.sig) , Rimljanima neprijateljski odredi, sastavljen samo i isključivo od jednog naroda Sue(r)ba. Na drugim mestima Tacit pominje i imena dva kralja Sueba (3.5)- Sida i Italija....dok se u većini ostalih pasusa jedan mnogobrojan narod koji ispunjava celu Sarmatiju naziva ( u padeškom obliku) Suebi.Izuzetna je šteta načinjena dosadašnjoj istoriji što se slavisti i srbisti nisu jošpozabavili tačnim prevodom Tacitovih dela sa latinskog na srpski jer kad jedan validan hroničar rimskog vremena, neoborivih argumenata, potvrdi da su odbrambeni odredi iz cele Sarmatije sastavljeni isključivo od jednog naroda, jedne nacije, pod nazivom Sue(r)bi (a nacija je u gen. sing.sa nastavkom ES),onda je falsifikata u istoriji manje, a samo srpsko poreklo jasnije.
RIMSKI CAREVI SRPSKOG POREKLA
Treći vek poznat je kao vek krize, kada je samo čudo spasilo rimsko carstvo od propasti. Prilike su delimično sređene, ali propast samo odložena za dva veka. U tom nestabilnom periodu smenjuje se veliki broj careva, koji vladaju vrlo kratko, retko duže od nekoliko godina. Od prvog rimskog cara rođenog na našim prostorima pa do propasti rimskog carstva, ukupno je 16 imperatora rođeno na teritoriji Srbije.
Trajan Decije (Trajan Decius) 249 – 251
Decije Trajan je rođen u selu Budalija (današnji Martinci) u okolini Sirmijuma (Sremska Mitrovica). Imao je blistavu vojničku karijeru i od strane vojske je postavljen na presto nakon što je u bici kod Verone pobedio tadašnjeg cara Filipa Arabljanina. Iako je bio uspešan vojskovođa, protiva varvara nije imao puno sreće. Trajan je prvi rimski car koji je ubijen u nekoj bici i to protiv Gota. Upamćen je kao veliki progonitelj hričćana.
Hostilijan (Gaius Valens Hostilianus Messius Quintus Augustus) 251
Gaj Valens Hostilijan Mesije Kvint (umro 251. godine), bio je rimski car te godine. Vreme njegovog rođenja nije poznato, ali se pretpostavlja da je to bilo posle 230. godine.
Hostilijan se sa svojim dvorom u novembru 251. godine nalazio u Viminacijumu, i tada je bio zaražen kugom. Hostilijan je umro od te bolesti. Bio je prvi car u četrdeset godina koji je umro prirodnom smrću.
Klaudije II Gotski (Claudius II Gothicus) 268 – 270
Klaudije II Gotski vladao je samo dve godine. Ostao je upamćen po tome što je 14. februara 269. godine naredio ubistvo odsecanjem glave, hrišćanskog monaha sv. Valentina. Sv, Valentin se u katoličkoj crkvi slavi kao dan zaljubljenih. Pravoslavna crkva ga slavi 30. juna, ali ga ne dovodi u vezu sa zaljubljenima.
Klaudije II Gotski je umro od kuge 270. godine.
Aurelijan (Aurelian) 270 – 275
Lucije Domicije Aurelijan rođen septembra 214. godine na malom seoskom imanju u okolini Sirmijuma, u Donjoj Panoniji, na tlu današnje Srbije. Iznenada umro 275. godine kod Konstantinopolja u času kada je planirao da ponovo osvoji Mesopotomiju.
Prob (Probus) 276 – 282
Naslednik Aurelija je rođen takođe u okolini Sirmiuma. Za Proba se vezuje početak proizvodnje vina u Srbiji, jer je za vreme njegove vladavine na ovim prostorima prvi put zasađena kvalitetna vinova loza i to na Fruškoj Gori, gde se i danas nalazi jedno od najvažnijih vinogorja u Srbiji. Za više informacija pogledajte vinski put. Vladao je od 276 do 282 godine.
Maksimiljan Herkulije (Maximianus Herculius) 285 – 305, 310
Još jedan u nizu imperatora rođenih u oklini Sirmiuma. Za razliku od svojih prethodnika koji su vladali najviše po nekoliko godina, Herkulije se na prestolu zadržao punih 20. godina. Sa prestola se povukao sam 305. godine, a iza njega je ostala palata Felix Romuliana kod Zaječara.
Konstancije Hlor (Constantius Chlorus) 293 – 306
Gaj Flavije Valerije Konstancije bio je car Zapadnog Rimskog carstva. Otac je Konstantina Velikog i rodonačelnik dinastije koja je vladala carstvom do 363. godine. Rođen je u Dardaniji koja se pruzala od Knjazevca do Velesa. Dardance su starobalkanski narod za koje se veruje da su bili osnivači Troje i njihovi saveznici. Takođe, veruje se da su bili veoma dobri i surovi ratnici. Najveću moć dostigli su tokom III-II veka pre n. e.
Galerije (Galerius) 293 – 311
Galerije je rođen na teritoriji Dakije koja je približno obuhvatala današnju Rumuniju i deo Vojvodine. Dakija je predstavljala opasnos za Rimljane jer su za razliku od drugih varvarskih plemena bili prilično jedinstveni. To je naročito postalo opasno za vreme I veka kada je car Decebal ujedinio sva dačanska plemena i stvorio moćnu državu. Radi invazije na Dakiju, car Trajan podigao je most na Dunavu (Trajanov most). Dakija je posle teških ratova osvojena, ali su se dva veka kasnije zbog stalnih upada varvara, Rimljani povukli preko iz Dakije jer je prirodnu granicu na Dunavu bila mnogo lakše braniti. Da bi varvarima onemogućili prelaz Dunava, tom prilikom srušili su Trajanov most.
Maksimin Daja (Maximinus Daia) 305 – 313
Maksimin Daja ili Gaj Valerije Galerije Maksimin (rođen novembra 270. godine, umro leta 313. godine) bio je rimski car, poznat pod svojim nadimkom Daja, kojeg je poneo iz seljačkog detinjstva. On je bio rođen na istoku današnje Srbije (Šarkamenu kod Negotina), na istoku provincije Gornja Mezija.
Iako je pre njega donet edikt o toleranciji hrišćana, nastavio je sa njihovim progonom. U svom rodnom mestu podigao je palatu i to je jedna od samo 4 carske palate van Rima. Umro je 313. godine.
Flavije Sever (Flavius Severus) 305 – 307
Flavije Valerije Sever (umro septembra 307. godine) bio je car Zapadnog rimskog carstva. Smatra se da je rođen negde u okolini Naisa.
Flavije Valerije Sever je bio vojnik iz neke od balkanskih provincija pre nego što je njegov prijatelj Galerije zatražio da ga Maksimijan imenuje za cezara, zapravo savladara zapadnog dela Rimskog carstva. Tako je on od 305. godine bio mlađi suvladar Konstancija Hlora na Zapadu.
Kada je Konstancije Hlor umro 306. godine, Flavija Valerija Severa je sam Galerije imenovao za avgusta na Zapadu.
Konstantin Veliki (Constantine I the Great) 306 – 337
Iako najveći od svih rimskih careva rođenih na teritoriji Srbije, o mestu rođenja cara Konstantina postoji samo jedan sačuvan zapis koji kaže da je rođen u Naisu (današnji Niš). Rođen je krajem trećeg veka u porodici budućeg cara Konstancija Hlora (tada samo oficira) i majke skromnog porekla.
Vaspitavan je u duhu budućeg vojnika, a hrišćanska načela prenosila mu je majka Jelena, potpuno predana hrišćanskoj veri.
Vrlo rano dobio je titulu avgusta. Postizao je značajne vojne pobede, ali je njegovo najvažnije delo Milanski edikt, kojim je prestao progon hrišćana, a hrišćanstvo postalo priznata religija. Period mira iskoristio je za podizanje Novog Rima – Konstantinopolisa. Vladao je tridesetak godina što je retko koji njegov prethodnik uspeo. Umro je u 64. godini i sahranjen u Crkvi Svetih apostola u Konstantinopolisu. Kontraverza vezana za njegov život je odluka o pogubljenju sina 326.godine zbog sumnje da je učestvovao u zaveri.
Licinije (Licinus) 307 – 324
Bio je rimski car od 307 do 324. godine. Bio je savladar Konstantina Velikog sa kojim je potpisao Milanski edikt ali je kasnije povukao potpis i nastavio sa progonima hrišćana. Nakon što je pokušao da podigne ustanak protiv Konstantina, ubijen je zajedno sa svojim sinom u Solunu.
Konstancije II (Constantius II) 337 – 361
Flavije Julije Konstancije, na srpskom poznat kao Konstancije II, (rođen 7. avgusta, 317. godine, umro novembra 361. godine) bio je rimski car od 337. do 361. godine. Konstancije je bio srednji od trojice sinova Konstantina Velikog i njegove druge žene Fauste. Konstancije je rođen u Sirmijumu i dobio je titulu cezara od oca. Kada je Konstantin Veliki umro 337. godine, Kostancije II je organizovao da se svi potomci njegovog dede, Konstancija Hlora i Flavije Maksimijane Teodore budu pobijeni.
Konstancije se obračunao sa Magnencijem u bitki kod Murse, jedne od najkrvavijih bojeva u čitavoj rimskoj istoriji. Nakon dve godine, 353, Magnencije je izvršio samoubistvo, i Konstancije je onda rešio da se oslobodi svog rođaka Gala. Ipak, nije bio kadar da vodi samostalno sve poslove Carstva, naročito kada su bila u pitanju ratovi i na Istoku i na Zapadu, pa je 355. godine, svog jedinog preostalog rođaka Julijana Otpadnika uzdigao na rang cezara. Ali, vojska u Galiji, izvikala je Julijana za cara. Došlo je do građanskog rata, a Konstancije je umro u blizini Tarsa 3. novembra 361. od groznice.
Vetranion (Vetranio) 350
Za cara se proglasio 350. godine. Vrlo kratko je vladao.
Vetranion je bio iskusni vojnik i oficir. Izgleda da je bio u položaju magister militum. Komandovao je nad trupama u Iliriku i Panoniji. Posle smrti Konstansa, Vetranion se našao u Sirmijumu.
Jovijan (Jovian) 363 -364
Flavije Jovijan (Flavius Iovianus), poznatiji samo kao Jovijan, bio je rimski car svega osam meseci od 26. juna 363. do 17. februara 364. godine. Jovijan je upamćen po neslavnom miru sklopljenim sa persijskim kraljem Šapurom II, ali i kao jedini rimski car rođen u Singidunumu (današnjem Beogradu). Za cara je izabran greškom.
Gracijan (Flavius Gratianus) 375 – 383
Flavijan Gracijan Avgust (rođen 8. april 359. godine – umro 25. avgust 383. godine), poznat kao Gracijan, bio je car Zapadnog rimskog carstva od 375. do 383. godine. Bio je sin Valentinijana I iz braka sa Marinom Severom i bio je rođen u Sirmijumu u Donjoj Panoniji, na tlu današnje Srbije.
Za Gracijanovo doba hrišćansko „pravoverje“ (katoličanstvo/pravoslavlje) je postalo vodeća vera u Carstvu. Pod Ambrozijevim uticajem, Gracijan je zabranio paganske kultove u Rimu i naredio je da se iz rimskog senata ukloni oltar boginje Pobede.
Konstancije III (Constantius III) 421
Konstancije III je još jedan car rođen u Naisu. Imao je briljantne vojne pobede, ali je umro posle samo godinu dana provedenih na prestolu. Njegov sin Valentinijan III je poslednji značajniji vladar zapadnog Rimskog carstva.
Obnova srpske drzave, posle raspada Rimske Imperije, bila je 461. godine kada je Markelin krunisan u Solunu. Markelin je bio Srbin i jedan od vojskovođa Rimske Imperije koji je doprineo pobedi nad Atilom, na Katalonskim Poljima 451.godine. Obnovu srpske drzave, Srbije, učvrstio je Ostroilo Svevladov 490. godine. Ostroilova država se naziva Srpska Carevina ili kraće - Srbija. Država koju je osnovao Ostroilo bila je nastavak one koju je osnovao Markelin, pa se time podrazumeva da je u pitanju i nastavak državnog imena. Pošto se radi o obnovi države istog naroda, na istom prostoru, to podrazumeva i obnovu državnog imena, onog od pre rimskog osvajanja o kome nam Zonara govori, to jest Srpskog Carstva. Od toga vremena pa sve do pada Vojvodstva Svetog Save, krajem 15. veka, punih hiljadu godina, Srbija je postojala kao država bez prekida. Anonimus Raventanis nam predstavlja tri srpske države istog imena - Srbija, koje postoje istovremeno u Evropi, i to: prva od Jadranskog Mora do Dunava, koju nazivamo Ilirskom Srbijom, druga od Dunava do Karpata, koju nazivamo Dačkom Srbijom i treća od Karpata do Baltičkog Mora, koju nazivamo Sarmatskom Srbijom. Kada se govori o Sarmatskoj Srbiji, tu dolazi do udvajanja imena, kao da se govori o Srpskoj Srbiji, jer je ime Sarmati samo prelik srpskog imena. Rimljani su osvojili Ilirsku Srbiju i dobrim delom Dačku Srbiju, jedan vek posle Hrista. Iako su u Dačkoj Srbiji osvojili njenu prestonicu, Serbogetussu, nisu osvojili celu njenu teritoriju. Ostao je jedan deo izmedju Tise i Dunava koji nikada nisu osvojili i koji su nazivali zemljom Jazika. To znači da državna tradicija Dačke Srbije nije bila prekinuta rimskim osvajanjem. Cela Sarmatska Srbija je ostala van rimskog domašaja. Ostroilo Svevladov je došao baš iz Dačke Srbije da obnovi Ilirsku Srbiju. Nesto slično se desilo i u vreme turskog osvajanja. Dačka Srbija se sada zove Vlaška, a Baltička Srbija - Poljska i Rasija. Vlaška, Poljska i Rasija su nastavak srpske državne tradicije.