U istorijskim spisima Sloveni se u prošlosti , javljaju pod različitim imenima : Venedi , Veneti , Vendi , Vindi , Anti , a prema nekim mišljenjima , i pod imenima Sarmati , Sauromati , Sorabi , Sirfi , Serbi itd .Što je samo još jedan od dokaza Germanske škole koja nas nije priznavala kao autohton narod sa ovih prostora.Sloveni se u prvim istorijskim zapisima javljaju kao Ven ( e ) di , ali njihova veza s Vendima koje spominju Tacit , Ptolemej i Plinije ostaje nejasna , pa je sličnost između ta dva imena možda slučajna . Raspravlja se i o vezi između Lužičkih Srba i Slovena. Neki istraživači povezuju Lužičke Srbe sa Slovenima, drugi sa Germanima, a treći da su Lužički Srbi mešano pleme ili savez plemena različitih naroda. Lužički Srbi imaju keltske elemente, a spominju se kao i deo Vandala u Magna Germania koja je pokrivala današnju Šlesku nazvanu po Silingi-Vandalima. . Grad Legnica u Šleskoj možda vuče koren iz imena Lužičkih Srba . Kasniji pisci beležili su Slovene pod imenima Sklaveni , Skloveni i Anti . Jordanes navodi da se Veneti dele na tri skupine : Venete , Ante i Sklavene . Tradicionalno se ime " Veneti " počelo vezivati uz Zapadne Slovene , " Sklaveni " uz Južne Slovene , a " Anti " uz Istočne Slovene . Čak i poreklo reči " Sloven " nije sigurno . Usled sličnosti sa rečju "slovo", "Sloveni" može značiti " oni koji znaju govoriti " , za razliku od imena " Nemci", od "nem" -oni koji ne znaju govoriti. Drugi mogući koren za slovensko ime je reč "Slava" -reč.
Drugi mogući koren slovenskog imena je Reč " slava " . U nekim slovenskim jezicima naziv za Slovene ima koren slov - , na primer u slovenačkom Slovani ili srpskom Sloveni , a u drugima slav - , kao u ruskom ( Slavjane ) ili hrvatskom . Prema nekim teorijama koren slav - nastao je zbog ruskog akanja ( prelaženja nenaglašenog o u a ) .
Poreklo Slovena
Sloveni su jedan od ogranaka indoevropskih naroda . Smatra se da se indoevropskim prajezikom govorilo u 4. . Milenijumu p . n . e . , dok se praslovenski jezik izdvojio kao zaseban u 1 . milenijumu p . n . e . Preci Slovena su bili deo staroevropskog ogranka Indoevropljana koji je nastanjivao Centralnu Evropu u 2 . Milenijumu p . n . e . , a iz koga su se , osim Slovena , razvili i Kelti , Italici , Iliri , Venedi , Germani i Balti . Ovi Staroevropljani se arheološki mogu identifikovati sa Kurganskom kulturom ( 1500-1200 p . n . e . . ) , kao i sa Kulturom polja pogrebnih urni ( 13-7 . vek p . n . e . ) . U severoistočnom delu areala srednjoevropske zajednice polja pogrebnih urni razvila se Lužička kultura , koja se delimično identifikuje sa Protoslovenima , a delimično sa Protogermanima .
Postoji dosta teorija o seobama Slovena, od onih neverovatnih koje kažu da su Sloveni zapravo Hiperborejci, čija je prapostojbina bila na Severnom polu, odakle su se preselili u Indiju, pa nakon toga u Evropu, i od kojih su Grci preuzeli znanja o bogovima i astronomiji, do onih verovatnih, koje kazuju da su se Sloveni jednostavno preselili iz Indije, preko Persije, u Evropu.
Pojedini istoričari smatraju da je u Evropi prapostojbina Slovena bila u okolini reke Dnjepar, Crnog i Baltičkog mora. Iz ove prapostojbine, veruje se, usled mnogih ratova i najezdi drugih naroda iz Azije, počeli su da se sele na jug i zapad. Većina prvih spisa koje pominju Slovene potiču od Vizantijskih učenika i misionara, jer je dosta teritorija koje su Sloveni naselili pripadalo Vizantijskom carstvu. Ostali pisani izvori o Slovenima potiču iz vremena kad su Sloveni napravili svoje prve države, uglavnom pod vođstvomgotskih trgovaca i franačkih sveštenika (Kijevska Rusija, Bugarsko carstvo, Velika Morava, Samovo carstvo, češke, polapske, baltičke, vislanske, hrvatske i srpske kneževine). Ovi spisi su uglavnom dosta subjektivno pisani, jer su sveštenici na sve gledali kroz svoje učenje i dogme, a nisu želeli da dublje shvate slovensku kulturu. Tako se u tim spisima nalaze mnoga poređenja slovenskih bogova i mitskih bića sa Luciferom i drugim demonima.
Kako su hrišćanski sveštenici već bili prisutni u predelima gde su živeli Sloveni, dolazi do pokušaja pokrštavanja Slovena. Hrišćanstvo je u to vreme postalo u Evropi oruđem moći. Papa i patrijarh mogli su poslati krunu nekom slovenskom knezu i proglasiti ga kraljem i tako mu uvećati ugled. Naime, hrišćanstvo su Sloveni primali ,,od vrha na dole’’. Kako su vladari čeznuli za više moći, mnogi su podlegli i dobrovoljno ili za obećanu krunu primili hrišćanstvo. Time su se postizali i dobri odnosi sa hrišćanskim susedima, koji su bili vrbovani od strane crkve da napadnu nehristijanizovane Slovene. Ostatak stanovništva je hrišćanstvo primao pod pritiskom, koji su stvarali zajedničkim snagama vladari i sveštenici. Međutim, bilo je u ovom procesu dosta otpora i mnogi hrišćanski misionari izgubili su živote.
S druge strane, i mnoga sela koja se nisu podvrgla i primila hrišćanstvo popaljena su i stanovništvo je pobijeno. Kipovi starih bogova su uništavani i paljeni. Svaki zapis o staroj veri je uništavan. Tako se stiglo i do skepticizma nekih naučnika koji dovode u pitanje činjenicu da su Sloveni pre primanja hrišćanstva imali pismo. Naime, postoji pisani izvor Crnorizca Hrabrog koji opisuje da su se Sloveni služili čertama i rezama. Jedini koji su žešće branili svoju veru do kraja su bili Polapski i Baltički Sloveni. Sloveni nisu imali ime za svoju veru. Oni su jednostavno živeli na način koji je ta vera propovedala. Vera starih Slovena ima iste korene kao i sve vere indoevropskih naroda, kao što su Indusi, Kelti, Germani, Persijanci, Grci. Njihova vera bila je zasnovana na silama prirode, ali ne u njihovom direktnom obliku, već personifikovanim kroz razne bogove i bića. Sebe su smatrali potomcima bogova. Uprkos velikom poštovanju prema ovim bogovima, Sloveni su im se obraćali kao sebi ravnim. U nedostatku hramova, sveta mesta za molitve posvećene bogovima bile su šume i gajevi. Kao što je to slučaj u mnogobožačkim religijama, i Sloveni su prinosili žrtve da odobrovolje bogove. Međutim, gotovo da se ne može sresti slučaj prinošenja ljudskih žrtava, kao što se može sresti kod velikog broja naroda. Kroz običaje su se sačuvale mnoge uspomene na slovenske bogove i način života. Međutim, ovi običaji su dobili veo Hrišćanstva, iako oni prvobitno nisu bili povezani sa Hrišćanstvom. Mnogi hrišćanski sveci dobili su osobine bogova, a dani posvećeni nekom bogu preobratili su se u dane posvećene svecu. Ovo ukazuje koliko je jaka bila vera starih Slovena. Ona se mogla približiti stanovništvu i biti prihvatljiva samo ukoliko se običaji zadrže a bogovi ostanu, makar samo kroz svoje osobine. Ovakav slučaj nije viđen ni kod jednog drugog naroda..
U pogledu lociranja slovenske prapostojbine postoji nekoliko teorija :
Autohtona teorija koja tvrdi da su Sloveni živeli severno od Karpata od 1000 . p . n . e .alohtona teorija koja tvrdi da su Sloveni došli na to područje u 5 . ili 6 veku posle Hrista . .teorije koja tvrde da Sloveni potiču iz Podunavlja ili sa Balkana ,što u stvari dokazuje postojanje Dunavske civilizacije i Srba kao nosioce najstarijeg gena..Nemačka i razne slovenske nacije koristile su neke od teorija o poreklu Slovena za političku propagandu . Neki naučnici ( npr. Kazimir Godlovski i Zdenek Vana ) smatraju da su pomenute teorije apsurdne i tvrde da su se Sloveni pojavili kao posebno pleme negde u vreme Isusa Hristosa . Jedna teorija tvrdi da su postojala dva talasa Slovena , Prasloveni ( Veneti ) , kao i Sloveni koji su se sa njima izmešali i stvorili današnje Slovene . Ta teorija pokušava rešiti vrlo složena pitanja koja izlaze iz arheoloških nalaza na slovenskim teritorijama . Nije potpuno sigurno gde su tačno Sloveni živeli pre seobe na zapad . Prvi istorijski pomen Slovena kod Plinija i Ptolemeja smešta ih u područje močvara reke Pripjat ( Poleška ) , ali znatan broj slovenskih reči ima indoarijske oblike koji kazuju na zajednički prajezik .Nedavno se javila i teorija koja tvrdi da su Sloveni autohtoni još od vremena pre ledenog doba . [ Traži se izvor od 03. 2014 . . ] Prema toj teoriji , Germani i Romani ( Vlasi ) nastali su zbog jezičnih promena nakon teritorijalnih osvajanja , a ta se teorija zasniva na jednom od tumačenja genetike i teoriji razvitka ljudi u više centara , [ traži se izvor od 03. . 2014 . ] za razliku od teorije koja tvrdi da " svi potiču iz Afrike " . Pomenuta teorija takođe tvrdi da je Slovenska pradomovina uključivala područja koja Tacit navodi kao Germaniju . [ Traži se izvor od 03. 2014 . . ] Tacit je pisao da je pojam " Germanija " u smislu domovine Germana nastao relativno nedavno ( 1 u . Veku ) . Dodatnu zbrku unosi činjenica da su neki Slovenski narodi nastali zbog potpune asimilacije drevnih neslovenskih naroda . Tako se koreni današnjih Bugara mogu naći u Srednjoj Aziji . Tu spadaju i teorije o iranskom poreklu Hrvata ili vandalskom poreklu Poljaka .Sloveni u seobi narodaSloveni služe svojim bogovima na ostrvu RujanSloveni se javljaju u novijoj istoriji kada se sa Germanima i Keltima kreću prema zapadu u 5 . I 6. . Veku , a verovatno pod pritiskom naroda iz Sibira i istočne Evrope ( Huni , Avari , Bugari i Mađari ) . Tada su Sloveni naselili područje između Odre i Labe na severu , zatim Češku , Moravsku , veliki deo današnje Austrije , Panoniju i Balkansko poluostrvo , kao i područje kod gornjeg toka reke Dnjepar .Sloveni nakon seobeKada su se smestili na svojim teritorijama , Sloveni su uspostavili prve oblike država , kojima su upravljali knezovi sa riznicom i vojskom , kao i prve klasne podele , sa plemićima koji su pristajali uz Franačku i Sveto rimsko carstvo . Karantanija , koja je pokrivala današnju Austriju i Sloveniju , bila je jedna od prvih slovenskih država u Srednjoj Evropi , a na severu su formirane i Samova država , Njitra i Moravska . U tom razdoblju je postojala i država panonskih Slovena pod nazivom kneževina Donja Panonija , kao i teritorija pod kontrolom plemena Severani , ali širenje Mađara i Vlaha , kao i germanizacija Austrije razdvojili su severne od južnih Slovena . Na slovenskom jugu formirane su kneževine Srbija , Hrvatska , Duklja , Travunija , Zahumlje , Paganija , kao i Kneževina između Drave i Save . Bugarski kanat , koji su osnovali turkijski Bugari , vremenom je postao slovenska država . Na slovenskom istoku je formirana Kijevska Rusija , a svoje države su formirali i Poljaci i Česi . U starijoj istoriji nije bilo nikakvog jedinstva Slovenskih naroda , iako je povremeno bilo saradnje .
U istoriografskim izvorima Sloveni se pominju relativno kasno, što se može objasniti činjenicom da oni nisu mogli ostaviti svedočanstva o svojoj istoriji do velikih seoba sredinom prvog milenijuma naše ere jer nisu imali pismenost, dok je za hroničare i istoričare grčkog i latinskog jezika interesantno bilo pre svega ono što se događalo u njihovim državama ili u vezi sa njihovim državama. Drugi narodi bili su zanimljivi uglavnom ako su ugrožavali granice carstva, ili ako su stajali na putu proširivanja carstva, što nije bio slučaj sa Slovenima sve do velikih seoba naroda.
Slovenski narodi su pre 3000 godina bili samo grupa malih plemena i rodova, koje danas zovemo Starim Slovenima. Pojam Stari Sloveni označava sve slovenske narode u periodu pre primanja hrišćanstva i u dobi dvoverja. Stari Sloveni su poštovali božanstva prirode i svuda oko sebe su videli delovanje bogova i drugih natprirodnih bića.
Reč "prapostojbina" u slavističkoj literaturi se uobičajila za označavanje prostora koji su naseljavali Sloveni do seoba, odnosno mnogo vekova pre nego što su o njima zabeležena prva podrobnija istoriografska svedočanstva. Sasvim je jasno da taj prostor treba shvatati dinamički jer je malo verovatno da su u periodu od najmanje jednog milenijuma, ako ne i dužem, Sloveni stalno naseljavali isti prostor. Pored toga, teško je odvojiti pitanje određivanja granica te teritorije od drugih pitanja slovenske etnogeneze i glotogeneze.
U brojnim hipotezama i teorijama o prapostojbini Slovena, razlikuju se one koje su orijentisane na apsolutnu lokalizaciju te teritorije (pomoću mora, reka, planina, naseljenih mesta kao glavnih orijentira) i one teorije koje su orijentisane na relativnu lokalizaciju (tj. približnu lokalizaciju Slovena u odnosu na neke druge narode, npr. Germane, Kelte), iako ni o prostoru koji su ti narodi naseljavali često nema sasvim pouzdanih i preciznih saznanja.
Prvi naučni pokušaj utvrđivanja prapostojbine Slovena učinio je tridesetih godina prošlog veka veliki proučavalac slovenske istorije i kulture Slovak Pavel Jozef Šafarik. U knjizi Slovenske starine (1837) Šafarik je na osnovu analize istoriografskih izvora izgradio teoriju o slovenskoj prapostojbini koja je kasnije nazvana karpatskom teorijom. Prema toj teoriji, koja je posebno u XIX veku bila dosta popularna, najstarija slovenska postojbina nalazila se severno i severoistočno od Karpata, na teritoriji Galicije, Podolije i Volinije. Istini za volju, Šafarik u svom delu nije gubio iz vida ni letopisni podatak o slovenskim plemenima u Podunavlju pre njihovog odlaska na druge teritorije, ali se to u kasnijim naučnopopularnim školskim i sličnim interpretacijama tzv. karpatske teorije uglavnom izostavljalo.
Od brojnih naučnih hipoteza o prapostojbini Slovena danas su u slavistici najprisutnije tri: vislansko-odranska, srednjodnjeparska i dunavsko-panonska.
Vislansko-odranska teorija
Vislansko-odranska hipoteza nastala je još krajem XVIII veka, ali je najpotpuniju naučnu argumentaciju dobila tek u radovima poljskog lingviste Tadeuša Lera-Splavinjskog (1946), a njenoj razradi doprineli su i mnogi lingvisti potonjih decenija. Prema toj hipotezi, kao što se iz samog naziva može videti, teritorija prapostojbine Slovena zahvata prostor između Odre i Visle, s tim što pojedini lingvisti koji tako gledaju na dato pitanje dopuštaju da je prapostojbina vremenom manje ili više izlazila iz tih granica. Velika vrednost vislansko-odranske hipoteze, posebno u interpretaciji samog Lera-Splavinjskog, u poređenju sa mnogim drugim gledištima o tom pitanju, jeste veoma raznovrsna argumentacija na kojoj se ona zasniva i u okviru koje se uzimaju u obzir činjenice različitih nauka. Kao interesantan lingvistički argument može se navesti podatak da između Odre i Visle ima mnogo hidronima čije se osnove sreću i u području Dnjepra, ali tamo sa deminutivnim i hipokorističnim sufiksima (npr. u današnjoj Poljskoj postoji reka Kolomnja, a u Ukrajini Kolomijka, u Poljskoj Osna, a u Belorusiji Osnica i sl.), iz čega se zaključuje da su izvedene osnove mlađeg postanka i da je teritorija na kojoj se ti vodeni tokovi nalaze naseljena kasnije. Kao argument da su Sloveni živeli na obali mora (pretpostavlja se - Baltičkog) uzima se činjenica da u svim slovenskim jezicima postoji reč za more, približno iste glasovne strukture. Doduše, mnogi lingvisti danas osporavaju taj argument i smatraju da se reč *toge u praslovenskom odnosila na veću stajaću vodu, dakle jezera, močvare i slično.
Srednjodnjeparska teorija
Srednjodnjeparsku hipotezu zastupali su Lubor Niderle, Kazimjež Mošinjski, Maks Fasmer i drugi slavisti, a u drugoj polovini XX veka najviše pristalica imala je u Sovjetskom Savezu. U njihovim radovima (posebno u radovima Fedota P. Filina) ističe se da se praslovenski rečnički fond odnosi na realije svojstvene šumskom i stepsko-šumskom pojasu koji danas uglavnom odgovara južnoj Belorusiji i severnoj Ukrajini. Srpski ekvivalenti tih praslovenskih reči bile bi reči jezero, blato, dubrava, borik i dr., zatim nazivi drveća: breza, jasika, orah, lipa, vrba..., nazivi divljih životinja, ptica i rečnih riba: medved, lisica, vuk, ris, jelen..., guska, labud, vrana..., som, štuka, losos... i dr. S druge strane, na osnovu analize slovenske leksike zaključuje se da u praslovenskom jeziku nije bilo reči koje bi označavale realije vezane za more (npr. za morske ribe), niti reči koje bi upućivale na stepu, a slabo su zastupljene i reči koje bi se odnosile na planinski reljef (sa čime se neki savremeni slavisti, kao Oleg N. Trubačov, ne slažu, navodeći dosta kontraargumenata).
Dunavsko-panonska teorija
U novijoj slavistici oživljava interesovanje za jednu od najstarijih hipoteza o prapostojbini Slovena dunavsko-panonsku (balkansku) hipotezu, koja se početkom prošlog veka zasnivala isključivo na letopisnom podatku iz XII veka (Povest minulih leta) o tome da su Sloveni u davna vremena naseljavali prostor Ugarske i Bugarske pre nego što su se odatle pojedina slovenska plemena (Moravci, Česi, Beli Hrvati, Srbi, Hobutani, Lahovi, Ljutići i dr.) doselila na nove teritorije, na kojima su neka trajno ostala. Pošto taj podatak nije imao jaču potvrdu iz nekog drugog izvora, hipoteza koja se na njemu zasnivala vremenom je marginalizovana kao neargumentovana i bez. naučne verodostojnosti. Međutim, u savremenoj slavistici (npr. u radovima O. N. Trubačova, V. P. Kobičeva, L. Trbuhović i dr.) ta stara ideja počela je sve ubedljivije da se osnažuje lingvističkim, istorijskim, etnografskim i drugim argumentima. Tako se, na primer, skreće pažnja na sličnost naziva plemena Veneta sa severnog Jadrana (upor. današnji naziv za Veneciju) i jednog od slovenskih etnonima - Venedi, a posebno na činjenicu da se u pomenutom letopisu eksplicitno kaže da su se Sloveni zvali Norci (dok su živeli na Dunavu), a da više antičkih izvora pominje uz Skite i narod Neuri, dok je istorijski poznato da su u IV veku pre Hrista Kelti razorili provinciju Norik u gornjem Podunavlju (većina savremenih slavista uzima kao izvesno da je praslovenski jezik sredinom prvog milenijuma pre Hrista bio formiran). Ne zna se tačno šta je bilo sa stanovništvom Norika: da li je stradalo, ili je asimilovano, ili se raspršilo na razne strane pred keltskom najezdom, ili se odselilo u određenom pravcu. Nije pouzdano utvrđena ni etnička pripadnost stanovništva Norika; pretpostavlja se da je moglo biti severnoilirsko ili etnički mešovito. Ideja o podunavskoj prapostojbini Slovena podrazumevala bi zaključak da su slovenske seobe na jug u VI veku zapravo bile seobe u pravcu iz kojeg su Sloveni desetinu vekova ranije otišli na sever, uz mogućnost da neki nikada i nisu napustili teritoriju stare postojbine. Drugim rečima, hipoteza o podunavskoj prapostojbini Slovena ne mora biti nespojiva sa nekim drugim hipotezama ako se ima u vidu da se teritorija prapostojbine mogla u dalekoj prošlosti i znatno menjati, tj. ako se pretpostavi da su postojale dve prapostojbine Slovena. Podunavska prapostojbina je u tom slučaju mogla prethoditi nekoj kasnijoj.
Sloveni danas zauzimaju veći deo Evrope i znatan deo Azije. U Evropi su najbrojnija etnička skupina (oko 35%). Sloveni su u jezičkom i kulturnom pogledu najkompaktnija etnička skupina u Evropi. Razlike između pojedinih slovenskih jezika manje su nego, na primer, razlike između severnih i južnih nemačkih dijalekata. Pored jezičke bliskosti, koja je najizrazitija (uprkos velikoj otvorenosti slovenskih jezika za pozajmice iz drugih jezika), uočljiva je i srodnost duhovne i materijalne strane slovenskih kultura u mnogim aspektima: u narodnoj književnosti, u verovanjima i običajima, u nošnji, arhitekturi, muzici itd. Nasuprot pomenutom poređenju stoji činjenica da se nemačko jezičko i kulturno područje većim delom nalazi u granicama jedne države, dok su slovenski jezici i kulture u tom pogledu izrazito podeljeni. Uzroci takvom stanju su brojni i raznovrsni; jednim delom se nalaze izvan slovenskog sveta.
SLOVENSKI JEZICI
Sloveniski jeziciUprkos veoma uočljivoj srodnosti slovenskih jezika i njihovoj velikoj tipološkoj sličnosti, slovenski svet je znatno izrazitije izdiferenciran brojem književnih (standardnih) jezika nego kvalitetom i rasponom slovenskih međudijalekatskih razlika, pogotovu ako se u tom pogledu napravi poređenje sa jezičkom situacijom, na primer, u Nemačkoj, Francuskoj ili Španiji, gde naspram većih regionalnih jezičkih razlika postoji samo po jedan književni jezik (u znatno užoj sferi upotrebe u Francuskoj postoji i oksitanski [ili provansalski], a u Španiji katalonski). Štaviše, tendencije ka izdvajanju novih književnih jezika u slovenskom jezičkom svetu sežu do najnovije istorije, čemu gotovo da nema paralele drugde u Evropi.
Slovenski jezici obično se dele na tri grupe i mada ta podela nije bez nedostataka, za sada je bolja od drugih koje su predlagane. Istočnoslovenska grupa obuhvata ruski jezik (159 miliona govornih predstavnika), ukrajinski (42,5 miliona) i beloruski jezik (9,3 miliona). Zapadnoslovenska grupa obuhvata poljski jezik (39 miliona), češki (10 miliona), slovački (5 miliona) i lužičkosrpski jezik (oko 50 hiljada). Južnoslovenska grupa obuhvata srpski (11 miliona), bugarski (8,9 miliona), hrvatski (6 miliona), bošnjački (2 miliona), slovenački (2 miliona) i makedonski jezik (2 miliona).
Izvorni slovenski lingvonimi su, prema izloženom redosledu: russkiй яzыk, ukraїnsьka mova, belaruskaь mova, język polski,český jazyk (čeština), slovenský jazyk (slovenčina), hornjoserbčina, dolnoserbska reč (dolnoserbski jezik), српски језик (srpski jezik), hrvatski jezik, bъlgarski ezik, slovenski jezik (slovenščina), makedonski jazik.
Iako su prema strukturi dosta slični, slovenski književni jezici se na više načina međusobno razlikuju:
U pogledu broja govornih predstavnika pojedinih jezika slovenski jezici obuhvataju i tako velike jezike kao što su ruski (jedini slovenski jezik koji je po razmerama u kojima funkcioniše i svetski jezik), ukrajinski ili poljski i, s druge strane, književne mikro jezike, kao što je, na primer, rusinski jezik u Srbiji, ili jezik Gradišćanskih Hrvata u Austriji, ili jezik Moliskih Slovena u oblasti Molize u srednjoj Italiji itd.
Slovenski jezici međusobno se razlikuju i u pogledu kontinuiteta književnojezičkog statusa. Najstariji slovenski književni jezik - staroslovenski jezik stvoren je još u IX veku, a najmlađi, makedonski i rusinski, stekli su status književnog (standardnog) jezika u savremenom smislu reči tek posle Drugog svetskog rata. Kontinuitet razvoja gotovo svih slovenskih književnih jezika bio je zbog nepovoljnih istorijskih okolnosti ometan ili čak u dužem periodu i prekidan, što najmanje važi za ruski književni jezik. Kontinuitet razvoja pojedinog književnog jezika po pravilu je u manje ili više tesnoj vezi sa kontinuitetom državnosti odgovarajuće slovenske zemlje.
Savremeni slovenski jezici su, po prirodi stvari, živi jezici, ali u istoriji slovenskih jezika bilo je i takvih koji više ne postoje. Pored staroslovenskog jezika, koji danas postoji kao bogoslužbeni jezik pravoslavnih slovenskih crkava (u tom slučaju se naziva crkvenoslovenski) pa se zato i ne može smatrati mrtvim jezikom u pravom smislu reči, u mrtve slovenske jezike spadaju zapadnoslovenski jezici: polapski i slovinski.
Polapskim jezikom govorilo se na širokoj teritoriji između donje i srednje Labe (Elbe) na zapadu i donje Odre na istoku. Od X veka Polapski Sloveni potpali su pod germansku vlast, u XVIII veku su izgubili nacionalni identitet, a uskoro zatim nestali su i poslednji ljudi koji su govorili polapski jezik. Zahvaljujući nekolicini naučnika i amatera koji su posvetili izvesnu pažnju polapskom jeziku pre nego što je definitivno prestao da postoji, zapisani su tekstovi na tom jeziku i sastavljen mali rečnik, što je kasnije omogućilo njegovu gramatičku rekonstrukciju.
Slovinski jezik, prema nekim mišljenjima jedan od kašupskih dijalekata (danas grupa poljskih dijalekata), kojim su govorili Pomoranski Sloveni (oko jezera Leba i Gardno u poljskom Pomorju) održao se duže - do sredine XX veka, iako su govorni predstavnici tog jezika takođe bili izloženi germanizaciji. Bolje je i potpunije opisan od polapskog jezika, a 1950. godine čak je napravljen i magnetofonski zapis govora jednog od poslednjih živih predstavnika tog jezika.
Sloveni su jedan od ogranaka indoevropskih naroda . Smatra se da se indoevropskim prajezikom govorilo u 4. . Milenijumu p . n . e . , dok se praslovenski jezik izdvojio kao zaseban u 1 . milenijumu p . n . e . Preci Slovena su bili deo staroevropskog ogranka Indoevropljana koji je nastanjivao Centralnu Evropu u 2 . Milenijumu p . n . e . , a iz koga su se , osim Slovena , razvili i Kelti , Italici , Iliri , Venedi , Germani i Balti . Ovi Staroevropljani se arheološki mogu identifikovati sa Kurganskom kulturom ( 1500-1200 p . n . e . . ) , kao i sa Kulturom polja pogrebnih urni ( 13-7 . vek p . n . e . ) . U severoistočnom delu areala srednjoevropske zajednice polja pogrebnih urni razvila se Lužička kultura , koja se delimično identifikuje sa Protoslovenima , a delimično sa Protogermanima .
Postoji dosta teorija o seobama Slovena, od onih neverovatnih koje kažu da su Sloveni zapravo Hiperborejci, čija je prapostojbina bila na Severnom polu, odakle su se preselili u Indiju, pa nakon toga u Evropu, i od kojih su Grci preuzeli znanja o bogovima i astronomiji, do onih verovatnih, koje kazuju da su se Sloveni jednostavno preselili iz Indije, preko Persije, u Evropu.
Pojedini istoričari smatraju da je u Evropi prapostojbina Slovena bila u okolini reke Dnjepar, Crnog i Baltičkog mora. Iz ove prapostojbine, veruje se, usled mnogih ratova i najezdi drugih naroda iz Azije, počeli su da se sele na jug i zapad. Većina prvih spisa koje pominju Slovene potiču od Vizantijskih učenika i misionara, jer je dosta teritorija koje su Sloveni naselili pripadalo Vizantijskom carstvu. Ostali pisani izvori o Slovenima potiču iz vremena kad su Sloveni napravili svoje prve države, uglavnom pod vođstvomgotskih trgovaca i franačkih sveštenika (Kijevska Rusija, Bugarsko carstvo, Velika Morava, Samovo carstvo, češke, polapske, baltičke, vislanske, hrvatske i srpske kneževine). Ovi spisi su uglavnom dosta subjektivno pisani, jer su sveštenici na sve gledali kroz svoje učenje i dogme, a nisu želeli da dublje shvate slovensku kulturu. Tako se u tim spisima nalaze mnoga poređenja slovenskih bogova i mitskih bića sa Luciferom i drugim demonima.
Kako su hrišćanski sveštenici već bili prisutni u predelima gde su živeli Sloveni, dolazi do pokušaja pokrštavanja Slovena. Hrišćanstvo je u to vreme postalo u Evropi oruđem moći. Papa i patrijarh mogli su poslati krunu nekom slovenskom knezu i proglasiti ga kraljem i tako mu uvećati ugled. Naime, hrišćanstvo su Sloveni primali ,,od vrha na dole’’. Kako su vladari čeznuli za više moći, mnogi su podlegli i dobrovoljno ili za obećanu krunu primili hrišćanstvo. Time su se postizali i dobri odnosi sa hrišćanskim susedima, koji su bili vrbovani od strane crkve da napadnu nehristijanizovane Slovene. Ostatak stanovništva je hrišćanstvo primao pod pritiskom, koji su stvarali zajedničkim snagama vladari i sveštenici. Međutim, bilo je u ovom procesu dosta otpora i mnogi hrišćanski misionari izgubili su živote.
S druge strane, i mnoga sela koja se nisu podvrgla i primila hrišćanstvo popaljena su i stanovništvo je pobijeno. Kipovi starih bogova su uništavani i paljeni. Svaki zapis o staroj veri je uništavan. Tako se stiglo i do skepticizma nekih naučnika koji dovode u pitanje činjenicu da su Sloveni pre primanja hrišćanstva imali pismo. Naime, postoji pisani izvor Crnorizca Hrabrog koji opisuje da su se Sloveni služili čertama i rezama. Jedini koji su žešće branili svoju veru do kraja su bili Polapski i Baltički Sloveni. Sloveni nisu imali ime za svoju veru. Oni su jednostavno živeli na način koji je ta vera propovedala. Vera starih Slovena ima iste korene kao i sve vere indoevropskih naroda, kao što su Indusi, Kelti, Germani, Persijanci, Grci. Njihova vera bila je zasnovana na silama prirode, ali ne u njihovom direktnom obliku, već personifikovanim kroz razne bogove i bića. Sebe su smatrali potomcima bogova. Uprkos velikom poštovanju prema ovim bogovima, Sloveni su im se obraćali kao sebi ravnim. U nedostatku hramova, sveta mesta za molitve posvećene bogovima bile su šume i gajevi. Kao što je to slučaj u mnogobožačkim religijama, i Sloveni su prinosili žrtve da odobrovolje bogove. Međutim, gotovo da se ne može sresti slučaj prinošenja ljudskih žrtava, kao što se može sresti kod velikog broja naroda. Kroz običaje su se sačuvale mnoge uspomene na slovenske bogove i način života. Međutim, ovi običaji su dobili veo Hrišćanstva, iako oni prvobitno nisu bili povezani sa Hrišćanstvom. Mnogi hrišćanski sveci dobili su osobine bogova, a dani posvećeni nekom bogu preobratili su se u dane posvećene svecu. Ovo ukazuje koliko je jaka bila vera starih Slovena. Ona se mogla približiti stanovništvu i biti prihvatljiva samo ukoliko se običaji zadrže a bogovi ostanu, makar samo kroz svoje osobine. Ovakav slučaj nije viđen ni kod jednog drugog naroda..
U pogledu lociranja slovenske prapostojbine postoji nekoliko teorija :
Autohtona teorija koja tvrdi da su Sloveni živeli severno od Karpata od 1000 . p . n . e .alohtona teorija koja tvrdi da su Sloveni došli na to područje u 5 . ili 6 veku posle Hrista . .teorije koja tvrde da Sloveni potiču iz Podunavlja ili sa Balkana ,što u stvari dokazuje postojanje Dunavske civilizacije i Srba kao nosioce najstarijeg gena..Nemačka i razne slovenske nacije koristile su neke od teorija o poreklu Slovena za političku propagandu . Neki naučnici ( npr. Kazimir Godlovski i Zdenek Vana ) smatraju da su pomenute teorije apsurdne i tvrde da su se Sloveni pojavili kao posebno pleme negde u vreme Isusa Hristosa . Jedna teorija tvrdi da su postojala dva talasa Slovena , Prasloveni ( Veneti ) , kao i Sloveni koji su se sa njima izmešali i stvorili današnje Slovene . Ta teorija pokušava rešiti vrlo složena pitanja koja izlaze iz arheoloških nalaza na slovenskim teritorijama . Nije potpuno sigurno gde su tačno Sloveni živeli pre seobe na zapad . Prvi istorijski pomen Slovena kod Plinija i Ptolemeja smešta ih u područje močvara reke Pripjat ( Poleška ) , ali znatan broj slovenskih reči ima indoarijske oblike koji kazuju na zajednički prajezik .Nedavno se javila i teorija koja tvrdi da su Sloveni autohtoni još od vremena pre ledenog doba . [ Traži se izvor od 03. 2014 . . ] Prema toj teoriji , Germani i Romani ( Vlasi ) nastali su zbog jezičnih promena nakon teritorijalnih osvajanja , a ta se teorija zasniva na jednom od tumačenja genetike i teoriji razvitka ljudi u više centara , [ traži se izvor od 03. . 2014 . ] za razliku od teorije koja tvrdi da " svi potiču iz Afrike " . Pomenuta teorija takođe tvrdi da je Slovenska pradomovina uključivala područja koja Tacit navodi kao Germaniju . [ Traži se izvor od 03. 2014 . . ] Tacit je pisao da je pojam " Germanija " u smislu domovine Germana nastao relativno nedavno ( 1 u . Veku ) . Dodatnu zbrku unosi činjenica da su neki Slovenski narodi nastali zbog potpune asimilacije drevnih neslovenskih naroda . Tako se koreni današnjih Bugara mogu naći u Srednjoj Aziji . Tu spadaju i teorije o iranskom poreklu Hrvata ili vandalskom poreklu Poljaka .Sloveni u seobi narodaSloveni služe svojim bogovima na ostrvu RujanSloveni se javljaju u novijoj istoriji kada se sa Germanima i Keltima kreću prema zapadu u 5 . I 6. . Veku , a verovatno pod pritiskom naroda iz Sibira i istočne Evrope ( Huni , Avari , Bugari i Mađari ) . Tada su Sloveni naselili područje između Odre i Labe na severu , zatim Češku , Moravsku , veliki deo današnje Austrije , Panoniju i Balkansko poluostrvo , kao i područje kod gornjeg toka reke Dnjepar .Sloveni nakon seobeKada su se smestili na svojim teritorijama , Sloveni su uspostavili prve oblike država , kojima su upravljali knezovi sa riznicom i vojskom , kao i prve klasne podele , sa plemićima koji su pristajali uz Franačku i Sveto rimsko carstvo . Karantanija , koja je pokrivala današnju Austriju i Sloveniju , bila je jedna od prvih slovenskih država u Srednjoj Evropi , a na severu su formirane i Samova država , Njitra i Moravska . U tom razdoblju je postojala i država panonskih Slovena pod nazivom kneževina Donja Panonija , kao i teritorija pod kontrolom plemena Severani , ali širenje Mađara i Vlaha , kao i germanizacija Austrije razdvojili su severne od južnih Slovena . Na slovenskom jugu formirane su kneževine Srbija , Hrvatska , Duklja , Travunija , Zahumlje , Paganija , kao i Kneževina između Drave i Save . Bugarski kanat , koji su osnovali turkijski Bugari , vremenom je postao slovenska država . Na slovenskom istoku je formirana Kijevska Rusija , a svoje države su formirali i Poljaci i Česi . U starijoj istoriji nije bilo nikakvog jedinstva Slovenskih naroda , iako je povremeno bilo saradnje .
U istoriografskim izvorima Sloveni se pominju relativno kasno, što se može objasniti činjenicom da oni nisu mogli ostaviti svedočanstva o svojoj istoriji do velikih seoba sredinom prvog milenijuma naše ere jer nisu imali pismenost, dok je za hroničare i istoričare grčkog i latinskog jezika interesantno bilo pre svega ono što se događalo u njihovim državama ili u vezi sa njihovim državama. Drugi narodi bili su zanimljivi uglavnom ako su ugrožavali granice carstva, ili ako su stajali na putu proširivanja carstva, što nije bio slučaj sa Slovenima sve do velikih seoba naroda.
Slovenski narodi su pre 3000 godina bili samo grupa malih plemena i rodova, koje danas zovemo Starim Slovenima. Pojam Stari Sloveni označava sve slovenske narode u periodu pre primanja hrišćanstva i u dobi dvoverja. Stari Sloveni su poštovali božanstva prirode i svuda oko sebe su videli delovanje bogova i drugih natprirodnih bića.
Reč "prapostojbina" u slavističkoj literaturi se uobičajila za označavanje prostora koji su naseljavali Sloveni do seoba, odnosno mnogo vekova pre nego što su o njima zabeležena prva podrobnija istoriografska svedočanstva. Sasvim je jasno da taj prostor treba shvatati dinamički jer je malo verovatno da su u periodu od najmanje jednog milenijuma, ako ne i dužem, Sloveni stalno naseljavali isti prostor. Pored toga, teško je odvojiti pitanje određivanja granica te teritorije od drugih pitanja slovenske etnogeneze i glotogeneze.
U brojnim hipotezama i teorijama o prapostojbini Slovena, razlikuju se one koje su orijentisane na apsolutnu lokalizaciju te teritorije (pomoću mora, reka, planina, naseljenih mesta kao glavnih orijentira) i one teorije koje su orijentisane na relativnu lokalizaciju (tj. približnu lokalizaciju Slovena u odnosu na neke druge narode, npr. Germane, Kelte), iako ni o prostoru koji su ti narodi naseljavali često nema sasvim pouzdanih i preciznih saznanja.
Prvi naučni pokušaj utvrđivanja prapostojbine Slovena učinio je tridesetih godina prošlog veka veliki proučavalac slovenske istorije i kulture Slovak Pavel Jozef Šafarik. U knjizi Slovenske starine (1837) Šafarik je na osnovu analize istoriografskih izvora izgradio teoriju o slovenskoj prapostojbini koja je kasnije nazvana karpatskom teorijom. Prema toj teoriji, koja je posebno u XIX veku bila dosta popularna, najstarija slovenska postojbina nalazila se severno i severoistočno od Karpata, na teritoriji Galicije, Podolije i Volinije. Istini za volju, Šafarik u svom delu nije gubio iz vida ni letopisni podatak o slovenskim plemenima u Podunavlju pre njihovog odlaska na druge teritorije, ali se to u kasnijim naučnopopularnim školskim i sličnim interpretacijama tzv. karpatske teorije uglavnom izostavljalo.
Od brojnih naučnih hipoteza o prapostojbini Slovena danas su u slavistici najprisutnije tri: vislansko-odranska, srednjodnjeparska i dunavsko-panonska.
Vislansko-odranska teorija
Vislansko-odranska hipoteza nastala je još krajem XVIII veka, ali je najpotpuniju naučnu argumentaciju dobila tek u radovima poljskog lingviste Tadeuša Lera-Splavinjskog (1946), a njenoj razradi doprineli su i mnogi lingvisti potonjih decenija. Prema toj hipotezi, kao što se iz samog naziva može videti, teritorija prapostojbine Slovena zahvata prostor između Odre i Visle, s tim što pojedini lingvisti koji tako gledaju na dato pitanje dopuštaju da je prapostojbina vremenom manje ili više izlazila iz tih granica. Velika vrednost vislansko-odranske hipoteze, posebno u interpretaciji samog Lera-Splavinjskog, u poređenju sa mnogim drugim gledištima o tom pitanju, jeste veoma raznovrsna argumentacija na kojoj se ona zasniva i u okviru koje se uzimaju u obzir činjenice različitih nauka. Kao interesantan lingvistički argument može se navesti podatak da između Odre i Visle ima mnogo hidronima čije se osnove sreću i u području Dnjepra, ali tamo sa deminutivnim i hipokorističnim sufiksima (npr. u današnjoj Poljskoj postoji reka Kolomnja, a u Ukrajini Kolomijka, u Poljskoj Osna, a u Belorusiji Osnica i sl.), iz čega se zaključuje da su izvedene osnove mlađeg postanka i da je teritorija na kojoj se ti vodeni tokovi nalaze naseljena kasnije. Kao argument da su Sloveni živeli na obali mora (pretpostavlja se - Baltičkog) uzima se činjenica da u svim slovenskim jezicima postoji reč za more, približno iste glasovne strukture. Doduše, mnogi lingvisti danas osporavaju taj argument i smatraju da se reč *toge u praslovenskom odnosila na veću stajaću vodu, dakle jezera, močvare i slično.
Srednjodnjeparska teorija
Srednjodnjeparsku hipotezu zastupali su Lubor Niderle, Kazimjež Mošinjski, Maks Fasmer i drugi slavisti, a u drugoj polovini XX veka najviše pristalica imala je u Sovjetskom Savezu. U njihovim radovima (posebno u radovima Fedota P. Filina) ističe se da se praslovenski rečnički fond odnosi na realije svojstvene šumskom i stepsko-šumskom pojasu koji danas uglavnom odgovara južnoj Belorusiji i severnoj Ukrajini. Srpski ekvivalenti tih praslovenskih reči bile bi reči jezero, blato, dubrava, borik i dr., zatim nazivi drveća: breza, jasika, orah, lipa, vrba..., nazivi divljih životinja, ptica i rečnih riba: medved, lisica, vuk, ris, jelen..., guska, labud, vrana..., som, štuka, losos... i dr. S druge strane, na osnovu analize slovenske leksike zaključuje se da u praslovenskom jeziku nije bilo reči koje bi označavale realije vezane za more (npr. za morske ribe), niti reči koje bi upućivale na stepu, a slabo su zastupljene i reči koje bi se odnosile na planinski reljef (sa čime se neki savremeni slavisti, kao Oleg N. Trubačov, ne slažu, navodeći dosta kontraargumenata).
Dunavsko-panonska teorija
U novijoj slavistici oživljava interesovanje za jednu od najstarijih hipoteza o prapostojbini Slovena dunavsko-panonsku (balkansku) hipotezu, koja se početkom prošlog veka zasnivala isključivo na letopisnom podatku iz XII veka (Povest minulih leta) o tome da su Sloveni u davna vremena naseljavali prostor Ugarske i Bugarske pre nego što su se odatle pojedina slovenska plemena (Moravci, Česi, Beli Hrvati, Srbi, Hobutani, Lahovi, Ljutići i dr.) doselila na nove teritorije, na kojima su neka trajno ostala. Pošto taj podatak nije imao jaču potvrdu iz nekog drugog izvora, hipoteza koja se na njemu zasnivala vremenom je marginalizovana kao neargumentovana i bez. naučne verodostojnosti. Međutim, u savremenoj slavistici (npr. u radovima O. N. Trubačova, V. P. Kobičeva, L. Trbuhović i dr.) ta stara ideja počela je sve ubedljivije da se osnažuje lingvističkim, istorijskim, etnografskim i drugim argumentima. Tako se, na primer, skreće pažnja na sličnost naziva plemena Veneta sa severnog Jadrana (upor. današnji naziv za Veneciju) i jednog od slovenskih etnonima - Venedi, a posebno na činjenicu da se u pomenutom letopisu eksplicitno kaže da su se Sloveni zvali Norci (dok su živeli na Dunavu), a da više antičkih izvora pominje uz Skite i narod Neuri, dok je istorijski poznato da su u IV veku pre Hrista Kelti razorili provinciju Norik u gornjem Podunavlju (većina savremenih slavista uzima kao izvesno da je praslovenski jezik sredinom prvog milenijuma pre Hrista bio formiran). Ne zna se tačno šta je bilo sa stanovništvom Norika: da li je stradalo, ili je asimilovano, ili se raspršilo na razne strane pred keltskom najezdom, ili se odselilo u određenom pravcu. Nije pouzdano utvrđena ni etnička pripadnost stanovništva Norika; pretpostavlja se da je moglo biti severnoilirsko ili etnički mešovito. Ideja o podunavskoj prapostojbini Slovena podrazumevala bi zaključak da su slovenske seobe na jug u VI veku zapravo bile seobe u pravcu iz kojeg su Sloveni desetinu vekova ranije otišli na sever, uz mogućnost da neki nikada i nisu napustili teritoriju stare postojbine. Drugim rečima, hipoteza o podunavskoj prapostojbini Slovena ne mora biti nespojiva sa nekim drugim hipotezama ako se ima u vidu da se teritorija prapostojbine mogla u dalekoj prošlosti i znatno menjati, tj. ako se pretpostavi da su postojale dve prapostojbine Slovena. Podunavska prapostojbina je u tom slučaju mogla prethoditi nekoj kasnijoj.
Sloveni danas zauzimaju veći deo Evrope i znatan deo Azije. U Evropi su najbrojnija etnička skupina (oko 35%). Sloveni su u jezičkom i kulturnom pogledu najkompaktnija etnička skupina u Evropi. Razlike između pojedinih slovenskih jezika manje su nego, na primer, razlike između severnih i južnih nemačkih dijalekata. Pored jezičke bliskosti, koja je najizrazitija (uprkos velikoj otvorenosti slovenskih jezika za pozajmice iz drugih jezika), uočljiva je i srodnost duhovne i materijalne strane slovenskih kultura u mnogim aspektima: u narodnoj književnosti, u verovanjima i običajima, u nošnji, arhitekturi, muzici itd. Nasuprot pomenutom poređenju stoji činjenica da se nemačko jezičko i kulturno područje većim delom nalazi u granicama jedne države, dok su slovenski jezici i kulture u tom pogledu izrazito podeljeni. Uzroci takvom stanju su brojni i raznovrsni; jednim delom se nalaze izvan slovenskog sveta.
SLOVENSKI JEZICI
Sloveniski jeziciUprkos veoma uočljivoj srodnosti slovenskih jezika i njihovoj velikoj tipološkoj sličnosti, slovenski svet je znatno izrazitije izdiferenciran brojem književnih (standardnih) jezika nego kvalitetom i rasponom slovenskih međudijalekatskih razlika, pogotovu ako se u tom pogledu napravi poređenje sa jezičkom situacijom, na primer, u Nemačkoj, Francuskoj ili Španiji, gde naspram većih regionalnih jezičkih razlika postoji samo po jedan književni jezik (u znatno užoj sferi upotrebe u Francuskoj postoji i oksitanski [ili provansalski], a u Španiji katalonski). Štaviše, tendencije ka izdvajanju novih književnih jezika u slovenskom jezičkom svetu sežu do najnovije istorije, čemu gotovo da nema paralele drugde u Evropi.
Slovenski jezici obično se dele na tri grupe i mada ta podela nije bez nedostataka, za sada je bolja od drugih koje su predlagane. Istočnoslovenska grupa obuhvata ruski jezik (159 miliona govornih predstavnika), ukrajinski (42,5 miliona) i beloruski jezik (9,3 miliona). Zapadnoslovenska grupa obuhvata poljski jezik (39 miliona), češki (10 miliona), slovački (5 miliona) i lužičkosrpski jezik (oko 50 hiljada). Južnoslovenska grupa obuhvata srpski (11 miliona), bugarski (8,9 miliona), hrvatski (6 miliona), bošnjački (2 miliona), slovenački (2 miliona) i makedonski jezik (2 miliona).
Izvorni slovenski lingvonimi su, prema izloženom redosledu: russkiй яzыk, ukraїnsьka mova, belaruskaь mova, język polski,český jazyk (čeština), slovenský jazyk (slovenčina), hornjoserbčina, dolnoserbska reč (dolnoserbski jezik), српски језик (srpski jezik), hrvatski jezik, bъlgarski ezik, slovenski jezik (slovenščina), makedonski jazik.
Iako su prema strukturi dosta slični, slovenski književni jezici se na više načina međusobno razlikuju:
U pogledu broja govornih predstavnika pojedinih jezika slovenski jezici obuhvataju i tako velike jezike kao što su ruski (jedini slovenski jezik koji je po razmerama u kojima funkcioniše i svetski jezik), ukrajinski ili poljski i, s druge strane, književne mikro jezike, kao što je, na primer, rusinski jezik u Srbiji, ili jezik Gradišćanskih Hrvata u Austriji, ili jezik Moliskih Slovena u oblasti Molize u srednjoj Italiji itd.
Slovenski jezici međusobno se razlikuju i u pogledu kontinuiteta književnojezičkog statusa. Najstariji slovenski književni jezik - staroslovenski jezik stvoren je još u IX veku, a najmlađi, makedonski i rusinski, stekli su status književnog (standardnog) jezika u savremenom smislu reči tek posle Drugog svetskog rata. Kontinuitet razvoja gotovo svih slovenskih književnih jezika bio je zbog nepovoljnih istorijskih okolnosti ometan ili čak u dužem periodu i prekidan, što najmanje važi za ruski književni jezik. Kontinuitet razvoja pojedinog književnog jezika po pravilu je u manje ili više tesnoj vezi sa kontinuitetom državnosti odgovarajuće slovenske zemlje.
Savremeni slovenski jezici su, po prirodi stvari, živi jezici, ali u istoriji slovenskih jezika bilo je i takvih koji više ne postoje. Pored staroslovenskog jezika, koji danas postoji kao bogoslužbeni jezik pravoslavnih slovenskih crkava (u tom slučaju se naziva crkvenoslovenski) pa se zato i ne može smatrati mrtvim jezikom u pravom smislu reči, u mrtve slovenske jezike spadaju zapadnoslovenski jezici: polapski i slovinski.
Polapskim jezikom govorilo se na širokoj teritoriji između donje i srednje Labe (Elbe) na zapadu i donje Odre na istoku. Od X veka Polapski Sloveni potpali su pod germansku vlast, u XVIII veku su izgubili nacionalni identitet, a uskoro zatim nestali su i poslednji ljudi koji su govorili polapski jezik. Zahvaljujući nekolicini naučnika i amatera koji su posvetili izvesnu pažnju polapskom jeziku pre nego što je definitivno prestao da postoji, zapisani su tekstovi na tom jeziku i sastavljen mali rečnik, što je kasnije omogućilo njegovu gramatičku rekonstrukciju.
Slovinski jezik, prema nekim mišljenjima jedan od kašupskih dijalekata (danas grupa poljskih dijalekata), kojim su govorili Pomoranski Sloveni (oko jezera Leba i Gardno u poljskom Pomorju) održao se duže - do sredine XX veka, iako su govorni predstavnici tog jezika takođe bili izloženi germanizaciji. Bolje je i potpunije opisan od polapskog jezika, a 1950. godine čak je napravljen i magnetofonski zapis govora jednog od poslednjih živih predstavnika tog jezika.
Deo stanovnika Dunavske civilizacije koji se pogrešno oslovljavaju Slovenima ili Keltima se vratio u svoju prapostojbinu time zbunjujući zapadnoevropske kvazi istoričare ali i geografe koji ne umeju objasniti toponime Helma...oni su u oba slučaja istovetni...O ovoj problematici je pisao Šafarik zbunjen Slovenskim ( srpskim ) toponimima koji su zabeleženi pri prodoru Kelta (srba ) na teritoriju Balkana ( Helma ) evo šta je on zabeležio u svojoj knjizi :
"SLOVENSKI TOPONIMI NA BALKANU PRE DOLASKA KELTA
Nestor je smatrao stare Ilire za Slovene. Sad se javlja osnovno pitanje: na koji je narod mislio Nestor pod nazivom Vlasi. Ako pođemo za poreklom reči Vlah, naćićemo da je ista identična sa rečima Välsche, (Velše), Vallon, Galle, Galate, Kelte, Celte i otuda značenje Kelti. Okolnost, da Sloven kasnije prenosi ime na Itale, Rimljane i još kasnije na Vlahe koji sebe same nazivaju Remanu, u pluralu Remeni, dolazi otuda pošto su u Severnoj Italiji živeli Gali (Kelti). Još danas, kod slovenskog življa u Ilirikumu nose ime старьій влахъ , Stara Vlaška, dva okruga, jedan na mestu graničenja Dalmacije, Hrvatske i Bosne, a drugi u sred Srbije i Bosne na Ibru, na gornjoj Moravi i Drini, ime koje im je ostalo od keltskih Skordiska, koji su nekada naseljavali oba predela [Strabon L. VII. Ptol.II 16].
Ako se nakon utvrđivanja prvobitnog značenja reči Vlah vratimo Nestoru i ako uporedimo sva navedena mesta o rasprostranjenosti Slovena u predelima Dunava. moramo priznati, da je Nestor u nedostatku drugih izvornih informacija imao u vidu tradiciju o pomeranjima Slovena na Dunavu koje su potisnuli Kelti, ali da nije pravilno odredio vremenski period, već da je zaveden rečju Vlah pa je napravio zbrku sa kasnijim vlaškim, avarskim i mađarskim pobunama. To neće začuditi kod pisca XI veka na severu. koji samo fragmentarno niže, bez učenosti i kritike nepoznate nnformacije preuzete iz starijih vremenskih perioda u duhu starog vremena. Ali da on želi da pomeri period nastanjivanja Slovena u Ilirikumu i njihovo delimično proterivanje iz istog u predhrišćanski period, vidi se iz toga, što im postavlja za učitelja u Ilirikumu apostola Pavla, a u Rusiji apostola Andreja. Na isti način počivaju kod Kadlubeka mračne i pobrkane sage, nigde zapisane, o pradomovini Slovena u Panoniji na Dunavu itd, koje vode poreklo na osnovu seobe naroda izazvane od strane Kelta (Vlaha) u predhrišćanskoj epohi. Uostalom, ne misli se da je saga o pradomovini Slovena u Ilirikumu bila dobro poznata samo kod pisaca sa severa; daleko više govore mnoga važna svedočanstva za njenu istovremenu raširenost preko juga i zapada. Tako na primer piše papa Jovan H (914-929. g.) kneževima Tomislavu od Horvacije i Mihajlu od Zahumlja (Zachulmien):
„Quis enim ambigit, Sclavianorum regna in primitiis Apostolorum et universalis ecclesiae esse commemorata, quum a cunabulis escam praedicationis apostolicae ecclesiae perceperunt cum lacte fidei, sicut Saxones novo tempore a nostro antecessore piae memoriae Gregorio Papa doctrinam pariter et literarum studia, in ea videlicet lingua, in qua illorum mater apostolica ecclesia infulata manebat" [Farlati Illyr. sacr. (11.94)].
Jedno tako uzvišeno mesto, u ono vreme središte zapadne učenosti, ne bi se moglo izjasniti takvom određenošću o jednoj veoma važnoj stvari putem svog najvišeg organa, da je tvrdnja uzeta nasumice; naprotiv mora se razumno pretpostaviti, da je rimska kurija, kojoj je sigurno bilo poznato kasnije doseljavanje Horvata, delila sa nordijskim hroničarima mišljenje preuzeto iz tradicije ili starih spisa, da su stari Iliri bili slovenskog porekla i zato je smatrala da ima pravo, da posmatra preobraćanje Horvata samo kao nastavak hrišćanstva starih Ilira. Ali vredno je pažnje i nije od manjeg značaja za istinu da je Surovjecki došao do istih rezultata, bez korišćenja ovih saga, samo idući istorijskim kombinovanjem, do rezultata do kojih bi neophodno morale da dovedu one sage po njihovom sadržaju, naime o potiskivanju Slovena iz predela Dunava od strane Kelta.
Određivanje epohe ovih događaja moglo bi da predstavlja poteškoću, pošto je bilo tri različite seobe Kelta iz god. 590, 390. i 280. pre Hrista koje su pokrenule jugoistok Evrope; ali pri bližem istraživanju se pokazuje da je samo prvi upad koji je povukao za sobom trajno nastanjivanje Kelta u Ilirikumu, mogao da prouzrokuje iseljavanje Slovena, budući da su kasnije keltske pljačkaške horde dodirnule Panoniju i Ilirikum samo u proletanju. Samo, ne mora se misliti da su se svi severni Sloveni iselili iz predela Dunava. Ko bi to mogao da tvrdi sa sigurnošću o Vendima na Baltičkom moru, koji su tu sigurno bili još u vreme Mojsija ili o Sarmatima na Donu? Ali, da oni nisu na osnovu dvostruke istorijske nndukcije i stanovišta narodne sage o prioritetu Slovena u odnosu na Kelte na Jadranskom moru i na Dunavu slepo verovanje, dokazuje najzad i etimološka analiza topografskih ličnih imena, koje nam nudi istorija u Ilirikumu i pograničnim zemljama u velikom broju. Utoliko više je potrebno da se ovom delu dokazivanja posveti posebna pažnja, pošto ga je Surovjecki dodirnuo samo površno i na način koji bi mogao da ide na uštrb poverenja kod neupućenih u vezi sa istinitošću činjenica.
U toj nameri daću alfabetski prikaz nekoliko vlastitih imena, koja se po građi i obeležju mogu dokazati da su slovenska, većinom iz Ilirikuma i Mezije, sa osvrtom na susedne zemlje i koja postoje kao koreni reči u upotrebi u drugim slovenskim zemljama, koliko je meni poznato. Tu spadaju:
- Acumincum, 'Ακούμιγκον, ' Ακούμινκον (Pannon., 161) Ptol., Acimincum, It. ant., Not. dign. Am. Marcelin, Acunum [Tab.Pejt...], Rav., pogrešno napisano umesto Acumincum; današnja tvrđava na steni Petrovaradin, kao i kamenьcь i sada mesto u blizini tvrđave Kamenica od reči kamenь slovački kamen, kemen, otuda mađarski kemeny, kemencze, i ime = Sclankemund Slankemen umesto Slankamen slani kamen (od slanog izvora ne od izmišljene reči Salan) kod Arnolda [III.30], uporedi i ime Chemnitz u Saksoniji umesto Kamenica; nakon odvajanja slova a kod Grka i Latina, koje po pravilu stoji ispred varvarskih posebno slovenskih ličnih imena; uporedi pored analognih ανθη, ανθος, ; i kwet, cvjet, άκουω i čuju, αρπω, αρπαζω i oteti, άστήρμ i zvezda, ardea i roda, armus i rame, antrum i nora, aurora i zora itd. Vlastita imena Albis i Lab, Asanka i Sandec, Amisius i Mža, Azizia ili Azizi i Žiča, Ardagastos i Radgost, Artameres i Radomir, Agazziri ili Acazziri i Khozari, Kozari, Abotrit i Bodrci, Bodroci, Avaren i Varini, Amazaei i Mazaei, Avendo i Vendus, Ausugum i Sugana, Amazones i Mužinu, poljski Mežyny itd, ostaje koren c-m-n. što znači k-m-n. kamen., od toga kamenьcь, kamenica imena od hiljada slovenski naseljenih mesta.
- Almus (brdo u Panoniji, 222) Kas. Dion, Flav. Vop., Aur. Vik; nekadašnji Lom, danas Fruška, Frankenberg; uporedi Lom sa brda (Berge) - Almus (reka u Meziji, 79.) Plin., Ptol., T. Pejt.; današnja Lom; uporedi Lomnica p. u Zagrebu, sa mestom Amutria 'Αμούτριον (Dakija, 161.) Ptol., Tab. Pejt.; u današnje vreme povlašeno Motru reka i grad od reči modrъ plavo, kao što su mnogobrojne reči grad Modra, Modrič, Modruš, Modrusje, Modruspotok i dr. u Slovačkoj, u Bosni, Hrvatskoj, reka Modr u Češkoj
- Arba, "'Αρβη, "Αρβα, "Αρβων (Liburn. Ins. St„ 79.) Plin., T. Pejt., Stef. Viz. Konst. P.; današnji naziv Rab.
- Arrabo (reka i grad u Panoniji., 161.) Ptol., T. Pejt., Annal.Fuld.: današnji naziv Rab; uporedi Rhabon reka u Dakiji, Rab, Raba, Rabica, Rabca reka i Rabča. Rabčica mesto u Mađarskoj, Rebenka reka u Češkoj, Rabka. Raba reka i grad u Poljskoj. od rabъ, pяbъ, rяbій uporedi Cavetza.
- Ardius "Αρδιος, Ardiaei.'Αρδαίοι (brdo n narod u Iliriji, 43 pre Hrista) Cicero, Strabon kod kojeg je pogrešan načnn čitanja „Αδριος, Plin., Ptol; planinski lanac Zahumlja i njegovih stanovnika; Cicero i Plin. Vardaei, kod Strabona Vardii, kod Ptol. Vardei je izvitoperena reč od Ardiaei; uporedi Rudehor u Češkoj, Ruden reka, isto Ruda reka u Trakiji, od rouda ruda, čiji je koren roud u izgovoru kod stranaca pretvoren u rъd zbog prosteze slova a. Arsa „Αρσα (Dardan., 527-550.) Prok.; današnja Rasa
- Arsena 'Αρσεγα [Dardan. oblast Niša, 527-550] Prok. danas Rasina, Arsia (reka u Histriji, 79) Plin., T.Pejt., Flor., Rav.; današnje Rasa, italizirano Arsa
- Arzon "Αρζον (Trak., 527-550.) Prok.; na reci Raška, još neotkriveno.
- Arzos "Αρζος, "Αρτισκος; Acta grad Aleh.; današnja Raška; od slovenskog korena rъs, й's od onomatopejskog izraza za tečenje i žuborenje vode potiče velik broj naziva za slovenske reke i naseljena mesta, uporedi Rad, Rasa, Rasenica, Rasina, Rasnica, Raka, Rasa, Resa, Rjäsno, Resnik, Resica, Resata, Risna, Ros, Rs, Rosa, Rusa, Ruseca, Räzanj, Rešov rьšava obično Oršava, Orša, Oršica, Oršik, reka i grad u Rusiji, Litvaniji, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Srbiji, Bugarskoj itd.
- Aucha (reka u Sarmatiji 552.) Jord., pogrešno napisano umesto Vacha; današnji Vah; uporedi Vach umesto Vah, Vag, Vaga, Važka reka u Rusiji; jasno se vidi koren
- Babas Βάβας (Maked., 527-550.) Prok; današnje Bobuševo; od osnovne reči bab, bob otac obrazovao je Sloven nazive brda i sela: Bab, Baba, Babič, Babina, Babinec, Bobuš, Bobota, Bobovec u Mađarskoj itd.
- Badziania Βαδζιάνια (Mezija, 527-550.) Prok,:, današnje Badanje; staru reč badanj Srbin zna u reči badnji dan i u reči badanj, jednoj vrsti mlinarske kace.
- Ballesina Βαλλεσινα (Dard., 527-550.) Prok.; danas poturčen izraz Bulačana.
- Baloie (Donja Panonija., 250.) T. Pejt., Βάγκεις Bankes pogrešno prepisao Teof. Simokata, Balbe Βάλβη, kod Teofana, Balea kod Anastas., Belicha kod Vinfrida (R. Winfrid), Baloja Rav.; današnje Bela, Belaj, Bila, Bilaj; uporedi Belaj naseljeno mesto u Slunjskoj regiji (Sluiner Reg.,) Bjelajci; od beъllj, ilirski belъ, bilъ od čega potiču mnogobrojna slovenska imena - Banes Βάνες (u Meziji, 527-550.7 Prok.); danas Banica.
- Bantia (Ilirikum, 183 pre Hrista) Polib.; današnje Banica; od banя-thermae, Bad (banja) slovački jama.
- Barbana (reka u Dalmaciji, 19. god. pre Hrista) Liv. verbalhornt; današnja Boljana, Bojana; uporedi Bojana reka kod Sredeca u Bugarskoj, Bojnja reka u Tveršenu (Twerschen)
- Basante [reka i naseljeno mesto u Donjoj Panoniji, 250; T. Pejt., Not. Dign.. Acta S. Iren]; današnji Bosut, uporedi Basit pritoka Dnjepra, Bosec reka u Rusiji, Basita, Bost mesto u Slovačkoj, čak Bosna reka i zemlja, kod Apiana Posinija, dalje stara Bassiana u Sirmiju spada takođe ovde.
- Bebii Βεβια ορη (planina u Donjoj Panoniji, 161.) Ptol.; ranije Babjegory, danas različito nazvana prema predelima; uporedi Babagora između Makedonije i Ilirikuma, kod Teofilakta pogrešno napisana Βάγορα kod Fulkerija (Fulcherius), Bagulatus, Babiagora u Arvi (Arwa) i Poljskoj, Baba planina u Češkoj, Babina brdo u Gömorer S.
- Bennika Βεννίκι (Okrug u Trakiji, 161.) Ptol.; današnji Banjski-distrikt.
- Bersovia (Dakija, ustvari Sarm. lim., 106-250.) T. Pejt., Rav., Berzobis, Priscian iz Trajanovih ličnopisanih Commentarien:
„inde Berzobin, deinde Aixi processimus;"
još u srednjem veku grad Berza, Brza, na današnjoj reci Berzava, Brzava; uporedi Borza, Borzna reka u Rusiji, Bržvoda reka u Češkoj, Brza, Berza, Brzaja, Brzava, Brzotin naseljeno mesto u Mađarskoj; Brž, Brzav, Brzava lična imena; od brъzъ brzo; u rečima Berzovis, Berzovia, pa zar se ne prepoznaje tvorbeni slog - ov - Berzana Βέρζανα (Dard., 527-550) Prok.; još neprovereno, zato je pod sumnjom, da li je od brz ili od breza.
- Bessi (Narod u Trakiji 456. pre Hrista) [Herod. Polb. Strabon, Fasti rom. Inskr.]; Bjesi, Besi, narod opisan od celog srednjeg veka kao najveći razbojnici, otuda od bъsъ, besъ što još danas znači kod Slovena demon (daemon), nečastivi; uporedi sarmatske Bjese u Karpatima; uporedi i Variag i vrag, neprijatelj, stranac, finije Vlci, Ljutiči.
- Bora (planina u Ilirikumu, 19. pre Hrista) Liv., Βερνούς; Diod.Sic., Βαρνούς Strabon, Borea Vib.Sequ.; danas Bora; uporedi Boren Borovka planina u Češkoj, Bor, Bor, Borje, Borovo planina i mesto u Mađarskoj, Boreč planina i dvorac u Srbiji; od borъ prvobitno bor zatim borova šuma, šuma, brdo.
- Brigantia (Vindel., 161) It.Ant.Am. Marc. Brigantium Ptol., T. Pejt. Vita S. Magni, Brucantia Rav.; današnji Bregenc; uporedi prastaro ime mesta i reke Bregunica, Bregalnica u Gornjoj Makedoniji; kako u nemačkom tako i u rimskom načinu govora i pisanja javlja se slovenski nastavak - nic, - nica; jezero Brigantin kod Strabona, Plin. i Am.Marc. zvalo se prema Meli i Ptol. Venetus; uporedi Brigantium u Donjoj Panoniji, između ostalog - Brigobannis, Brigobanna (Vind., 250.) T. Pejt.; kod Bräunlingen-a na reci Breg, trebalo bi da glasi briga keltski kao i Berg nemački i breg slovenski, još uvek nije određen prioritet pripadanja; od korena breg imaju Sloveni od prastarih vremena imena reka, gradova i plemena, ovde oblik odlučujuće govori u prilog Slovena - Brigiani (Narod u Rhät., 9 god. pre Hrista - 79.) Tror Drusi kod Plin.: ili Brđani, ili Brežani, oba poznata slovenska plemena
- Budalia (Donja Panonija., rodno mesto Deciusa, pre 250.) It.Ant.Eutr., Aur.Vict., It.Hier., Hieron.Chron.; u srednjem veku Francavilla, kasnije Nagz-Olasz. ali sklepano Mangelosz (danas Manđelos); od osnovne reči boudъ Baute.
- Budva (Dalmacija, 449. pre Hrista), Βουθοία kod Sofokla, Βουθόν kod Skylax-a. Budua kod Ptolomeja, gde je pogrešnim pisanjem napisano Βουλόύα Λ umesto Δ. It. Ant. Stef. Viz.. Butua Plin., T. Pejt.. gde je pogrešno napisano Batua. Βοντόα I. Butova Konst. P.: današnja Budva, po sadržaju i obliku isto tako slovenska reč kao Budin i Moskva.
- Bilazora (Dard. 19 pre Hrista) Liv.. Βήλλα Bella Prok.; današnji poturčen naziv Biljač; položaj mesta je neosporan.
- Calis Κάλις; (Mezija, 527-550.) Prok., verovatno Γαλίτζα; kod Kinama, današnji Galič tvrđava-ruina u predelu Morave; poređenjem Kalisz, Kalusz, Kalitva, Kaluga, Kaloča, Kalužka, naseljenih mesta i reka u Poljskoj, Rusiji, Mađarskoj sa imenima Galicz u Karpatima, Mazow., Rusiji, Holič u Mađarskoj dobijamo sve iz korena kalъ i galъ Calybe, metath. Cabyle (Trak., 183 pre Hrista) Polib., Strabon, Plin., Ptol., T. Pejt., It. Ant. Sekst., Ruf., P. Vinfrid, Rav., Goloe Script. Byz.; sada sklepano kao reč Golovica; uporedi Koliba reka u Češkoj, naseljeno mesto u Turskoj; od koliba, Hütte, a ta reč od kolъ kolac. Karni (Carni) (narod iz Karnije, 19 Pre Hr.) Liv., Inskr.; Krajnci; od kraj, krajina, prvobitno Venda, kasnije potisnutih od Kelta; uporedi Krajina više zemaljskih okruga pod Slovenima, Ukri, Ukrajina itd.
- Kasra (Donja Panonija, 250) T. Pejt.; današnji Kozarac na brdu Kozara; kod očite istovetnosti mesta uzaludan trud da se koriguje Tab. Pejt.; uporedi Kozak, Kozakov, Kozinec brdo u Češkoj, Kozar, Kozarac, Kozarevac, Kozelec, Kozino, Kozlov, Kozačja mesto i reka u Rusiji i Mađarskoj.
- Katari (narod u Donjoj Panoniji, 79) Plin.; današnji Kotari, predeo.
- Cattarikos, Κατταρικός (Dard. 527. - 550.) Prok.; još neispitano.
- Cattarus Κατταρός (Dalmacija, 1-527) Inskr. Rom. Cattharenses, Prok., Decadaron Rav., Δεκάτερα Konst. P.; današnji Kotor; uporedi Kotar, Kotari, Kotarice, Kotor, Kotori, Kotorice mesto u Hrvatskoj, Dalmaciji, Srbiji, Chotar brdo u Arvi (Arwa); od kotarъ, slovački hotarъ, confinium granično područje, uporedi h = k: horougvь češki koruhev; pošto je granъ slovenski, može li biti da hotarъ, nije slovenski? Cavetza Καβετζά (Peonija, 527.-550) Prok.; današnja Kavica u Gornjoj Makedoniji, pritoka Bregalnice; uporedi Kava reka u Tveršenu (Twerschen), Kavica reka u gradu Petersburgu; Kavica je u Peoniji postalo ime reke, kao krk gavran (Rabe), orel opao (Adler), sowa sova (Eule), čiž štiglic, golub golub (Taube), tetrev tetreb i dr. u Rusiji, Poljskoj, Češkoj, Dalmaciji
- Cernetani (Cernetani) (narod u Ret. 79.) Plin.; današnji Cernec (Tzernetz, Cernec) na reci Inn.
- Clesvestita Κλεσβεστίτα (Dard., 527-550) Prok.; današnja Kleštevica planina; od klest, šuma, izdanak, klestiti, slovački klesniti opseći.
- Colapis (reka u Japid., 20.) Strabon, Plin. Kas. Dion; danas Kulpa, Kupa, umesto klъpa: uporedi Kolpa, Kolpinka reka u Rusiji, Kolpičje jezero, Kolpina grad i selo, Kulpin selo i morast, Kupina, Kupa, Kupinova selo u Rusiji, Mađarskoj, Sremu: uporedi u vezi sa oblikom Upa, Svapa reka u Rusiji i dr.
- Conisco (Mezija) Inskr. Rom.; Konište, još nedokazano; uporedi Konick, Konin u Poljskoj. Rusiji dalje mesto u Mađarskoj od konj.
- Coralli Κωραλλοι (narod u tračkom balkanskom gorju Hemusa, 17) Ovidije, Strabon, Apian, Val. Flak.; Gorali; uporedi Gorali u Poljskoj.
- Corcoras (reka u Panoniji, 20) Strabon, Corcac Rav.; danas Gurk umesto Krk, uporedi Krka, Kerka reka u Dalmaciji, u Mađarskoj (Salader okr.), Krkonoše planina u Češkoj; od krъkъ gavran.
- Corcyra (Dalmatinska ostrva, 390 pre Hr.) Κερκύρα Skilaks, Apol., Skimn., Strabon, Apian, Agatem, Plin, Ptol, T. Pejt., It. Ant., Rav.; danas Karkar, uporedi gore navedeno.
- Corinium (Dalmacija, 79) Plin., Ptol., Darcorithon Rav., bivši Korin danas italijanizovan naziv Karin; uporedi Koren, Korana brdo, reka, mesto u Hrvatskoj, Koranj, Korenka stari grad u Rusiji, Korenj pritoka Donca, Korenev ostrvo u Volgi i dr.
- Cryvizi, Crovyzi Κροβύζοι (narod u Trakiji, 456. pre Hr.) Herod., Peripl. An., Strabon, Ptol., Plin.; Krivici. uporedi Krivičen kod Nestora; Plin. imenuje Crobyze nad Aksiacitima (Axiaciten) na reci Axiaces, koji su prema tome središna veza između ruskog i tračkog; uporedi Krivičina brdo u Makedoniji, Kriviča ostrvo u Srbiji, Kriviči mesto u ruskoj Poljskoj, Krievic u deslovenizovanoj Nemačkoj.
- Cuccium, Cucci, (Panonija, 250) T. Pejt. It. Ant., Cutio Rav.; ruine kod Iloka; ili od kяšča casa, kuća, što izgleda da je srodno sa katь, kat, ili od koučь, kыčaь što je nastalo od kьkъ, vrh, uporedi cac-umen, sanskrtski kesch brdski greben, otuda Kučaj brdo u Srbiji, Kyčera brdo u Gömörer-y
- Curcum (Dalmacija, 161) Ptol., još neispitano, na reci Titus, nekada Tuča, sada Krka prema gradu; uporedi Corcoras.
- Curicta (Dalmatinska ostrva, 20) Plin., Cyractica Strabon, Kurika (Curica) T. Pejt., Curicum, Curricos Rav.; danas Karek, od krъkь, uporedi gore; krk je bila ptica ljubimica starih Slovena, ima simboličan smisao, kao kasnije vran i gavran.
- Daesitiates (narod u Dalmaciji) Inscr. Rom.; na planini Desič, Desić, Desitj
- Dalluntum, Diluntum (Dalmacija, 250.) T. Pejt.; danas Doli, nekada Dolenc?
- Dalmatae, Delmatae (narod, 20) Strabon, Inscr.; praoblik je dlъmatъ Dalmat, uporedi Hrvat, Srmat, Srbat, Sagudat kod Jovana Kamenijate uporedi Delemenci i Glomazi, čitaj Dlomazi u Nemačkoj (deo kod Ditmara:
- „nos theutonice Delemenci vocamus, Slavi autem Glomazi appelant"
sadrži očito zabludu i samo želi da kaže: što smo mi Nemci promenili u Delemenci izgovaraju Sloveni u stvari dlъmenьcь, dlъmenci, Dlmenc, Dlmenci ili takođe Dlmec, Dlmci, Dlmat, Dlmati, G je kod njega pogrešno napisano umesto D.).
- Dalminium, Delminium (grad u Dalmaciji, 20) Strabon, Ptol., Apian, Flor., Aur. Vikt., Dalmium Stef., Vizantijski, Eustat., Δαλέν Konst. P., u srednjem veku Dumnum, Duvnum: danas Dumno, Duvno umesto Dlmno. što ukazuje na osnovnu reč dlъma, od čega je nastalo dolma? - Preostalo u obliku dolama, Deborus. Deberus. Δήβορος, Δόβηρος; (Ilirikum. 424. Pre Hr.) Tukid.. Plnn.. Ptol.. Stef. Vizantijski, Hijerok., Δόβρη Kedren, Akrop., Georg., Δεύρη Ana Kom.. Kantak., danas grad Debra, šiptarski Dibra. - Debre Δέβρη (Trakija 527- 550) Prok., danas Debre - Debrera (Mezija, 527-550) Prok: verovatno Debrc, uporedi Debr, Debri, Debrc, srpski Dabar, Dabri prastari grad i zamkovi u Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i dr.; od debrь dolina, šuma, što počiva na dяbъ deb deblo, bolje dub.
- Doklea Δόκληα (Dalmacija, 79), Ducleatae narod Ptol., Docleatae Plin., Dioclea pogrčeno kod Aur. Vikt., u Skript. Biz. δώκλα, kod Konst. P., gde se to Λουτοδώκλα treba raščlaniti u το Λουτο το Δόκλα danas Duklja, Dukljan, ruine vredne pomena na ušću Zete u Moraču; uporedi Dukla u Galiciji.
- Dolebin Δολεβιν (Ilirikum, 527-550) Prok.; Duljebin-, uporedi Duljebi kod Nestora, Duljebi mesto u ruskoj Poljskoj, Galicnji, Daudleby u Češkoj, Dulebice i dr.
- Dolonki (narod u Trakiji 456. pre Hr.) Herod., Doloncae Plin.; uporedi Taulanti (Taulantii) i Doljenci. - Dorakion (Prevalis, 456-474) Hijerokle: danas Drač na jezeru Plavno; uporedi Drachiverh u Hrvatskoj, Drač ili Dyrrachium i dr. od dračь, dračїe, drač (trnov šib) što potiče od derou-drati
- Draeus Δραίος; (reka u Panoniji, 20) Strabon, koji ju je zamenio sa Dravom, zato verovatno 'Οδραίος danas Odra pritoka Save; uporedi Odra u Češkoj.
- Dravus Δράβος, Dravis, Draus (reka u Panoniji, 79.) Plin., Ptol., P. Vinf., Rav.; danas Drava, koji naziv najavljuje još Ptolomej:
„Daros, čitaj Draos, qui nunc a barbaris Dara, čitaj Draa, što znači Drava, vocatur";
uporedi Dravice brdo i reka u Češkoj, Drave, Draven, Drevan reka i župa u Nemačkoj, Nadravia, provincija u Staropruskoj, Drav, Drava, Dravec, Dravce, mesto u Mađarskoj i dr.; a u pogledu oblika Mlava, Plava, Pleva, Piva, Rava, Kleva, Skava, slovenske reke; od dravъ reka koja dere, prikladno prirodi, koju je poznavao još Plinije: „Dravus violentior", i koju porečani često oplakuju.
- Drinus Δρήνος, Δρεινος (dve reke u Ilirikumu, 20) Strab., Plin., Ptol., T. Pejt., Vib. Sekv., Skr. Viz.; danas Drin i Drina; uporedi Drina reka u Češkoj, Drinov grad u Slovačkoj, mnogobrojna mesta Drjen, Dren, Drin; od osnovne reči - drъnъ, drinъ, kao reka Jesen, Lepen, Sosna, Lipa, Duben, Habr, Klen itd.
- Drubeta Δρουφηγίς; (Dakija, 161.) Ptol., T. Pejt., Not. Dign., Inskr.; danas Drvica; uporedi Drzevica grad i reka u Poljskoj, Drvenca reka, kao i Druentia kod Strabona, u oblasti Salaser sada Dravenca reka, Drujec pritoka Dnjepra, Dervenich dalmatinsko ostrvo ntd. - Dyrrachium (Ilirikum, 400-183.) Numi, Polib., Cez.. Liv., Strabon. Plin., Ptol., T. Pejt.; It. Ant.; Hijerokle, Stef. Viz., Kas. Dion, Apian., Prok., Skr. Viz.; danas Drač, šiptarski Dures; uporedi Dorakion: da su Rimljani dali ime Dorakion gradu Epidamnusu je izmišljotina, isti se javlja na grčkim novčićima a oni su stariji od predanja Rimljana o Ilirima; Eckhel P. I. V. II.
- German Γέρμαν (Dard. , 456-474) Hpjer., Prok.. Konst. P.: danas Črmen, kao i kroz ceo srednji vek u bugarsko-srpskim dokumentima i hronikama; uporedi Črmen prastari čuveni grad kod Adrijanopolja, više naseljenih mesta u Bugarskoj itd., od črъmenъ, u drugim narečjima črven, crven.
- Germene Γέρμενε (Mezija, 527-550) Prok.; još nenstraženo.
- Germas Γέρμας; (Dard. 527-550) Prok.; još neistraženo, približno reči Črmen.
- Glinditiones (narod u Dalmaciji, 79) Plin.; Glediče na brdu glяdičь, uporedi Pohled brdo u Češkoj, Gleden brdo i grad (današnji Ustjug) u Rusiji.
- Grabaei (narod u Dalmaciji, 19 pre Hr.) Plin., Agravonite (Agravonitae) Liv.; Grabovljani.
- Granua (reka u Sarmatiji, lim. 180) M. Ant. Fil.; nekada Hran, Gran, sada Hron, granična reka, kao i do današnjih dana na izvoru Hranovnice; uporedi Hraničnice reka u Češkoj; od granь granica.
- Gratiana (Ilirikum, 426) Not. Dign., Hijer.; današnja Gradčanica, uporedi Hradčany. - Gribo Γρίβο (Mezija, 527-550) Prok.; danas ruine greben, obično naziv za brdski greben koji štrči.
- Herona (Dalmacnja, 161) Ptol.; današnja Vrana, nesaglediv je broj slovenskih imena od reči vranъ. - Jader, Jadera (reka u Dalmaciji, 44. pre Hr.) A. Hirt., Numi., Mela., Plin., Ptol., It. Ant., Luk., Rav., Skr. Viz.; danas italizirana reč Zadar; uporedi Jadar pritoka Drine u Srbiji, Jadva reka u Lici, Jadina reka u Trakiji, Jaderh mesto; od яdpo.
- Issa „Іσσα (dalmatinsko ostrvo, 390 pre Hr.) Skil., Skim., Polib., Agatem, Agatarh., Apian, Strabon, Liv., Ptol., T. Pejt.; današnji Vis, italijanski Lissa; uporedi Visla, Visa, Vislok, Visloka, Vislica, Visak, Vislava reka i grad u svim slovenskim zemljama.
- Ister (456 pre Hr.) Herod., Skil., Skimn., Virg., Cic., Korn., danas Dunav, Dunaj ranije verovatno Ostr; uporedi Ostr, Oster pritoka reke Desna u Rusiji, istočno ruska pritoka reke Sož i sa Istropolis, što nije na Isteru, uporedi Ostropol u Poljskoj; isto tako je Vlha potok u Češkoj i Vlga, Volga, svetska reka; na jednom određenom nivou ne menja se predstavljanje.
- Istria, Istri (poluostrvo i narod, 390. pre Hr.) Skil., Skim., Liv., Plin., Strabon, Stef. Viz., Insk., Eutr., Jord.,; nekada Ostrov, ostrvo od prvobitnog t r, s t r, štrčati: strn, strm, strom, kao ostrog od stregu.
- Labaea, Lebaea, Λαβαία, Λεβαία (gornja Makedonija, eig. III. Dard., 456. pre Hr.) Herodot godine 712 pre Hr.; danas Lab na reci Lab, na severnoj padini Skordiska, Šar; položaj jasno proizlazi kod Herodota:
„Gavanes, Aeropus, Perdoccas eh Argo in Illyricos profugerunt, et ex Illyriis transgressi superiorem Macedoniam pervenerunt ad urbem Lebaeam" [VIII].
Godine 137. odavde su pobegli nazad prema Grčkoj na planinu Bermius u donjoj Makedoniji, preko jedne velike reke koja je u vreme rasta bila nepremostiva (to je Axios, sada reka Vardar, tačno na putu Lebaea za Bermius: o bujicama uporedi Vizantijce): iz čega se jasno vidi da Lebeon i Bermius nisu mogli biti tako blizu. kao što se to obično misli [Kruse i dr.)
- Labeatis (jezero u Dalmaciji. 19 pre Hr.J Liv.. Strabon. Plin.. Ptol.: današnje crnogorsko Blato.
- Labutza Λάβουτζα (Dard., 527- 550) Prok., današnja Labica na reci Lab, prema sadržaju i građi zaista slovenski; uporedi Labe reka u Češkoj, takođe Labnice izvor Elbe, Leba, Labiava, reka u Pruskoj, Liba reka u Kurlandu, Libeđ nekada reka u kijevskom, Laborca reka u Zemlinu, Laba pritoka reke Kuban, Labinec planina u Češkoj, Lebsko, Lebednoje jezero u Pruskoj, Rusiji, Λαβινετζα Labinec u Dalmaciji kod Konst. P., Labun, Labieda, Labnov, Lebedin grad u Rusiji i dr.; sve u svemu od lьbъ, a-lb-us, beo, otuda leboudъ, laboudъ, labud, lebeda, keltski alp od čega Alpe, bela brda, snežna brda; početak bez vokala je znak slovenizma: da li je belt ispremeštanje reči lьbъ kao što je slučaj kod reči mogila i gomila, ratolest i letorost, manžel i malžen, alčen i lačny, ruski ladonj i dolonj?
- Latovici (narod u Panoniji, 79) Plin., Ptol., Itin., Ant., Inskr, uporedi Latoviec, Latovice, između ostalog, grad u Poljskoj.
- Lematis, Lamatis (Donja Panonija, 250) T. Pejt.; It. Ant.; gde stoji zabunom Aematis umesto Lematis, Rav. Današnji Ljevač, uporedi Ljevač Knežina u Srbiji, Liv, Liviec, Lava, Levjn, Levoča, Levice, Levare brdo, reka i naseljeno mesto u Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Rusiji
- Leusaba (Donja Panonija, 250) T. Pejt, It. Ant., Lausaba Rav.; na današnjoj reci Lašva, uporedi Lješa, Lačva reka u Rusiji, Lječa reka i jezero, Laszov grad u Poljskoj.
- Leusinum (Dalmacija, 250) T. Pejt, It. Ant., naziv mesta preneo se na župu Lješanska u Crnoj Gori, od lesъ, lešь,
- Likates (narod u Noriku, 79) Plin., in trop. Drusi; nekada Likavci, uporedi Lika reka i predeo u Hrvatskoj, Likava klisura u Liptau, Lik pritoka poljske reke Bobr, Lika, Liga reka u Jaroslavu, Likola grad u Rusiji i dr.; od likъ, lškъ, čije je značenje poznato.
- Lissae (Mezija, 250) T. Pejt. u balkanskom gorju [Hämus-Pass] još neutvrđena. Lissus (Ilirikum, 183. pre Hr.) Polib., Liv., Cez., Diod. Sic., Mela., Strabon, Plin., Ptol., i dr.; današlje Lješ od lis, ljes, lješ, jedno nepregledno mnoštvo naziva naseljenih mesta.
- Loranum (Dalmacija, 250) T. Pejt., pogrešno prepisano umesto Aoranum, u srednjem veku Aurana, danas Vrana.
- Lugea palus Λούγεος ελος (Panonija, 20.) Strabon; Cirkniško jezero; uporedi Luha, Luga, Luza, Luža reka u Rusiji, Lugomira, kod Kinama Λογγομήρα, reka u Srbiji; slovensko loug prethodi nemačkoj reči Laug, od čega luga, luža bara, jezero.
- Margus (peka i grad u Meziji, 20.) Bargos, Martos, verovatno pogrešno napisano kod Herodota i Strabona, Plin., T. Pejt. It. Ant., It. Hier., Eutrop., Not. Dign., Prisk., skr. Viz.; današnja Morava, reka i Kulič ruine, od turske reči kula: slovenske Morave jedva da se mogu pobrojati, a Grk, Rimljanin, Nemac pretvaraju slovensko d u a, ne obrnuto.
- Mariana Μαριανα, Merion (Dard., 456-474) Hijerok., Prok.; današnja Morava, turski Gölhan.
- Matrix. Matricem (Donja Panonija, 250) T. Pejt.; još neprovereno, ipak nesumnjivo prema imenu Modrič, Modruš, kao i još veći broj gradova u i izvan Bosne; susedno mesto Bistue iz T. Pejt. živi još u Bištje.
- Mazaei (narod u Dalmaciji, 20) Strabon, Plin., Ptol., Amaezeio Inskrip. Rom.; uporedi Mazovi u Poljskoj, Mazin mesto u Lici.
- Medeka Μέδεκα (Dard., 527-550) Prokop.; današnja Medoka.
- Medoacus (reka u Venet., 19. pre Hrista) Liv., Strabon, Plin., T. Pejt.; Brenta - ušće; uporedi Medinka reka u Rusiji, Medniki, Medina, Medince, Medokusna, Medinj, Mednje grad i mesto u Rusiji, Mađarskoj, uporedi i Medeon u III veku kod Liv. današnji Medun i Amadoka jezero, Amadoci, Modoke narod u Sarmatiji.
- Melichiza Μελιχισα (Peon., 529-550) Prok., danas Maleševo, Mileševo u gornjoj Makedoniji, uporedi Mileševo u Bosni, Malšava, Milešov, Melehov, reka i brdo u Češkoj.
- Metubaris (ostrvo u Panoniji, 79.) Plin.; Saveinsel, no Reichardu današnje Međustružje, po Katančiču verovatno Međubarje između Save i Bikiča. Miletes Μιλετή, (Dard., 527-550) Prok.; još neispitano.
- Millareka Μιλλαρεκα (Dard., 527-550) Prok. u MA. Milčinareka, pomenik manastira Rače; kod Niša, još neispitano; uporedi Milatice, Miljetino, Milotiči, između ostalog, naseljeno mesto u svim slovenskim zemljama, dalje reka Krasna, Smutna u Češkoj, Cna u Rusiji, ova zadnja reč u staroslovenskom i slovačkom cny, cna, cnuo = smutny, i verovatno prvobitno reč mutan, zatim metaforično tužan: možda ovamo prvobitno pripadaju sve reke Teneas, Tinia, Tina, Τξενα?
- Moriseni (Trakija, 79) Plin.; ili primorac ili srodnik po poreklu slovenskih Morosina u Nemačkoj; uporedi i reč Meresnica reka u Hrvatskoj.
- Mucaris (Dalmacija 100-200) Inser. Μουίλκουρον Prok., Mucru Rav., Mokriskik Konst. P., Mucarum, Muchirum, Mocrum u srednjem veku; danas italizovana reč Makarska, ranije Mokro, Mokraska; uporedi Mokro kod Teof. Ahr. Ohrid. Ep. 65.; uporedi bezbrojna imena naseljenih mesta od mokr.
- Naissus, Nisus, Ναισσός, Νισος; (Mezija, 161) Ptol., T. Pejt., It. Ant., It. Hijer., Prisk., Zosim., Hijer., Stef. Viz., Am. Marc., Prok., skr. Viz. i dr.; današnji Niš na reci Niša, Nišava; uporedi Nisa, Niza reka u Češkoj, Nis, Niva, Nivu, Nisa, Niša, Niešava grad i naseljeno mesto u Rusiji, Poljskoj, Šleziji, Slovačkoj; od ni-z, ni-s, ni-ž, ni-š, otuda i slovensko ni-va, njiva, ni-ša sanskritski livada, planinski pašnjak.
- Naro, Narus. Narona, Naresi (peka i grad i narod u Dalmaciji, 390, pre Hrista) Skilaks, Strabon, Mela, Plin., Ptol., T. Pejt., Rav., Skr. Biz, današnja Neretva, Norin, Nerečani; uporedi Nereta, Nerechta, Nura, Ner, Narev, Nerova, Nara, Nerlj, Neromka reka u Rusiji, Poljskoj, jezero Nera u Rusiji, Narev, Nur, Norinsk, Norka, Norskaja takođe grad; od nrou - nrьeti, što je u svim narečjima razgranato, poljski nor mesto za ronjenje, nurt reka, plovna reka. nurze češki norjm zaroniti itd.
- Natisus. Naliso (reka u Venet.. 20.) Νατίσωνα Strabon, Mela, Plin., Ptol, Am. Marc 'Ατισονα Plut., Natissa Jord.; današnja reč Natisa sastavljena od na i Tisa umesto Tiča; uporedi Natisa reka u Rusiji, Nasva, Nasia, Narussa, Neteka takođe reka; uporedi Tibiskus.
- Nestus Νέστος, pravilnije Mestus Μέστος (reka između Makedonije i Trakije, 456. pre Hr.) Herod. Skil, Skumn., Diog. Laert., Mela. Plin, Solin, Ptol., u srednjem veku Mestos: današnji naziv Mesta. Msta mьsta; na novčićima je gotovo bez izuzetka pisano Mestos Μέστος, kao i u rukopisima Plinija, ali ovde su izdavači izbacili tumačenje; uporedi Nestos kod Skulaksa u Dalmaciji, takođe pogrčeno, kasnije Tilurus i Msta reka u Tveršenu, takođe jezero Mstin, Mstov grad u Poljskoj
- Ninia, Νινλα (Dalmacija, 20.) Strabon, Tenin, Konst P.; današnji Knin; uporedi Knin u Češkoj, Knižici, Knjaž;, Knjäginin, Knjäžev naseljeno mesto u Rusiji, jezero Knic; od kъn, knяzь, knini, knjeginja, za- konъ
- Ocra "Οκρα (planina između Karnije, Istre i Panonije, 20.) Strabon; danas Birnbaumerald; uporedi Oger, Ogra, Vohra, Ugra, Oharka i Ohre reka u Rusiji, Češkoj, Ohrid, ranije Ochrid brda i gradovi u Makedoniji., Meziji; za slovenizam reči govori okolnost, da kada su Sloveni u VI v. ponovo zauzeli Makedoniju, nazvali su stari grad Lychnidus i jedan deo planine Rodope imenom Ohrid, Skr. Biz.; od ogr, ohr, ωχρος žuto-svetlo-boje zemlje, što počiva opet na slovu o i na gr: gor-im, dakle, suncem opaljen, boje zemlje.
- Oeneus Οϊνεος, Oenei (reka, grad narod u Ilirikumu ili donjoj Panoniji, 161.), Ptol., Enea, T. Pejt, gde je pogrešno napisano Indenea; današnja Una reka sa naseljenim mestom Unac; uporedi Aenus, Oenus u Vindeliciji, današnja reka Inn, Unava, Unža reka u Rusiji, Unovce, Unin, Unjatin, Unčani, Unčov mesto u Sloveniji, u Češkoj, Hrvatskoj; od ounъ, ustvari od ounій, sada dobr, bolji, dobar, otuda Uneslav, sada Dobroslav, Boleslav; uporedi Una i Dobra, Boljana reka i naselje.
- Olcinium, Olchinium, Ούλκίνιον (Dalmacija, 19. pre Hr.) Liv., Plin., Ptol., T. Pejt., 'Ελκίνιον Konst. P.; danas Ultjin; uporedi Ultini pleme u Rusiji.
- Orrea, Horrea, „Ορρεα Horrea Margi (Mezija, 161.) Ptol. T. Pejt., It. An., It. Hier., Not. Dign., Hierok., Rav., Margo Plano Marcel. Ilir., Jord.,; u srednjem veku Rava, Raven, danas turski Ćuprija; uporedi Rava, Ravka, Ravic, Ravenica reka i mesto u Rusiji, Poljskoj; uporedi Ravenna.
- Oseriates (Ozeri) (narod u Dalmaciji, 79.) Plin., Ozero -stanovnik.
- Pardua (Dalmacija, 250.) T. Pejg.: na brdu Veliko Brdo: uporedi Brda, Berda, Berdo, Brd, Berdcz, Brdov, brdo, reka i grad u Rusiji, Češkoj, Hrvatskoj.
- Pathissum, Partiscum (Sarmatija lim. 161.) Ptol., Am. Marc.: kod Becse; Patisje. Potisje, uporedi Tibiskus.
- Pelagonia (okrug i grad u gornjoj Makedoniji. 907. p. Hr.) Homer, Konc., Apost., Hierok.. Skr. Biz.: u srednjem veku i sadašnji Polog, uporedi Razlog u blizini.
- Pelso (jezero u Panoniji. 79.) Plin., kod kojeg su provukli kopisti ili filolozi Penso pošto su ce u srednjem veku slovo d i slovo i jednako pisali Pelso Aur. Vik., Pelsoddis lacus, Jord., Pelsois Rav., Pelissa Anon. de Conv.Car.; jezera Neusiedlersee i Plattensee; prvobitno su se oba zvala Pleso, kasnije Mutno pleso prvo, a drugo Blatno pleso, najzad u i od IX veka Muten i Blaten, bugarski i srpski rukopisi, mađarska Hron.; pleso znači u slovenačkom jezero, prema grčkom πηλος, blatište, blato, močvara prema latinskom palus, holandskom poel, islandskom pollur itd., i koristi se još kod Slovena ili u tom obliku ili kao razdvojene reči, uporedi pleso u Slovačkoj, Karpatska jezera, poslovica „urobil pleso" dalje u Šleziji, Rusiji, dalje pljuskati, pljusak, pljesak, plesmo i dr.; otuda imena mnogobrojnih jezera, močvara, reka i na njima izgrađenih gradova kod svih Slovena, na primer u Rusiji Pleševo jezero. Naivna je etimologija ruskih geografa:
„Pl. zovetsä tamošnimi žiteljämi po tomu, čto ono vo vremjä vjetrov silnyje imjejet pleski,"
Plesa ili Pljusa, Pljuska, Plisa reka, Plesa, Ples (u starim rukopisima Pleso) grad na reci Pljusa, Pleskov prema Hron. i Karamzinu stariji od današnjeg oblika Pskov grad na jezeru, Pljuščani mesto:, u Češkoj Ples, sada Josephsstadt, Plesy, itd.; u Ilirikumu Ples grad na Soči; Pleso, Plesmo mesto u Hrvatskoj, itd.; način pisanja pleso je latino-teutonizam, uporedi pleva i palea, slama i culmus halm, krat'k i curtus kratko, brada i barba, bart, chlum i culmen Kulm, zlato i Gold, breg i brdo itd.
- Pelva (Donja Panonija, 250.) It. Ant.; danas Pleva, dalmatinski Pliva, takođe reka; Pleva reka u Rusiji, Pleva, Pleven reka i grad u Bugarskoj, Plevnik između ostalih u Mađarskoj; od plav, plev, plyw, izvedeno od osnovnih glasova rl = fl, plouю = fluo fliessen (teći)
- Pessium (Sarmatija lim., 161.) Ptol.: danas Pešt., od slovenskog peštь jedan niz imena gradova u slovenskim zemljama
- Plavis (reka u Venet.). P. Vinfrid, Rav. iz starog It.; sada Piave; uporedi Plava reka u Meklenburgu i Rusiji, Plava -jezero u Rusiji, Plavie, Plavce, Plavna, Plavno, Plavnica reka i mesto u Poljskoj, Slovačkoj.
- Pola (Venet., 275. pre Hr.) Likofr., Kalim, Strabon, Mela, Plin., Ptol., T. Pejt., i dr.; danas Pola; Strabon kazuje da je domorocima značila reč πόλας; što Grcima αστυρον, ali reč pole je campus, polje, što treba porediti sa πόλις slovenska imena mesta od reči pole ne mogu se lako prebrojati
- Rabestum 'Ράβεστον (Dard.. 527-550) Prok.: još neispitano, uporedi Arba.
- Ravenna (Ital.cispad., 44. pre Hr.) Kaes., Kik., Strabon, Mela, Plin., Tac., T. Pejt., Ptol., Jord., između ostalih.; danas Ravenna; suprotno priči o poreklu Slovena kod Strabona i Plin., Jordanes kazuje istinito i lepo:
,,R., cujus dudum, ut tradunt majores. possessures Veneti;"
rav: ravenъ, rov. rovenъ, predstavljajy samo dijalektne varijetete od mnogobrojnih imena mesta.
- Rhizinijum. Rhizus. Rhisinum. Resinum (Dalmacija. 390 pre Hr.) Skpl.. Liv.. Plin.. Polib. Stef. V.. Ptol. T. Pejt.: danas Risno uporedi Rzeszno, Resnik. Rzeszov u Poljskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, uporedi i Arzos.
- Salassi (narod u Normandiji, 183. pre Hr.) Polib., Liv., Strabon, Plin., Inskr.; Silauzi, reka Silica itd.
-Salis Σαλίς, Σαλλίς (Donja Panonija, 161.) Ptol., Salda T. Pejt., Saldum Rav., Σαλενές Konst. ., u srednjem veku Solja, Sola, Solina; sada Tuzla što znači Salza od turskog tuz so; grad u Bosni; uporedi Sola kod Cemplinera (Zemplinera)
- Salona (Dalmacija, 183. p. Hr.) Polib, Mela, Plin., Ptol., Salon., Strabon, Kas. Dion, Salonae Skr, Biz.; danas Solin ruine; uporedi Slana, Sola, Solin, Soline Solun, svuda pod Slovenima.
- Samaika (Provincija u Trakiji, 161.) Ptol., danas Samokov - oblast, što znači gvozdeni čekić, gebiet.
- Savus, Savios, Saos (reka u Panoniji, 14.) Justin, Strabon, Plin., Ptol. Apian, Kas. Dion, Klaud., Jord. i dr.; danas Sava ili Sazava, Sa reka u Češkoj, Savala, Nasva umesto Nasava, Nasia reka u Rusiji; Sava je reka koja mirno teče nasuprot Dravi, kako je to pravilno primetio Plinije: „Dravus e Noricis violentior - Savus a Carnicis plasidior," od souю, souti, i sъsou,
- Scaplizo Σκαπλιζώ (okrug Črmen, 527-550) Prok.; verovatno Skoplica, još uvek nerazjašnjeno, uporedi Scopia.
-Scardona, Scardon (Dalmacija, 20. p. Hr.) Strabon, Plin., Ptol., T. Peut., Prok.,; danas Skradin; uporedi Skrad tri mesta u Hrvatskoj; od krad sa prepozicijskom prostezom s.
- Scopentziana Σκωπεντζιανά (okrug Serdika, 527- 550). Prok., još neistraženo.
- Scopia, Skupi. Skopis, (Dard., 161.) Ptol., T. Pejt. Herok, Kod. Just., Rav., Skr. Biz.; danas Skopje, Skoplje, uporedi Skopljegrad u Bosni, Skopin grad u Rusiji; imamo imena gradova od reči tur, konj, vol, svinja, baran, da li bi trebalo stvarno da nedostaje ljubimac slovenskih seljaka skop, skopec? - Scrina (Dardan.) [Inscr. rom. Katancsich Ep. II. 161. g.] skrina staroslovenski. Prolog u životu svetog Jovana Rilskog; još neistraženo, u blizini od Sredeca današnje Sofije; uporedi Skryznno, Skryszev, Skriljeva, Krinec, Krinka, Krinky, Krynica grad i mesto u Poljskoj, Rusiji, Hrvatskoj; slovo s je ovde kao u skop prosteza, a koren κrыю zato je naziv većinom prirodan slikovit i veran, kao na primer kod Krnica u Poljskoj, mesto koje leži skriveno u dubodolini.
- Scupion Σκούπιον (okrug Sardika, 527-550.) Prok.; još neispitano.
- Senia (Liburn. 79.) Plin., Tac., Ptol., T. Pejt., It. Ant; današnji Senj; uporedi Sena ili Senna, Sina ili Sinna, Senice, Senohrad grad i naseljeno mesto u Mađarskoj; od seno,
-Serbinum Σέρβινον (Donja Panonija, 161) Ptol., po Rajhardu Sjeverin, prema drugima na reci Sarviz. najverovatnije ipak jedan sa Servitium ili Serbetium, otuda Srbac.
- Serdika. Sardika (Mezija. 161.) Numi. Inskr., Fasti triumf., Ptol.. T. Pejt, It. Ant.. Hieroklo.. Prok., Rav. od H veka. Triaditza Τριάδιτζα skrip. Biz: današnji Sredec. turski Sofia: uporedi Stredec mesto u Poljskoj, Streda grad u Mađarskoj. Sredgora, Sredoreka brdo i reka u Trakiji i Meziji, Srednaja, Sered, Sred reka u Rusiji, Galiciji i u Moldaviji.
- Seretus Σέρετος (Dard., 527-550.) Prok.; još neispitano, na reci Sredoreka.
- Servilium, Serbetium (Donja Panonija, 250.) T. Pejt. It. Ant., Serbetium Rav.; najverovatnije isto što i Serbinum Ptolomeja; današnji Srbac u Bosni na Savi.
- Sevaces (Narod u Normandiji, 161.) Ptol.; Sjevači, Sjevci?
- Silis (reka u Venet., 79.) Plin., Sile Rav.; danas Sille, Silica: uporedi Silin = Tanais, Silauci narod, Sila jezero u Holstein-y i dr.
- Silvia (Donja Panonija, 360.) It. Ant.; danas Slivna; uporedi Sliven prastari grad u Bugarskoj, kod Vizantinaca Stilvnos; Slivna i Silvia odgovaraju međusobno kao i Pleso i Pelso, Pleva i Pelva, i vredno je napomenuti da u unutrašnjosti Bosne postoje Pleva, Lašva, Ljevač, Sliva, Belaj, Unac još do danas kao Pelua, Lausaba, Lematis, Silua, Baloie, Oeneus na mapama Rimljana.
- Siskia (Donja Panonija, 20.) Strabon, Plin., It. Ant., T. Pejt., Ptol. i dr.: danas Sisek romanizirana mešavina od sъsiьkъ ; uporedi Susek, Prosek, Osek, Nasek, Zasek, Osečno i dr. - Sogora (Panonija, 161.) Ptol.; Zagora.
- Sontius (reka u Venet. 79.) Plin., T. Pejt., Kasid., Jord.; današnja Soča; uporedi Sočava reka u Moldaviji, Soža reka u Rusiji, Sočovce, Sočani mesto u Mađarskoj i dr.
- Sorba (Karnija) Rav. iz starog It.; Serbenstadt, grad Srba, još neispitano, po Rajhardu grad Servolo.
- Sorviodurum (Vindelicia, 250.) T. Peut.; danas Straubing, što znači Srbin, grad Srba, kao što i u današnjem imenu odzvanjaju elementi starog.
- Stiriatis, Stiriatae (Norik., 250.) T. Peut. Inskr.; kod Windischgarsten-a na reci Steier; reč Štajer se povezuje sa Taur, ca čime se slaže čak i Katančić:
„Recte Lazius praeter alios complures existimat, Tauriscos veteres Germanis Stiros esse nuncupatos",iako odmah dodaje: „sed quum eos Celticae originis, ut postea Cluverius, Lambecius, aliique hos sequuti fecere, universos fuisse putat, veteris Illyriorum, has oras colentium a primis inde coloniarum per orbem deductarum temporibus, reipublicae non meminit; advenas, quales hic Celtae fuerint, ab indigenis secernere oportet; Stiriatae hi erant posteri Vindelicorum Carnorumque, Celticis coloniis mixti". [Orb. Ant. I. 279.]:
ali reč Štajer dodazi od slovenskog stir, štira kao i Weichsel višnja od Visla, Leipa od Lipa, Neisse od Nisa, Feistriz od Bistrica i dr.; nije moguće da bi sam Nemac mogao da okrene svoju reč Stier u Steier, uporedi Štira reka u Srbiji, Styr reka u Poljskoj.
- Stravianae (Panonija, 360.) It. Ant.; danas ruine Gradac; uporedi Strava reka u Poljskoj, Stravičova mesto u Mađapskoj.
- Streden Στρέδην (Ilirikum, 527-550).) Prok.: prema sadržaju i obliku prema slovenskom Streden, Stredin, sa dijalekatskom epentezom slova t; uporedn Serdika.
- Stronges Στρόγγες (Okrug Remesijane, 527-550) Prok. Struja, Struga još neispitano.
- Struas Στρούας (okrug Serdike. 527-550.) Prok.; danas Struja. Struga na reci Isker na putu od Sofije prema Etropolju: uporedi Struga grad na jezeru Ohrid, čije je ime objasnno već Teofilakt arhiepiskop epirski 41. god., preko reči στρουγαι = διωρυχαι Strug, Struga reka i mesto u Hrvatskoj, Struža, Stružane i dr.
- Strymon Στρύμων (reka i grad u Makedoniji, 456. pre Hr.) Herod., Tuk., Skid., Skimn., Liv., Strabon, Mela, Plin., Ptol. i dr. ranije Strumen, danas Struma; uporedi Struma reka u Nemačkoj, Strumien reka i grad u Minsku, Strumica, Strumešnica reka i grad u Makedoniji i dr.; uporedi strumien poljski izvor, što je bliže reči Strimon od reči Strom, budući da je v = u; -Stlpini, Stlupi (narod i grad u Dalmaciji, 79.) Plin., Ptol.; očigledno od slъpъ, stlъpъ, slovački stlp.
- Tarsaticum (Liburn., 79) Plin., Ptol, T. Pejt., It. Ant., Rav.,; danas glasi Terszasz, Lipsky Tersich, što znači trъžičь, trъšičь
- Tarsium (Donja Panonija, 161.) Ptol., danas Tersacz tvrđava na Korani, uporedi Tršilj u Srbiji; od trъsъ ili trъgь ?
-Taulantii (narod u Ilirikumu, 424 pre Hr.), Tuk, Polib., Plin., Arian., Ptol.; Doljenci, naseljena nizija reke Drin; uporedi Doloncae, da li Dolenci u Krajini, Tollensii u Nemačkoj; ili narod iz Taulantije kod Jordanesa, ili ih treba tražiti na liniji kretanja Istočnih Gota za Italiju, u Iliriji ili Krajini, ostaje još da se odluči.
- Tergeste, Torgium (Venet., 100 pre n.e.) Artemidor, Stef. V., Strabon, Mela, Plin., Ptol., T. Pejt., It. Ant, Apian, danas italizovan naziv Triest, ranije Teržište trъžšče od trъgь, kao prema Strabonu najstarije trgovačko mesto Ilira; uporedi Terg mesto u Hrvatskoj, Tergovište između ostalih u svim slovenskim zemljama.
- Tibiscus (Sarmacija lim., 456. p.n.e.) Herod. Τίβισς, Τίβησις ? gde se reka zabunom vodi da je sa Hemusa [Balkanskog gorja], Plin. Pathissus po istom naziv jednog kraja i mesta, Am. Marc. Parthiscus pogrešno prepisano, Ptol. Τίβισκος, Jord., Tibisia, Tisianus, Tvsia, Rav. Tysia, Konst. P. Titza Τίτζα prema prvobitnom obliku. U srednjem veku Tysia, danas Tisa, umesto Tiča, Tuča, kao i više naziva reka u Bugarskoj, Srbiji i dr., na pr. tыčя bugarski rukopis iz godine 907., Tičina, Tyčina reka u Bosni, Srbiji i dr.; Tibiskus, ostalo neobjašnjeno kod Mareja, predstavlja emplazam slovenske reči Tiča, od touč = tъkь reka, trkač, glas č je nestao u narečju neslovenskog življa koje je živelo sa Slovenima i prešao u s; uporedi i reč Titius reka kod starih Slovena, dalje Teša, Teševka, nastale od tъčь
- Tierna (Sarmalia lim. ili Jugozapadna Dakija, 157.) T. Pejt. Δίερνα Ptol., Tsierna: Valerius Felix, miles coh. IV stationis „Tsiernen." Natpis na mramoru u Mehadiji iz godine 157. n.e. pod Cons. Barbatus i Regulus. vidi Katančić [Er.11. 233. 294. 312. Orbis Ant. I. 373 Caryoph.. Th.H. I.p. 26. Murat. CCCXXXII..5.], Zernensium colonia Ulpian.; ruine na ušću reke Crne u Dunav iz kojih je delimično nastala reka Ršava: pošto je položaj mesta bez sumnje uzvišen. reč Tsierna je mamac za koji se hvataju svi slovenskn geografski etimolozi. na kojem će ce uzaludno okušati istorijski pironizam; uporedi izgovor slovačke reči čjerna čeьrna i naziv reke i mesta Černa, Crna; uporedi i Zernes.
- Trans-Dierna (Mezija, 400.) Not.Dign.; ruine ispod Kladova.
- Timavus (reka u Venet., 19. p.n.e.) Liv., Virg., Mela, Plin., Statius: današnje Timavo; uporedi Tamnava reka u Srbiji od Tьmavъ, Tьmьnъ, tьna Titius, Titus (reka u Dalmaciji, 79.) Plin., Ptol., Flor.; nekada Tiča, sada Krka; uporedi Tibiskus.
-Tomoschius (reka u Sarmatiji lim., 161.) Ptol., koji je odvojio od reči τό pa su tumači na besmislen način obrnuli reč Moschios u Morava, iako Ptolomej tako navodi ušće naspram Trikorniuma kao da ga je on lično ispitao na licu mesta; današnji Temeš, uporedi Timavus.
- Travus Τραύος (reka u Trakiji, 456.) Herod.,; uporedi Treva, Trava u Nemačkoj, Treven grad u Bugarskoj; od trava, bugarski trava, čitaj treva.
- Triballi Τρίβαλλοι (narod u Trakiji i Ilirikumu, 456.) Herod., Tuk, Diod., Sic., Arr., Strabon, Plin., Ptol. i dr.; Srbalj, Srblji.
- Ulpiana (Dard., 161.) Ptol., Justiniana secunda ante Ulpiana, Prok., Hierok., Jord.; nekada Lepen, danas Gornji Đustendil (Ober Kjöstendil) proglašen pogrešno za Donji Đustendil, što je Justiniana prima; od lepen, Platan mnogobrojna imena mesta u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, Lepka, Lepanka, Lepel reka i jezera u Rusiji, uporedi i Ulpiansos Prok., Lepenec.
- Una (Mezija, 250.) T. Pejt., Rav., danas Dobra, čudno skraćivanje imena od ounъ = dobrъ. - Vtus (reka i grad u Meziji, 79.) Plin., T. Pejt., It. Ant., Marcel. K., Ilir., Prok. i dr. danas Vit, obično Wid, uporedi Vit reka u Rusiji i dr., osnovna reč vit je glavni koren slovenskih ličnih imena i imena mesta.
- Vederiana Βεδεριανά (Dard., 484, 527-550.) Prokop. i dr., u srednjem veku Vetren; uporedi Vetren, Veterna, Veternica, Veternik, između ostalog grad i mesto u Bugarskoj, Slovačkoj i dr.
- Velas Βελάς danas Veles, turski Köprili na Vardaru; uporedi Veleševec, Veleškovec, Velešnja mesto u Hrvatskoj, Veljs brdo u Češkoj, Volosnica reka u Rusiji; od velesъ šumski bog.
-Veriniana Βερινιανά (Dard., 527-550.) Prokop., nekada Vranjani, sada Vranje; uporedi Herona. - Vetza Βέτζα (Mezija, 527-550.) Prok. još neispitano, da li je slovensko veьča ili veža?
- Vlcianum ili Vicianum (Mezija, 250.) T. Pejt., Beclano i Theclana Rav.: ili je današnji Vučitrn ili Zvečan, pošto se pri čitanju koleba između slova l i slova i, oba istorijski čuvena grada, jednako stara, što odgovara i prema položaju.
- Vindelici Vindenis i Vindimiola u Meziji, Vindobona, Vendo, Vendus, Vennones, Venostes i dr. su obični keltski nazivi za prastara slovenska boravišta.
- Vlca (barovit predeo i reka u Panoniji, 222.) T. Pejt. Ούολοκαία Kas. Dion, Hiulka Aur. Vikt., Vlca Ennodius; danas Vuka, Vlka, vučja jazbina, ranije kao i sada uporedi Vlek, Vlka, Vlkov u Češkoj i dr.
- Vodas. Vodas - Βόδας (Donja Mezija. 527-550.) Prok.: danas Crna Voda ruine prema sagi.
- Vratzista Βράτζιστα (Mezija, 527-550) Prok. danas Vračište, skraćeno Vraca. -Vrbas (reka i grad u Donjoj Panoniji, 79.) T. Pejt., Vrpanus, Plin.,; danas Vrbas; ko bi sve nabrojao imena reka i mesta od vrba
- Zdebrin Ζδεβρίν (Trakija, 527-550.) Prok.; još neispitano od debrь.
- Zernae (Trakija 250.) It. Ant., Zirinae T. Pejt., Zirinia Stef. V.; danas Crnec; uporedi Tierna.
- Zernes Ζέρνης (Mezija. 400) Prok., Zerna, Not. Dign.; Ruine na ušću reke Porečke u Dunav, razlikuje se od Tierne,
- Zumbara (Sarmatija lim., 161.) Ptol., gde se greškom čita Ζουρόβαρα današnji Sombor; uporedi Samborz, Sambor, S. Mkf. i selo u Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, umesto sъborъ, na primer Sobor brdo kod Neitra, nazvan još pre 894. god. pod Svatoplukom, kao Santok Feste u Poljskoj umesto sъtokъ iako je sadašnja prepozicija sъ već jedna skraćenica od sъn, sъm, uporedi sanskritsko sam. σύν, latinsko con, mađarsko szomszed, sъseьdъ: ovo ne sme da začudi jer etimologija slovenskih imena mesta starih dve do tri hiljade godina želi da bude slobodna i otvorenih očiju; na primer, u mojem rodnom mestu se zove jedno strmo brdo Magurica, u brzom seljačkom govoru Magrica, kao jedan deo Karpata, zatim brdo i mesto u Arva, Liptau, Turotz, Trentčin, Šaroš, Bihar, Bereg, Krasovu, mesto Magura, i kod P. Vinfrida Madurea grad Magura; reč će ce danas uzalud tražiti u slovenskom jeziku ali ne i u sanskritu, gde reč magur znači strm, visok, velik.
Izuzetno su zanimljiva kod Prokopija nabrojana imena ilirsko - tračkih tvrđava i mesta sa slovenskim završecima u sred tračkih imena, koji svetlucaju kao zračak iz okamenjenih naslaga, npr. - ana, - ina: Kesiana, Besiana, Titiana, Priniana, Usiana, Tuttiana, Genzana, Mariana, Veriniana, Makkuniana, Badziania, Ballesin i dr.: na - aza, etza, - ita, - iza, - utza umesto itza: Capaza, Getmaza, Vetza, Kavetza, Klesvestita, Skapliza, Tzerzenuza, Labutza i dr.; na - asta, -ista, - eston-. Stranvasta, Vratzista, Rabeson i dr.; pri čemu treba primetiti, da Bugar govori tu i tamo još danas - išta umesto - ište.
Bilo bi lako da se utrostruči spisak ovih topografskih imena, pa čak i da se udesetostruči; samo, mišljenja sam, da ovo što je ovde dato, da je to više nego dovoljno, da bi one koji veruju ubedili i da nasuprot tome ne bi ni stotinu puta duži pregled poučio nevernika koji bi čak kada bi mogao da čuje kako odzvanjaju glasovi stanovnika ovih gradova iz doba pre Herodota, želeo da kazni laži, ukoliko one ne bi odgovarale njegovim unapred stvorenim hipotezama."
Dok je ova smela Šafarikova knjiga pisana još se nije ni naziralo bilo kakvo DNK ispitivanje naroda Evrope....ova knjiga bi drugačije bila pisana ali u svakom slučaju iz teksta se vidi da su Srbi starosedeoci Helma što dokazuju topoinimi na koje su mnogi osvajači nailazili...
loading...